MUHAMED PANDŽA: Na velike dane Kurban bajrama (1935)
Pred nepunih trinaest i po vjekova, desete godine po Hidžretu, Veliki Božji Poslanik obavio je uz ove velike dane svoj zadnji oproštajni hadž u Meku – hadždžetul-veda’. Taj hadž bio je veliko djelo velikog Učitelja čovječanstva i najvećeg čovjeka okrunjeno do tada nečuvenim i neviđenim uspjehom. Dvadeset i tri godine su prošle do tog velikog dana otkada je On počeo u Meki, ogrezloj u opačini, neznanju i idolatriji da propovijeda i uči istine velikog Božijeg pravca. koga Svemogući Gospodar vasione nazva Islam.
Od svog poslanstva je Resulullah u svom rodnom gradu proveo trinaest godina, neumorno radeći i podnoseći najveće žrtve za sreću i spas čitavog čovječanstva. Mekanski mušrici su bjesnili i huškali razularenu dječurliju i ološ sa ulice da zlostavljaju Božjeg Poslanika i Njegove drugove, poduzimali su sve moguće mjere da osujetc ovo veliko djelo. Ali On se nije dao smesti. Iako je za čitavo vrijeme nečuvenih pregaranja i žrtava u Meki broj Njegovih pristaša iznašao jedva nekoliko desetina. ipak On nije klonuo. On je vjerovao da će žrtve, podnesene za sreću čovječanstva urediti obilnim plodom. jer je to neumitni zakon Gospodara vasione, da pobjeđuje onaj, koji neustrašivo stupa stazama istine i napretka. I kad su zlostavljanja obezumljenih mekanskih mušrića prevršila svaku mjeru. On sa svojim drugovima napušta Meku, to Ieglo pokvarenosti, zlobe i zaostalosti, da se nakon osam godina u nju povrati kao slavom ovjenčani pobjednik, koji je žrtvama Svojim pobijedio ohole i u zlu ogrezle mekanske mušriće, te bezumne pionire nevaljalstva, zaostalosti i pokvarenosti.
Dolaskom u Medinu. sjeme koje je Božiji Poslanik prije trinaest godina počeo sijati u Meki, počelo je davati obilnog roda. Ali i u Medini je do konačne pobjede trebalo izdržati tešku i mučnu borbu sa mnogo žrtava. ali sa više sigurnosti u uspjeh. Svjetlo lstine je prodiralo i u najzabitije kuteve Arapskog poluotoka. i desete godine po Hidžretu čitav ovaj kraj svijeta bio je obasjan svjetlom Istine, Islam se duboko uvriježio u srca svih stanovnika poluotoka. lzvršilo se veliko čudo istorije i Siroče mekansko za dvadeset i tri godine Svoje neustrašive borbe i junačkih žrtava postalo je pobjednikom. Ali tu mu pobjedu nije pribavila nikakva carska vlast niti velike dobro oboružane i opremljene armije. On se borio sigurnijim i jačim oružjem, koje konačno mora trajnu pobjedu izvojevati. Borio se snagom Svoga Velikog duha, da pobijedi razum slijepo oponašanje, da nauka i pismenost potisnu neznanje i siromaštvo duha, da milosrđe zavlada srcima ljudskim i da se ljubav u njih ulije, da bratstvo zavlada među ljudima, a obitelj postane izvor društvene sređenosti i blagostanja zajednice.
Desete godine po Hidžretu Alejhiselam se uputio iz Medine u Meku da izvrši svoj zadnji i oprosni hadž. Ovom velikom hodočašću prisustvovalo je preko stotinu dvadeset hiljada muslimana, prekaljenih pobornika za pobjedu dobra nad zlim, svjetla nad tminom. I Resulullah, koji je prije dvadeset tri godine na tlu mekanskom počeo ljudima tumačiti vječne Istine velikog Božjeg pravca Islama i nailazio nanajveći otpor, mogao je u dvadeset trećoj godini svoga poslanstva vidjeti velike uspjehe Svoga rada i Svojih nadčovječanskih žrtava. Na Arefatskom brdu se prelilo čitavo nepregledno more ljudstva, koje se tu sa svih strana Arabije iskupilo, dovedeno tu ne silom, nego iz ljubavi da manifestuje veliku ideju: služiti razumom, naukom i radom, umno i tjelesno Gospodaru svjetova i cijelom čovječanstvu, da dođe do svoje potpune ovozemne i prekogrobne sreće i spasenja.
