MITOVI DEMOKRATIJE: Demokratija je sloboda i tolerancija

Jedan od najjače ukorijenjenih mitova o demokratiji jeste da je demokratija isto što i sloboda. Za mnoge ljude „sloboda i demokratija” prirodno idu zajedno. U stvarnosti, sloboda i demokratija su suprotnosti. U demokratiji svi moraju da se pokore odlukama vlasti, pod prijetnjom oružane sile. Nema suštinskog značaja to što je vlast većinski izabrana. Prisila je prisila, bilo da je sprovodi većina ili jedan vladar – autokrata.

U našoj demokratiji niko ne može da izvrda odluke vlasti. Onome ko se ne pokori, biće izrečena novčana kazna, a ako ne plati, naći će se uskoro u zatvoru. Sve je vrlo jednostavno. Pokušajte da ne platite kaznu za saobraćajni prekršaj. Ili porez. U ovom smislu nema značajne razlike između demokratije i diktature. Za nekoga ko je, kao Aristotel, živio u vrijeme kada demokratija još nije postala svetinja, ovo je bilo očigledno. On je napisao sljedeće: „Baš kao i oligarhija, neograničena demokratija je tiranija, samo raširena na veliki broj ljudi”. Sloboda znači da čovjek ne mora da radi ono što većina ostalih želi, već da može sam da izabere. Kako je ekonomista Džon T. Venders jednom rekao: „Sloboda i demokratija se razlikuju. Slobodu ne određuje pravo glasa. Sloboda se mjeri obimom onoga o čemu se ne glasa”.

Taj obim je u demokratiji vrlo ograničen. Današnja demokratija nam nije donijela slobodu, naprotiv, vlast je uvela bezbrojne zakone kojima je dobrovoljna saradnja u društvu praktično onemogućena. Zakupci stanova i vlasnici stanova nisu slobodni slobodni da naprave ugovor kakav žele. Poslodavci i zaposleni ne mogu sami da se dogovore o plati i uslovima rada. Doktori i pacijenti ne mogu slobodno da odluče koju terapiju i lijekove će koristiti. Školama nije dozvoljeno da osmisle čemu će da podučavaju đake. Kako ne bi dolazilo do „diskriminacije”, građanima nije dozvoljeno da odluče s kim žele da sarađuju, a s kim ne. Preduzeća ne mogu da zaposle koga hoće, niti su ljudi slobodni da se bave željenom profesijom. U mnogim zemljama političke partije moraju da omoguće ženama da se kandiduju za funkcije. Za obrazovne institucije obavezne su rasne kvote. Ograničenjima dobrovoljne saradnje ili nesaradnje nema kraja. Sve ovo očigledno nije sloboda – to su ograničenja slobode. Zašto ljudi nemaju pravo da naprave sporazum ili ugovor kakav žele? Zašto se drugi miješaju u ugovore u kojima nisu ugovorna strana?

Zakoni koji ograničavaju slobodu ljudi da dobrovoljno sklapaju ugovore mogu da pogoduju nekima, ali su uvijek na štetu drugih. Zakon o minimalnoj plati koristan je za dio zaposlenih, ali šteti onima koji su manje produktivni nego što je potrebno da zarade nametnutu minimalnu platu. Posljedica nametanja minimalne plate je da su ti ljudi, a najčešće se radi o najsiromašnijim građanima, preskupi za poslodavca i zato ostaju nezaposleni i vječito siromašni.

Slično tome, zakoni koji štite od dobijanja otkaza korisni su zaposlenima, ali u isto vrijeme odvraćaju poslodavce od angažovanja novih radnika. Što su zakoni o radu strožiji, poslodavci imaju više razloga za strah da neće moći da otpuste radnike onda kada uslovi poslovanja to zahtijevaju. Posljedica je da će kompanije zapošljavati najmanji mogući broj ljudi, čak i u ekonomski povoljnim vremenima (još jednom, najviše trpe ljudi niskih kvalifikacija), a usljed visoke opče nezaposlenosti, zaposleni će se teško odlučivati da promijene radno mjesto.

Dalje, zakon o ograničenju zakupnina biće koristan za sadašnje zakupce, ali će odvratiti vlasnike stanova od izdavanja i investitore od izgradnje novih nekretnina, a to onda dovodi do nestašice i otežava ljudima koji žele da zakupe stan.

