Mit o “skandinavskom blagostanju” – Uspjeh kulture tog naroda ili socijaldemokratije

Doprinos skandinavskih naroda i uloga koju su prvi skandinavski doseljenici, kao i njihovi potomci, odigrali u oblikovanju američkog društva, često se zaboravlja.

Među njima postoji mnoštvo nobelovaca, znanstvenika, inžinjera i raznih drugih pokretača jednog društva. Jedan od njih je i svjetski poznati agronom i genetičar Norman Borlaug, čovjek koji je unaprijedio svjetsku agronomiju svojim znanstvenim postignućima. Potomak je norveških imigranata, koji su nekada ranije doselili u SAD. Norman Borlaug je dobitnik Nobelove nagrade 1970. godine, zatim Predsjedničke medalje za slobodu 1977., ForMemRS 1987., Vannevar Bush priznanja 2000., Medalje za javno dobro 2002., Nacionalne medalje znanosti 2004., Kongresne zlatne medalje 2006., kao i Padma Vibhushan priznanja 2006. godine, no, ono po čemu je najpoznatiji je „Zelena revolucija“, koja je zahvaljujući novim tehnologijama i postignućima povećala proizvodnju hrane, što je spasilo živote milijardama ljudi. Zbog toga su ga zvali „Čovjek koji je spasio milijardu života“.

Conrad Hilton, koji je osnivač jednog od najpoznatijih lanaca hotela u svijetu (Hilton Hotels), također je potomak norveških imigranata. John Hundale Lawrence, čiji je djed emigrirao u SAD, bio je pionir u oblasti nuklearne medicine. Danski imigrant Hans Christian Febiger, u toku Američke revolucije bio je komandant i povjerenik Georgea Washingtona, a kasnije rizničar savezne države Pensilvanije.

Također, postoji mnoštvo švedsko-američkih znanstvenika i inovatora, koji su ostavili neizbrisiv trag u modernom društvu, poput Gideona Sundbacka, koji je napravio nekoliko ključnih izmjena i unaprijedio rajsferšlus, a kojeg trenutno koristi cijeli svijet. Alexander Samuelson je sa svojim kolegom izumio prepoznatljivu flašu najpoznatijeg pića na svijetu – Coca Cole. Švedsko-američki hemičar Glenn Theodore Seaborg otkrio je i učestvovao u otkrivanju najmanje deset hemijskih elemenata. John Ericsson, također švedsko-američki izumitelj, smatra se jednim od najutjecajnijih mašinskih inžinjera u historiji, koji je uveo i nekoliko novina u mornarici SAD-a. Ulogu Clarencea Leonarda Johnsona u američkoj odbrani, teško je prenaglasiti, jer je igrao važnu ulogu u dizajniranju borbenih aviona u toku Drugog svjetskog, a kasnije i Hladnog rata. Jedan od vodećih američkih matematičara je Lars Valerian Ahlfors, potomak finskih doseljenika.

Danas, prema američkom popisu, oko 11.000.000 stanovnika se izjasnilo da ima porijeklo iz Švedske, Danske, Norveške, Finske ili su se uopćeno izjasnili da su skandinavskih korijena.  

Prema tome, ako bi američki Skandinavci formirali svoju naciju ili državu, bila bi brojnija od bilo koje skandinavske države.

Amerika je u mnogim društveno-ekonomskim parametrima ispred skandinavskih zemalja, osim u BDP-u po glavi stanovnika u poređenju sa naftom bogatom Norveškom. No, u većini ostalih društveno-ekonomskih parametara, SAD prednjači ili je izjednačena sa manjim i malobrojnim, ali bez sumnje uređenim skandinavskim društvima.

Nima Sanandaji u knjizi Debunkin Utopia – Exposing the Myth of Nordic Socialism, navodi da:

Američki Danci imaju 55% bolji standard od njihovih prekookeanskih rođaka, američki Šveđani imaju 53% bolji standard u odnosu na Šveđane u matičnoj zemlji, kao i 59% u korist američkih Finaca u odnosu na sabraću u Finskoj. Iako je Norveška super bogata naftom, američki Norvežani za 3% imaju bolji standard od Norvežana u Norveškoj.

Zanimljivo pitanje koje se nameće, nakon ovih impresivnih brojki je, kako to da su Skandinavci u Americi mnogo uspješniji negoli njihovi rođaci u Skandinaviji i šta bi poslužilo kao izgovor pobornicima „skandinavske socijaldemokratije“?