Pred ovo veliko mnoštvo hrabrih pobornika Istine i Svjetla, kojemu je djetinjski odano i poslušno, istupa sa blagim smješkorn Veliki Učitelj, da ih po zadnji put na ovako velikom skupu pouči ih i izloži temelje istine vjere, koji će oni kasnije širom svijeta promjeti (…):
Ovo je bio zadnji govor i poslanica sa oprosnog hadža, upućena sljedbenicima Islama svih budućih pokoljenja i budućih vjekova. I ta poslanica je upućena na velike dane Kurban bajrama, kada bajramske žrtve – kurbani treba da nam predstave značaj našeg islamskog žrtvovanja. Kako ovi kurbani trebaju da u velike bajramske dane donesu među sve članove zajednice, pa i najsiromašnije zadovoljstvo i veselje, gdje će tjelesno okrijepljeni i duševno se okrijepiti, tako isto treba da i naše žrtve kroz godinu budu tolike da donesu općem dobru zajednice pune koristi, pa da se u ovim danima zajednica, a s njom i svaki pojedinac – osjete sretnim i zadovoljnim, da osjete radost ovih sretnih dana.
Razmotrimo čemu nas uči naš Veliki Učitelj i povucimo pouku iz toga. Musliman mora štititi život i imetak bližnjeg svoga kao i svoj vlastiti. Mora u zajednici stvoriti puno povjerenje i kloniti se iskorišćavanja ljudi. Zato se kajišarske kamate i dobit smatraju kao najveći zločin, jer ubijaju privredni razvitak. Na jednoj strani se stvara sirotinja i proletarijat, a na drugoj teško bogatstvo. Nastaju teške društvene trzavice i nestaje bratske ljubavi među ljudima. Musliman je dužan da izdrži tešku borbu sa sotonom, da ne podlegne iskušenju njegovu, da obuzda strast i pohotu svoju. Taj sotona se mnogo puta javlja u raznim oblicima, pa po koji put i u obliku kakvog prividnog prijatelja. Musliman u radu mora biti neumoran, jer kotači napretka ne smiju ni za jedan čas zastati.
Sve neuspjehe u životu i radu ima pripisati samo sebi, a prazni izgovor daje njegovu neuspjehu kriv neko drugi, ili za svoje neuspjehe okrivljavati vrijeme, to je najveća ludost. Alejhiselam nas uči da je žena temelj porodice i društva i da nju kao majku i odgojiteljicu trebamo naročito paziti i njena prava štititi i čuvati, ali i žena se mora spremiti za taj svoj visoki poziv; moraju je resiti krjeposne vrline i kao majku i kao pomoćnicu svoga druga. Žena je veliki amanet Božji, koji treba pomno paziti. Društvo je oslonac i potpora svakog pojedinca, zato nam Alejhiselam ovako jako naglašava potrebu bratstva i saradnje, koja će sva biti upućena u pravcu međusobnog pomaganja.
U ovim velikim danima Kurban bajrama razmislimo što nam je dužnost kao muslimanima činiti. Povratimo se u istoriju i pogledajmo kada je muslimanska zajednica napredovala i pod kojim uvjetima, a kada je propadala i zašto. Vidjećemo da se je napredovalo samo onda kada su se strogo izvršavale odredbe i propisi velikog Božjeg pravca. Djedovi naši kao dobri sljedbenici Islama izgradili su na ovoj grudi, koju su iznad svega ljubili, jednu lijepu kulturu i civilizaciju, s kojom se možemo ponositi i uživati plodove svoga rada. Ali mi potomci smo zaostali iza njih. Zaboravili smo na odredbe i propise Islama i pustili smo da nas kotač vremena pregazi i da zaostanemo iza drugih. Propušteno treba nadoknaditi.
U ovim danima žrtava treba da se nadahnemo onim velikim idejama napretka i da doprinesemo svi skupa one žrtve, koje je doprinosio i činio Veliki Učitelj naš. Trebamo biti neumorni, trebamo zaboraviti na lične trzavice, trebamo ruku pod ruku bratski poći u susret ljepšoj i sretnijoj budućnosti. To od nas traži naša vjera, to od nas traži i nacija i naša lijepa domovina, to traži slavna uspomena naših velikih otaca. Stisnimo brat bratu desnicu, padnimo jedan drugom u bratski zagrljaj i srdačno uskliknimo: Idi-adha mubarek olsun – neka su sretni veliki dani žrtava, neka im posluže kao putokaz u bolje dane i za izgradnju sretnijeg i jačeg potomstva.
Piše: Muhamed Pandža (objavljeno u Gajretu 1935. godine)
Priredio: Resul Mehmedović
