Mogu li dječiji doplatak i migranti nadomjestiti masovna iseljavanja

Dječiji doplatak
Utrka da se stane u kraj padu broja novorođenčadi već je počela. Prema podacima UN-a, 70 posto razvijenih zemalja danas implementira politiku povećanja nataliteta, dok je 1996. to činilo samo oko 30 posto zemalja. Mnoge države pokušale su ponuditi ženama takozvane “dječije doplatke”, oblik državnog miješanja u reproduktivni proces koji je često kontroverzan, a rijetko učinkovit.
Singapur je bio pionir ovakvih inicijativa još 1987. godine, pod sloganom: “Imajte troje ili više, ako ih možete priuštiti.” Ponuđeni poticaji, koji su uključivali subvencionirani boravak u bolnici, malo je utjecao na natalitet. Kanada je ovakve bonuse uvela 1988, ali ih je kasnije povukla, dijelom i zbog toga – kako su utvrdile i druge države – što su žene koje su najčešće koristile novčani poticaj uglavnom bile veoma siromašne, a njihova djeca su uveliko opteretila sistem socijalne skrbi.
Kad je australski blagajnik, Peter Costello, najavio dječije doplatke 2005, pozvao je žene da “legnu i razmisle o starijoj populaciji”, ali one su uglavnom ignorirale ovaj poziv, pa je vlada šest godina kasnije ukinula bonuse. Malo je ljudi koji će, dok se bore s time da usklade karijeru i porodicu, odgovoriti na patriotske pozive dužnosnika o tome kako bi trebalo rađati više djece.
U Francuskoj je socijalistička vlada premijera Lionela Jospina, koji je bio na vlasti od 1997. do 2002, pokušala učiniti dječije doplatke privlačnijim tako što ih je povećala. U želji da se francuski natalitet podigne iznad stope zamjene, ponudila je raskošne poticaje za roditelje koji dobiju treće dijete: to je uključivalo subvencije za kućnu pomoć, smanjenje poreza, povećanje penzije od 10 posto, 75 posto popusta na željezničke karte i preko četiri stotine dolara novčane pomoći svakoga mjeseca. Arhitekte ovoga plana nazvali su takve bonuse “trošenjem na budućnost” i oni vrijede i dan danas.
Poput danas napuštene kineske politike jednog djeteta, dječiji doplaci su oblik državne intervencije u reproduktivni proces i stoga su podložni stvaranju novih anomalija. U Evropi – kao što su utvrdili demografi Hans-Peter Kohler i Thomas Anderson, stopa nataliteta posebno je brzo pala u zemljama kao što su Njemačka, gdje je tradicionalna kultura negodovala kad bi se majke nakon poroda vraćala na posao i što su, kao rezultat toga, žene posvećenije karijerama odlučile da neće imati djecu. Utjecaj državne intervencije u ljudski reproduktivni proces vjerovatno će biti spor i nepredvidiv, dijelom i zbog ovakvih kulturoloških razlika. Pristup koji više obećava je da se otvore vrata odraslima koji su spremni i voljni odmah raditi.
Borba za privlačenje migranata
Svaki narod rado o sebi misli kao o produktivnom narodu u pogledu inovacija i pameti, a ne samo nataliteta. Ali rast stanovništva – utrka da se poveća broj beba i privuku migrantski radnici – je istinski ozbiljno pitanje.
Posljednjih godina rast produktivnosti nije se samo smanjivao širom svijeta, nego se i približavao. Gledajući Sjedinjenje Države, Njemačku, Japan, Kanadu, Australiju i Britaniju otkrio sam da – bez obzira koje dvije zemlje upoređujete – jaz u rastu produktivnosti postaje sve manji. Razlozi za to su složeni, a vjerovatno imaju veze s ubrzanim tempom širenja tehnologije, no, ako podaci o produktivnosti o kojima se žestoko raspravlja precizno bilježe trendove onda je implikacija upečatljiva.
