MITOVI DEMOKRATIJE: Većina je u pravu

Hajde da pretpostavimo za trenutak, zarad diskusije, da narod zaista vlada u demokratiji i da je svaki glas zaista važan, iako već znamo da nije tako. Hoće li ishod demokratskog procesa automatski biti dobar? Na kraju krajeva, to je razlog zbog koga imamo demokratiju, zar ne – zato da uradimo pravu stvar? Ali nije očigledno da demokratski proces obavezno dovodi do dobrih ili pravednih rezultata. Što većina nešto vjeruje ne znači da je to u šta vjeruju istina. Mnogo je kolektivnih zabluda iz prošlosti. Na primjer, nekada se vjerovalo da životinje ne osjećaju bol ili da je Zemlja ravna ploča ili da su kraljevi i carevi Božiji izaslanici na Zemlji.

Isto tako, to što su mnogi ljudi “za” nešto, ne znači da je to moralno ispravno i pošteno. Pomislimo samo na kolektivne zločine počinjene u prošlosti. Grozote kao što je robovlasništvo ili pogrom Jevreja svojevremeno je većina smatrala sasvi prihvatljivim.

Činjenica je da ljudi pri glasanju, kao i u svemu drugom vodi sopstveni interes. Glasaju za one partije za koje očekuju da će im donijeti najviše lične koristi, iako znaju da će cijenu njihovih privilegija platiti svi drugi građani. Da li je ovo pošteno i poželjno? Sramotna je istina da ljudi podržavaju demokratiju zato što se nadaju i očekuju da će se naći u većini, pa potom imati koristi od otimanja bogatstva od ostalih. Nadaju se da će napore podnijeti neko drugi i da će ostali platiti za njihove privilegije. Ovo je u stvari potpuna suprotnost moralnom ponašanju.

Da li je ovo pretjerivanje? Banda koja opljačka na ulici biće kažnjena. Ali ako većina u skupštini glasa za zakon kojim se manjina pljačka (novi porez na alkohol ili cigarete, na primjer), to je onda demokratska odluka i zato je to legalno. U čemu se to stvarno razlikuje od ulične pljačke?

Kada se malo razmisli, mora se doći do zaključka da je osnovni demokratski mehanizam – vladavina većine – u osnovi nemoralan. U demokratiji volja većine odnosi prevagu nad moralnim obzirima. Kvantitet nadjačava kvalitet – puki broj pojedinaca koji nešto hoće lahko odnosi pobjedu nad moralom i razumom.

Oberon Herbert, britanski političar i pisac u XIX vijeku ovako je govorio o logici i moralu demokratije:

“Pet ljudi je u sobi. Da li to što tri čovjeka imaju jedan stav, a preostala dvojica neki drugi, znači da trojica imaju neko moralno pravo da drugoj dvojici nametnu svoj stav? Koju magičnu moć stječu tri čovjeka time što ih je za jedan više od ostalih, pa odjednom postaju vlasnici umova i tijela ovih drugih? Dok ih je bilo dva prema dva, mogli smo da smatramo da je svaki čovjek gospodar svog uma i tijela, ali onog momenta kada se još jedan čovjek, iz ko zna kojih razloga, pridružio jednoj ili drugoj strani, ta strana smjesta stječe moć nad dušama i tijelima druge strane. Da li je ikada postojalo ovako ponižavajuće i neodbranjivo praznovjerje? Zar to praznovjerje nije direktan nasljednik praznovjerja o carevima i prosveštenicima i njihovoj vlasti nad dušama i tijelima ljudi?”

Odlomak iz djela: Frenk Karsten; Karel Bekman, Demokratija – Mit i stvarnost, str. 27-30.

Priredio: Resul Mehmedović