Ili uzmimo zakone koji nameću minimalne standarde kvaliteta za proizvode i usluge. Zar oni nisu korisni za sve? Ispostavlja se da nisu. Njihova loša strana je to što sužavaju ponudu, ograničavaju izbor potrošaču i podižu cijene (što opet posebno šteti siromašnima). Na primjer, zakoni koji nameću standarde u pogledu bezbjednosti automobila podižu im cijene i čine ih preskupim za ljude sa nižim primanjima, kojima je tako oduzeto pravo da sami odluče koji nivo rizika prihvataju na putu. Radi ilustracije štetnosti ovakvih zakonskih rješenja, zamislimo da vlast zabrani prodaju bilo kojeg automobila manjeg kvaliteta od mercedesa. Zar to neće obezbijediti da svi vozimo najbolje i najbezbjednije automobile? Naravno, ali vozili bi se samo oni koji mogu sebi da priušte mercedes. Ili, zapitajmo se: zašto vlast ne utrostruči minimalne plate? Svi bismo dobro zarađivali, zar ne? Da, oni koji bi još imali posao, zaista bi zarađivali. Ostali ne bi. Vlast ne može zakonima da čini čuda, iako se mnogima čini da baš može.

U demokratiji ne samo da moramo da radimo ono što nam vlast nalaže, već nam je za sve ono što želimo da radimo potrebna dozvola države. U praksi je dozvoljeno mnogo toga, ali naglasak je na dozvoljavanju. Za sve slobode koje imamo u demokratiji, država je dala dozvolu i u svakom trenutku može da je povuče.

Iako niko ne traži dozvolu od države kada hoće da popije pivo, prećutno ona je ipak potrebna. Ako to zaželi, demokratska vlast može da zabrani ispijanje piva. To se i dogodilo u Sjedinjenim Državama za vrijeme prohibicije. Danas čovjek mora da napuni 21 godinu da bi smio da pije u SAD.

Druge demokratske države imaju slična pravila. U Švedskoj žestoka pića mogu da se kupe samo u državnim prodavnicama. U mnogim zemljama prostitucija je zakonom zabranjena. Državljanima Norveške zabranjeno je da „kupe seks” čak i kada su izvan Norveške. U Holandiji je potrebna dozvola vlasti i da bi se napravila najobičnija šupa ili promijenio izgled kuće. Očigledno je da se ovdje radi o primjerima diktature, a ne slobode.

Ovome se ponekad suprotstavlja mišljenje da u zapadnim demokratijama većina ne može baš da radi šta god hoće ili da u principu demokratije zaista štite „manjinska prava”. To je još jedan mit. Tačno je da postoji nekoliko manjina koje uživaju „zaštitu” države, kao što su feministkinje, homoseksualci i nacionalne manjine. Neke druge manjine, kao što su pušači, korisnici narkotika, privatni preduzetnici i drugi – ne mogu da očekuju povlašten tretman. Popularnost nekih manjina više je stvar ćudljive mode, nego demokratije koja dosljedno štiti ljudska prava.

Razlozi zbog kojih demokratije zanemaruju neke manjine, a nekima obezbjeđuju poseban tretman, jesu različiti. Pojedine manjine su vrlo glasne i odmah izlaze na ulice – da protestuju kada su njihova „prava” (u stvari – privilegije) ugrožena. Na primjer: neki državni službenici, sindikati ili poljoprivrednici. Sa drugima se vrlo blago postupa, jer se očekuje da nasilno reaguju kada treba da poštuju pravila, na primjer fudbalski huligani, etničke bande ili zeleni aktivisti. Da su pušači, koji su svojevremeno bili većina, nasilno reagovali na kršenje njihovih prava, mnogi zakoni protiv pušenja vjerovatno ne bi prošli.

Stvar je u tome da ne postoji ništa u samom demokratskom sistemu ili u demokratskom principu što bi garantovalo prava manjina. Sam princip demokratije je da manjina ne posjeduje neotuđiva prava, tj. prava koja im niko, pa ni većina, ne može oduzeti. Parlament ili kongres mogu da usvoje zakon kakav god hoće, bez obzira o kojoj manjini se radi, ali moda se brzo mijenja, te danas mažena manjina sutra može postati žrtveno jagnje.