Na primjer, uspjeh Sjedinjenih Država, koji se često prikazuje dinamičnijim od uspjeha njegovih rivala, duguje više bebama i imigrantima negoli idejama koje dolaze iz Silikonske doline. Na primjer, do otprilike 2010. produktivnost je rasla znatno brže u Sjedinjenim Državama nego u Japanu ili Njemačkoj, ali ta prednost je od tada uglavnom iščeznula. Da nije bilo poticaja koji su Sjedinjene Države uživale zbog beba i imigranta, njena ekonomija ne bi rasla ništa brže od ekonomije Japana ili Evrope tokom prve decenije 21. stoljeća. Ako govorimo o dohotku po glavi stanovnika onda je godišnja stopa rasta Sjedinjenih Država, Njemačke, ostatka Evrope i Japana u biti bila ista: oko 0.5 posto bodova.
Stoga će jaz u rastu stanovništva biti sve više odlučujući za ekonomsku konkurentnost. Očekuje se da će veliki pobjednici u borbi za privlačenje migranata uključivati Kanadu, Sjedinjene Države, a naročito Australiju, gdje je stopa imigracije bila na putu da poveća stanovništvo za oko 3 posto između 2015. i 2020, što je najviše od bilo koje velike razvijene zemlje.
Iako stanovništvo Australije postaje sve starije – kao što je slučaj i drugdje – ekonomski utjecaj bit će relativno mali, ako vrata ostanu otvorena.
A to “ako” je pod znakom pitanja, s obzirom na razmjere imigracijskih protivljenja. Tokom 2014. i 2015. godine, navala izbjeglica dovela je do osam puta veće imigracije u Njemačku, na više od milion osoba godišnje, što je dovelo do uličnih protesta. Naposlijetku su takvi protesti doveli do toga da otvorena imigracijska politika postane neodrživa, iako je teorijski gledano Njemačka mogla iskoristiti svakog pridošlicu – a i mnoge mimo njih. Po mojoj računici Njemačka bi morala prihvatati 1.5 miliona imigranata godišnje i to svake godine između 2015. i 2030. kako bi zadržala sadašnji odnos radno sposobnog stanovništva i broja penzionera.
No, proračuni utjecaja imigranata na ekonomiju nemaju smisla ako se ne uzme u obzir vjerovatnost političkog otpora. U Japanu je manje od 2 posto stanovništva rođeno u inostranstvu, u poređenju s 30 posto stanovništva Australije, a politički lideri tek nedavno su počeli preispitivati pitanje da li je stara pretpostavka o tome da je japanska etnički “harmonična” kultura doista ekonomska prednost.
Prepoznajući potrebu za više radnika, premijer Shinzo Abe povećao je broj radnih viza koje su dostupne ekonomskim migrantima odmah nakon što je stupio na vlast 2012. godine. Broj radnika se pomalo povećao, ali Japan bi morao imati deset puta veću imigraciju – a trenutna brojka je oko 50.000 ljudi godišnje – kako bi nadoknadio predviđeni pad broja stanovnika do 2030. godine. Drugim riječima, Japan bi morao postati druga Australija, što je politički malo vjerovatno.
Južna Koreja, još jedna sve starija nacija, koja je nekad slavila svoju etničku homogenost, postala je otvorenija za promjene. Nakon krize 1997. i 1998, Južna Koreja počela je promovirati multikulturalizam i širiti dostupnost radnih dozvola za strance aktivne u industrijama koje se suočavaju s nedostatkom radne snage. Od 2000. godine imigrantsko stanovništvo povećalo se za 400 posto, na 1.3 miliona ljudi, u poređenju s povećanjem od 50 posto u Japanu. Iako se broj radno sposobnog stanovništva smanjuje, smanjio bi se četiri puta brže bez priliva migranata.
Odlomak iz knjige: Ruchir Sharma, Deset pravila uspješnih nacija, str. 25-29.