Muhammed ﷺ kao biznismen

Dva perioda Muhammedovog života detaljno su opisana: prvi, period od rođenja, pa sve dok ga Ebu Talib nije usvojio u osmoj godini, a drugi, period od kad je počeo da poziva u islam u četrdesetoj godini, pa sve do smrti u šezdeset i trećoj godini života. Period od tri decenije između prva dva perioda, od njegove osme do četrdesete godine dobio je mnogo manje pažnje i činjenica da je jako malo poznato o tom periodu njegovog života može se objasniti time da je taj period protekao neopaženo zbog mnogobrojnih zapisa o periodima koji su se desili prije i poslije. Raspršene informacije oko kojih smo se konvencionalno usaglasili za rasvjetljavanje raspona od nekih trideset godina su sljedeće: Muhammed je u mladosti bio pastir; u dobi od dvadeset pet godina oženio je bogatu biznismenku Hatidžu bint Huvejlid; i oko četrdesete godine postao je Božiji Poslanik.

Muhammedove biografije imaju tendenciju da se fokusiraju na njegovu ličnu i duhovnu izgradnju, dočim su njegove poslovne aktivnosti zavrijednile manje pažnje. Ovakvo davanje prednosti nije iznenađujuće, s obzirom da je Muhammedov poziv bilo poslanički, a ne ekonomskog reformatora. Biografije se uglavnom usredotočuju na njegovu duhovnu izgradnju, a ne na to kako je Muhammed kao odrasla osoba privređivao, jer prenošenje Božije Objave zasjenjuje sve druge aspekte Muhammedovog života i stoga, samo slučajevi koji govore o njegovom kasnijem pozivu zaslužuju pomen. Prema ovom opisu, Muhammedova posvećenost religiji već je došla do izražaja kada je kao mladić preuzeo vodeću ulogu u obnovi Kabe nakon požara koji ju je zahvatio; u tridesetim godinama žudnja za duhovnom inspiracijom navela ga je da se na duži vremenski period povlači od mekkanske vreve u osamu na okolnim brdima; sve dok ga u četrdesetoj godini melek Džibril (Gabrijel) nije obavijestio o misiji Allahovog Poslanika. Prateći ovo kazivanje dolazimo do zaključka da je Muhammed emigrirao u Medinu u pedeset i drugoj godini života, s poslovnim iskustvom koje se sastojalo od čuvanja ovaca i povremenog učešća u trgovačkim karavanskim ekspedicijama. Shodno ovom scenariju, Muhammed, koji nije imao bogzna kakvog praktičnog iskustva u dobi od pedeset i dvije godine, besprijekorno je preuzeo rukovođenje svakodnevnim izazovima, od formiranja ustava do diplomatskih pregovora i uvođenja poreskih i trgovačkih propisa. Kako je Muhammed mogao preuzeti i nositi se s ovako velikim izazovima s tako malim poslovnim iskustvom, ostalo je nerazjašnjeno, jer prećutivanje objašnjenja treba da oslika breobražaj uslijed božanskog nadahnuća.

Međutim, čak i prihvatajući ovakvo objašnjenje, ostaju pitanja kako je Muhammed kao odrasli čovjek zarađivao za život, prije nego je obznanio svoj poziv. Zar ne bi bilo čudno, na primjer, zašto bi imućna biznismenka Hatidža, koja je imala puno prosaca, odlučila da se uda za siromašnog, mističnog, neambicioznog pastira － pa čak i ako je pristala, kako se taj neusklađen brak održao dvadeset četiri godine i to na način da ga se Muhammed uvijek prisjećao kao najsretnijeg perioda svog života? Još jedna neskladna činjenica se ističe. Muhammed bi u tridesetim godinama svake godine odsustvovao nekoliko sedmica bistreći um u samoći, ostavljajući svoj posao, suprugu i šestero djece. Teško je i zamisliti kako je njegova porodica sastavljala kraj s krajem, osim ako Muhammed nije imao dobre prihode?

Takav, alternativni narativ mogao bi se zaključiti iz posrednih dokaza, shodno tome, Muhammed se sa osam godina, ubrzo nakon usvajanja, pridružio svom amidži Ebu Talibu u trgovačkoj karavani, a kad je imao dvadeset i pet godina, Ebu Talib je savjetovao Hatidži da investira u prvu karavanu svog bratića. Ebu Talib, kao Muhammedov zaštitnik, bio je odgovoran za pripremu odskočne daske u njegovoj karijeri, i poprilično je nevjerovatno da bi preporučio Muhammeda Hatidži bez prethodnog poznavanja vještina svog nećaka. Još manje je vjerovatno da bi Hatidža, ozbiljni investitor, pristala na finansiranje Muhammedovog poduhvata, ako nije imao odgovarajuće kvalifikacije. Još jedan argument o Muhamedovom učešću u trgovini i bogatstvu koje je stekao je Kur’an, koji kaže da je Muhammed bio toliko usredotočen na trgovinu, da su njegovi kritičari navodili njegovu trgovačku usredotočenost kao argument kojim bi osporili njegov kredibilitet. Prema tome, njegovi protivnici su govorili: “Šta je ovom ‘poslaniku’, on hranu uzima i po trgovima hoda; trebao mu se jedan melek poslati da zajedno sa njim opominje, ili da mu se spusti kakvo blago ili da ima vrt iz kojeg bi se hranio?” Raniji poslanici bili su ili bogati (poput kralja Davuda/Davida) ili su čuvali stada (poput Izaije). Muhammed je, s druge strane, provodio mnogo vremena na tržnicama i teško se uklapao u tradicionalni model. Drugi odlomak u Kur’anu potvrdio je da Muhammed smatra da je njegovo bogatstvo znak božanskog milosrđa: “Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio…” Općepoznate činjenice su da je Muhammed već u djetinjstvu učestvovao u trgovačkim karavanama, oženio se bogatom ženom i bio aktivan u trgovini － pretpostavimo da je njegova privrženost trgovini bila sve osim površnog i podrazumijeva, vjerovatno, da je bio uspješan i dobro upućen poduzetnik. Konstruiranje priče o Muhammedovom ranom životu na ovaj način, daje okvir stvarima koje je učinio kako bi stvorio održivu ekonomiju u Medini, što je posljedica ozbiljnog iskustva stečenog u Mekki. Muhammed, koji je odrastao bez značajnog imetka, dolazio je iz ugledne porodice, a uz podršku svoje buduće supruge Hatidže bint Huvejlid uspio je napraviti biznis, jer je njena investicija bila prekretnica u Muhammedovom životu.