Neko može da se zapita, zar demokratije nemaju ustave da nas zaštite od tiranskih zakona većine? Donekle jeste tako. Mada, primijetimo da je Ustav SAD usvojen pre nego što su Sjedinjene Države postale demokratija, a demokratski sistem može da promijeni ustav na način na koji to većina želi – i upravo to se dešavalo. Prohibicija je omogućena amandmanom na Ustav. Isti je slučaj sa porezom na prihod. Samo postojanje amandmana pokazuje da je Ustav pod kontrolom demokratije, odnosno volje većine. Na stranu što ni originalni Ustav SAD nije bio savršen – dopuštao je ropstvo.

Druge demokratske zemlje imaju ustave koji individualnu slobodu još manje štite nego američki ustav. Po holandskom ustavu, država mora da obezbjedi radna mjesta, stanove, minimalno izdržavanje, medicinsku njegu, preraspodelu bogatstva i tako dalje. Ustav više liči na socijal–demokratski predizbodni program nego na proglas o individualnoj slobodi. Evropska unija ima ustav u kome se kaže „da će raditi na održivom razvoju Evrope zasnovanom na uravnoteženom ekonomskom razvoju i stabilnim cijenama, visoko konkurentnoj socijalnoj tržišnoj ekonomiji, sa ciljem pune zaposlenosti i društvenog progresa i sa visokim nivoom zaštite i unaprjeđenja kvaliteta životne sredine”. Ovaj i drugi članovi ovog dokumenta ostavljaju evropskim vlastima široku slobodu da nasilno regulišu ljudske živote. Uzgred budi rečeno, stanovništvo Francuske i Holandije glasalo je na referendumu protiv evropskog ustava, ali je on svejedno proguran!

Za demokratiju se obično kaže da ide ruku pod ruku sa slobodom govora, međutim i to je samo mit. Kao što je Sokrat davno otkrio, ne postoji ništa u ideji demokratije što podržava slobodu govora. Demokratske zemlje imaju nebrojena pravila koja ograničavaju slobodu govora. U Holandiji, na primjer, zabranjeno je „vrijeđanje kraljice”.

Prvi amandman na Ustav SAD garantuje slobodu govora, „uz izuzetak razvratnosti, klevetanja, podsticanja na pobunu, borbenih govora, kao i uznemiravanja, tajnih komunikacija, poslovnih tajni, poverljivog materijala, autorskih prava, patenata, vojnih operacija, komercijalnog govora kao što je oglašavanje, i uz ograničenja vremena, mjesta i načina”. To je zaista mnogo izuzetaka.

Razlog što ljudi u zapadnim demokratijama uživaju brojne slobode nije to što su te zemlje demokratske, već to što imaju klasično-liberalne ili libertarijanske tradicije XVII i XVIII vijeka. Dakle, iz vremena prije nego što su postale demokratske. Mnogi u ovim zemljama ne žele da se odreknu ovih sloboda, iako je duh slobode pod stalnim napadima demokratije koja bi u sve da se miješa i sve da reguliše.

U drugim dijelovima svijeta ljudi mnogo manje vrednuju lične slobode. Mnoge nezapadne demokratije vrlo malo poštuju individualnu slobodu. U islamskim demokratskim zemljama, kao što je Pakistan, žene imaju malo slobode, ne postoji ni sloboda govora ni vjerska sloboda. U tim zemljama demokratija je najobičnije opravdanje za ugnjetavanje. Kada bi demokratija zaživjela u apsolutnim monarhijama, kao što je Dubai, Katar ili Kuvajt, to bi najvjerovatnije dovelo do još manje slobode. Palestinci u pojasu Gaze demokratski su izabrali fundamentalistički, ne baš slobodarski, Hamas. Ironično, taj rezultat demokratskih izbora odbile su potom da prihvate vlasti SAD i ostalih zapadnih demokratija.

Odlomak iz djela: Frenk Karsten; Karel Bekman, Demokratija – Mit i stvarnost, str. 32-35.

Priredio: Resul Mehmedović