Ako poredimo američki ekonomski sistem sa onim u skandinavskim zemljama, dolazimo do rezultata da je američki ekonomski model za 50% uspješniji, barem po statističkim podacima koje navodi Nima Sanandaji. Kao jedan od parametara društvenog napretka je svakako obrazovanje, pa tako, jedan od pet Skandinavaca u dobi od dvadeset pet još uvijek nije maturirao u srednjoj školi, dok je omjer među njihovim sunarodnjacima u Americi jedan od dvadeset.

U nastavku slijedi nekoliko statističkih tabela, koje predstavljaju postignuća skandinavskih socijaldemokrata i njihovih prekookeanskih rođaka u Americi.

GDP Skandinavaca sa obje strane okeana.

Statistički podaci o maturiranju u srednjoj školi do 25. godine.

Izgleda da američko društvo pruža mnogo više mogućnosti, pa je i brojka studenata koji maturiraju u srednjoj školi evidentno veća.

U narednim tabelama predstavljene su stope nezaposlenosti, gdje se Norveška pokazala kao zemlja sa najnižom stopom nezaposlenosti, međutim, prava brojka je „sakrivena“ iza raznih socijalnih programa blagostanja. Ako ostavimo Norvešku po strani i zanemarimo njenu nezaposlenost, kao i razne socijalne programe pomoći, dolazimo do podataka da je nezaposlenost među Skandinavcima duplo veća, nego među američkim Skandinavcima.

Stopa nezaposlenosti najmanja u Norveškoj (ali zahvaljujući raznim programima socijalne pomoći).

Ekonomisti Geranda Notten i Chris de Neubourg radili su analizu siromaštva u SAD-u i zemljama EU potpuno jednakim statističkim parametrima i došli su do sljedećih podataka: apsolutna stopa siromaštva u Danskoj iznosi 6.7%, u Švedskoj 9.3%, što je mnogo manje u odnosu na 11% u Americi, no u Finskoj ona iznosi 15%. Ali, nećemo porediti narandže i jabuke, vratimo se poređenju jabuka sa jabukama. Istraživanja pokazuju da je siromaštvo među američkim Skandinavcima mnogo manje negoli u matičnim skandinavskim državama.

Tabela siromaštva američkih Skandinavaca je izrazito niska.

Šta nam ovi podaci zapravo govore? Očito da ključ uspjeha ne leži u „skandinavskoj socijaldemokratiji“, nego u mentalitetu i kulturi tih ljudi, a historijski gledano, te zemlje su se društveno-ekonomski izgradile mnogo prije tranzicije u ogromne „socijalne države“. Američki Skandinavci imaju za 50% veći standard od njihove sabraće u skandinavskim zemljama, imaju upola manju stopu nezaposlenosti, mnogo manje siromaštva i obrazovaniji su kada je riječ o srednjoškolskom obrazovanju.

Shodno gore spomenutim podacima, blagostanje „skandinavske socijaldemokratije“, koju posljednjih godina uveliko ugrožavaju razni imigranti, nije idealno rješenje, niti garant prosperiteta nekog društva, nego je prvenstvno riječ u uspjehu mentaliteta i kulture nekog naroda. Skandinavski narodi su se u Americi generalno pokazali kao veoma uspješan, inovativan i radin narod, no, pitanje je koliko dugo će potrajati „skandinavska socijaldemokratija“, obzirom da se svake godine povećava broj onih koji bi da se hrane državnom sisom, a znamo da, „ne postoji besplatan ručak“ i sve to neko mora da plati, naročito razne programe socijalnih pomoći, po čemu su Skandinavci i poznati. Bez pretjerivanja i ksenofobije, imigranti u skandinavske zemlje, nisu se pokazali ni upola inovativni, a kamoli radini, kao što su skandinavski imigranti u SAD-u, što još više doprinosi činjenici da će se „skandinavsnko socijaldemokratsko“ blagostanje itekako, ako ne urušiti, onda barem umanjiti.

Za kraj, jedna anegdota čuvenog nobelovca Miltona Friedmana sa skandinavskim ekonomistom.

Jedne prilike američki nobelovac Milton Friedman razgovarao je sa skandinavskim ekonomistom, koji mu je rekao: „Mi u Skandinaviji nemamo siromaštva“, na što je Friedman dosjetljivo odgovorio: „Također, ni mi u Americi među američkim Skandinavcima nemamo siromaštva“.

Iako su obojica malo pretjerali sa „nepostojanjem siromaštva“, njihova ekonomska zapažanja su poprilično tačna i ona nam govore nešto: Očigledno da postoji mnoštvo različitih i pažnje vrijednih aspekata skandinavske politike, međutim, glavni sastojak skandinavskog uspjeha nije socijaldemokratija, nego kultura tih naroda.

Piše: Resul Mehmedović