Brak s Hatidžom bint Huvejlid

Muhammed je imao dvadeset i pet godina kad ga je njegov staratelj Ebu Talib preporučio kao izglednu investiciju kapitalistici Hatidži bint Huvejlid. Muhammed, prisjećajući se, rekao je da se Hatidža pojavila kad su ga “drugi odbijali”, pa je moguće da se Muhammed u to vrijeme bavio pregovorima sa drugim investitorima, ali se nije složio s njihovim uslovima. Ibn Sa’d (r. 784) i Taberi (r. 839), rani historičari, detaljno su opisali pregovore ovog para. Hatidža je Muhammedu ponudila povoljne uslove za podjelu profita (“više nego što je ponudila drugim muškarcima”, prema Taberiju) za karavanu koja je putovala prema Siriji. Neki iskazi čak naglašavaju koliko je ovo zajedničko ulaganje bilo profitabilno; Ibn Sa’d je rekao za Muhammeda da je “prodavao robu na tržnici i kupovao drugu robu za nju”, a Hatidža je “prodavala tu robu za dvostruko veću cijenu, pa je udvostručavala njegovu naknadu.” Taberi je potvrdio da je Muhammed “donosio Hatidži robu, koju je ona prodavala za dvostruko veću cijenu ili skoro pa dvostruko.” Ibn Sa’d i Taberi su možda pretjerali opisujući veličinu Muhammedove plate i Hatidžin profit (Muhammedov prvi trgovački poduhvat sastojao se od dvije kamile), ali je jasan kontekst ovog poslovnog modela: Muhammed i Hatidža bavili su se dvosmjernim biznisom ― uvozom i izvozom.

Hatidža je bila bogatija, starija, ali i bolje obrazovana od svog muža － Hatidža, za razliku od Muhammeda, umjela je pisati. Njihov poslovni odnos prerastao je u lični, pa su se uskoro i vjenčali. Muhammedova supruga bila je nasljednica značajnog bogatstva ― zaista Taberi i Ibn Sa’d tvrde da je bila najbogatija žena u Mekki, zajedno s rođacima koji su bili prosperitetni i živjeli na atraktivnim imanjima. Njen rođak je posjedovao kuću koja je bila nasuprot Kabe, a jedne prilike je halifa Mu’avija kupio Hatidžino imanje za 100.000 dirhema i platio istu cijenu za kuću njenog nećaka. Neko bi mogao posumnjati da okrugle brojke predstavljaju samo približnu brojku, ali, također, prikazuju koliko su nekretnine bile doista skupe. Hatidžin rođak mora da je bio imućan čovjek, jer je poklonio prihod od prodaje svoje kuće u dobrotvorne svrhe.

Hatidža je lično upravljala svojim bogatstvom; Taberi kaže da je “angažirala ljude koji će se baviti trgovinom njene robe, dajući im udio u profitu, jer su Kurejšije bili vrsni trgovci.” “Vrsni trgovci”, investitori kapitala kao što je Hatidža, bili su od ključne važnosti za finansiranje mekkanskih trgovačkih karavana. kad se vjenčao s Hatidžom, Muhammed je imao otvoren pristup kapitalu za proširenje biznisa; postoje svjedočenja o daljnjim karavanskim putovanjima, ali izgleda da je njegovo glavno zanimanje bilo upravljanje kožarnicom zajedno sa svojim poslovnim partnerom. Muhammedov finansijski status promijenio se tokom braka s Hatidžom. Muhammed je odrastao s malo imetka, ali nakon braka počeo je stanovati u blizini Kabe u kući s baštom koja se nalazila u elitnom dijelu Mekke i u blizini poslovnog skladišta. Usvojio je dvoje djece, pored šestoro koje je imao s Hatidžom, rukovodio kožarskim poslom i izdvojio dovoljno sredstava za ulaganje u karavane Ebu Sufjana. Vodio je život uspješnog biznismena i uživao u bogatstvu ― takmičio se na konjskim trkama, oblačio svilenu odjeću i mogao je sebi priuštiti da troši novac na parfeme. Njihova djeca su se vjenčala sa članovima mekanske društvene elite; dvije kćerke su se udale za dvojicu Ebu Lehebovih sinova, a Hatidžin sin iz prethodnog braka oženio je jednu od Ebu Lehebovih kćeri. Muhammed i njegova porodica živjeli su ugodnim životom. Bračna sreća Hatidže i Muhammeda trajala je dvadeset četiri godine; par je imao šestero djece i usvojio još dvoje. Ali, da nije bilo Hatidže, koja je Muhammeda uvela u posao i potom mu ponudila brak, njegova poslovna karijera možda nikad ne bi tako uznapredovala. Zasigurno je to bio strašan udarac za Muhammeda, kad je 619. godine Hatidža umrla.

Odlomak iz knjige: Benedikt Koehler, Rani islam i početak kapitalizma