Mr. Edin Šaković o knjizi “Deset mitova o Izraelu”

U izdanju Udruženja građana “Multi” iz Tuzle nedavno je objavljen prijevod na bosanski jezik jedne obimom nevelike, ali veoma vrijedne i zanimljive knjige. Riječ je o knjizi pod naslovom Deset mitova o Izraelu, koju je napisao glasoviti izraelski historičar, intelektualac i aktivist Ilan Pappe  – inače veliki kritičar službene politike države Izrael, ali i same ideologije cionizma na kojoj je ova država nastala.

Knjiga Deset mitova o Izraelu pisana je u duhu spomenutog autorovog intelektualnog i javnog angažmana. Ona, dakle, nije još jedno djelo koje nastoji “izbalansirati dva suprotstavljena narativa”, kako to sam autor u predgovoru ističe, jer nastojanje da se uspostavi nekakva ravnoteža bilo bi na štetu “koloniziranih, okupiranih i potlačenih Palestinaca”.  Knjigu je napisao, kaže autor dalje, jedan izraelski Jevrej koji brine o svom duštvu isto koliko i o palestinskom. Pobijanje mitova koji su uzrok nepravde trebalo bi da bude od koristi svima. To su neke od ključnih poruka atora čitatelju ovoga djela.

Knjiga DESET MITOVA O IZRAELU podijeljena je u deset poglavlja, uz predgovor autora i zaključak. Kroz tih deset poglavlja, objedinjenih u tri cjeline, autor na historijsko-analitički način identificira, analizira i dekonstruira deset najprisutnijih mitova, koji oblikuju zvanične historijske narative unutar izraelskog društva, ali i službenu propagandu izraelske politike. Ti narativi su sveprisutni i u politici, medijima i javnome mnijenju Zapadnoga svijeta, skoro kao neupitne istine, znatno utječući na savremene geopolitičke tokove. U stvarnosti, međutim, počivaju na zabludama, krivim interpretacijama, dezinformacijama, pa i potpunim fabrikacijama prošlosti – drugim riječima, na mitovima, kako to u ovoj knjizi pokazuje i dokazuje Ilan Pappe.

Svih deset mitova, koje autor obrađuje u ovoj knjizi, izloženo je, obrazloženo i obrađeno u hronološkom redoslijedu, omogućavajući čitatelju da ih prati ne gubeći iz vida historijski kontekst, odnosno razvoj onoga što uobičajeno nazivamo izraelsko-palestinskim sukobom.

PRVI DIO knjige, nazvan Zablude prošlosti, tretira šest osnovnih mitova. Prva dva na koja se autor osvrće izražena su poznatim geslom cionističkog pokreta: Zemlja bez naroda narodu bez zemlje.

Prvi mit, dakle, podrazumijeva da je historijska pokrajina Palestina, kao navodno drevna domovina Jevreja, potkraj XIX. stoljeća navodno bila poluprazna, pustinjska, neplodna, zapuštena i rijetko naseljena zemlja, koju su jevrejski doseljenici iz Evrope naseljavali, kultivirali, uređivali i oplemenjivali. U stvarnosti, međutim, istinska je slika bila sasvim drugačija: kako to Pappe dokazuje, Palestina je bila zemlja sa značajnom populacijom, dio plodnoga istočno-mediteranskog svijeta, otvorena privrednim tokovima u široj regiji. Štaviše, zemlja koju su već zahvaćali procesi modernizacije i urbanizacije, koji su poticali oblikovanje posebnih modernih identiteta – onoga šireg, arapskog, ali i lokalnog, palestinskog. Identiteta zasnovanih na na bazi zajedničke regionalno-geografske pripadnosti, kulture, jezika, odnosno dijalekta, identiteta koji su obuhvatali različite vjerske zajednice. Inače, prema službenim podacima na koje Pappe također ukazuje, populaciju Palestine činilo je 1878. godine 87% muslimana, 10% kršćana i svega 3% Jevreja.

Mit o Jevrejima kao narodu bez zemlje drugi je mit koji se u ovoj knjizi dekonstruira. Naime, mit premakojem su jevrejski doseljenici i današnji stanovnici Izraela izravni potomci onih Jevreja koji su u biblijska vremena živjeli na tom tlu, odakle su protjerani i raseljeni u rimsko doba – da bi se s pojavom cionističkog pokreta vratili i u ponovo naselili u svojoj “staroj domovini”, koja im kao takva “zakonito” pripada. Zanimljivo je – a širem čitateljskom krug možda i slabije poznato – da se ideja o povratku Jevreja u Svetu zemlju izvorno javila ne među Jevrejima, već u zapadnom kršćanstvu, pretežno onom reformiranom, što autor ovdje opširno obrazlaže. Uz to se dotiče i pitanja samog jevrejskog identiteta, Jevreja kao naroda i nacije. Ilan Pappe ukazuje da se taj identitet izgrađivao i profilirao kao i svi drugi etnički i nacionalni identiteti, tek u modernoj epohi.

S tim u vezi, važna je i dekonstrukcija trećega mita, naime izjednačavanja cionizma sa judaizmom, odnosno cionističke ideologije sa jevrejskim identitetom. Kako Pappe pokazuje, cionizam se javio u specifičnom kontekstu, kao sekularni pokret koji nipošto nije imao opću podršku među Jevrejima, već baš naprotiv – mnogi od njih su bili više nego sumnjičavi prema ideji o nekakvom “povratku” u Palestinu i obnovi Izraela kao svjetovne države (što je za neke jevrejske zajednice i danas blasfemično).

Četvti mit – “Cionizam nije kolonijalizam” – Pappe vrlo uvjerljivo osporava, dokazujući izrazito kolonijalni karakter cionističke ideologije i pokreta. Pri tome dokazuje da se radi o tipičnom primjeru tzv. naseljeničkog kolonijalizma, u kome doseljenici teže uspostaviti novu zajednicu, odnosno novu domovinu na kolonijalnom prostoru, u pogodnom trenutku prekidajući veze sa matičnom imperijom. Što se tiče zatečenog stanovništva, njega je trebalo potisnuti, eliminirati, istrijebiti – onako kako se postupalo s urođeničkim zajednicama u Americi, Australiji, Novom Zelandu.

S tim u vezi jeste praksa dehumanizacije domicilnog, urođeničkog stanovništva, što je izrazita pojava u historiji cionizma i države Izrael u odnosu na Palestince. To je našlo odraza i u egodusu Palestinaca u trenutku osnivanja Države Izrael, koji se često objašnjava kao svojevoljna odluka o napuštanju domovine, u najboljem slučaju kao posljedica napada okolnih arapskih država i rata protiv Izraela – što je, inače, peti mit koji se u ovoj knjizi obrađuje. Pappe, naprotiv, dokazuje da se radilo o planskom i namjernom protjerivanju ljudi, u cilju postizanja što je moguće veće jevrejske većine na teritoriju Izraela.

Šesti mit, ujedno i posljednji u prvome dijelu, jeste uvjerenje da je rat iz juna 1967. godine, tzv. Šestodnevni rat, bio nešto Izraelu nametnuto, nešto iznuđeno, drugim riječima da Izrael nije imao izbora nego napasti susjede. Ilan Pappe i ove tvrdnje dovodi u pitanje, nastojeći dokazati da se Izrael dugo spremao za ovaj rat, kojim je ustvari nastojao dovršiti posao iz 1948. godine, da se tako izrazim, i zaokružiti teritorij budućeg “Velikog Izraela”.

DRUGI DIO knjige obrađuje tzv. Zablude sadašnjosti. Prvi mit u ovome dijelu, odnosno sedmi mit u knjizi jeste uvjerenje da Izrael navodno predstavlja jedinu demokratiju na Bliskom istoku, što Pappe vrlo uvjerljivo opovrgava. Osmi mit, Mitologija Osla, tiče se poznatih mirovnih pregovora i pokušaja postizanja sporazuma, koji su propali uslijed izbijanja tzv. Druge intifade. Autor dokazuje da su je sporazum već od početka bio osuđen na propast, jer Izraelu nije bio u interesu bilo kakav kompromis, tako da Palestincima nije preostalo ništa drugo već da sami nastave svoju očajničku borbu. Konačno, deveti mit bavi se pitanjem Gaze, najvećeg zatvora na svijetu – kako ga i autor ove knjige naziva uopće u svojim javnim istupima, dotičući se i kontroverznog pitanja o karakteru pokreta Hamas.

Konačno, TREĆI DIO i deseti mit tiče se tzv. Rješenja dvije države, kao navodno jedinoj mogućoj opciji rješenja višedecenijskog izraelsko-palestinskog sukoba, što Ilan Pappe žestoko kritizira kao nemoguće rješenje i veliku zabludu. Naprotiv, autor ove knjige jedan je od čvrstih zagovornika rješenja jedne države – zajedničke države za Izraelce i Palestince, kao jedinog pravednog rješenja za taj prostor i njegove stanovnike.

To je, dakle, u najkraćem sadržaj ove vrijedne, zanimljive i nadasve korisne knjige – knjige o kojoj su već napisane i objavljene brojne pozitivne recenzije i pohvale.

Sigurno je da će ova knjiga, odnosno njezin prijevod na bosanski jezik, biti od koristi svakome ko prati izraelsko-palestinski sukob i želi nešto novo o tome saznati, bilo da se radi o tzv. običnom čitatelju, zainteresiranom za proširivanje općeg poznavanja historije i geopolitike, bilo da se radi o nekome ko se značajnije udubio u navedenu problematiku.

Piše: Edin Šaković