Muhammed ‘Abduhu o istinitosti Kur'ana i Muhammedovog ﷺ poslanstva

Iz pouzdanih izvora, najvjerodostojnijih predaja (mutevatir), u koje nema ni najmanje sumnje, saznali smo da je Vjerovjesnik, a.s., imao tako slabo obrazovanje, kao što smo opisali(1), i da je bio nepismen; a, također smo saznali, iz nepobitnih mnogobrojnih predaja, da je njemu objavljena Knjiga (Kitab), što je i sam tvrdio. Ta Knjiga je Kur'an u mushafima napisan, čuvan u srcima i pamćen od muslimana sve do današnjeg dana.

To je Knjiga koja sadrži kazivanja o drevnim narodima, koji mogu poslužiti kao pouke za sadašnja i buduća pokoljenja, čija je istinitost potvrđena. lskrivljena shvatanja koja su se tokom historije akumulirala u mašti ljudi Kur'an je odbacio i ukazao na brojne primjere ljudskog ponašanja.

To je Knjiga koja nam kazuje o Božijim poslanicima, o svemu štoje Allah htio saopćiti o njihovim kontaktima sa  narodima; on ih oslobađa od svega što su im njihovi kasniji sljedbenici u vjeri podbacili, oni koji su vjerovali u njihovu misiju. Učenjaci mnogih starih naroda su tu osuđeni zbog toga što su iskvarili svoje vjerovanje i vjerske propise i na pogrešan način tumačili objavljene knjige, svjesno i neodgovorno mijenjajući ono što je u njima.

Kur'an je uzakonio ljudima propise koji su u skladu sa njihovim interesima i koji donose koristi onima koji ih praktično primjenjuju i čuvaju. Sa tim propisima je naložio pravdu i učvrstio temelje ljudskog življenja na najnormalnijim Osnovama ukazujući na veliku štetu od zapostavljanja ili mijenjanja propisa, kao i udaljavanja od njihovog utvrđenog duha; kur'anski propisi sa svim svojim opravdanostima u sebi nadmašili su zatečene vjerozakone, što su brzo utvrdili brojni Poslanikovi savremenici raznih ubjeđenja.

Osim toga, Kur'an je donio mudrost, pouke i etičke principe kojima se. ljudska srca dive i pokoravaju. Razum se također divi naprednosti njegovih propisa, a volja ih slijedi kao dobar i ispravan put.

Kur'an je, po općem mišljenju historičara, obavljen u vremenu kada je moć iskaza kod Arapa dostigla svoj najviši stepen razvoja; bilo je to stoljeće koje je prednjačilo u broju elokventnih govornika i ljudi od pera. Duhovni dar i prirodni talenat koji su Arapi najviše razvijali bila je snaga riječi, njena sposobnost da zadre u svijest i podredi duhove. Uspomena na njihova govornička nadmetanja još je uvijek dovoljno svježa da bi bilo suvišno ovdje zalaziti u tu temu.

Tradicija nam posve sigurno prenosi da su se tadašnji retoričari vatreno suprotstavljali Božijem Poslaniku, a.s., i da su tada i poslije, koristili sva sredstva kako bi poništiti ono što je on propovijedao i proglasili lažnim ono što je on tvrdio – da saopćava u ime Boga. U tom svom nastojanju išli su do krajnjih granica svojih mogućnosti. Među njima je bilo vladara koje je vladarska oholost podsticala da mu se suprotstave, zatim zapovjednika koje su njihovi vladari podstrekivali na borbu protiv njega, govornika, pjesnika i pisaca kojima stečeni ponos nije dozvoljavao da prihvata njegov poziv. Ukratko svi su uprezali napore da mu se suprotstave i da ga savladaju udruženim snagama, iz čiste oholosti, ne htijući da mu se potčine, zamišljajući da tako drže do vjere svojih predaka i da je brane. Ali, on im je dokazao da su njihova mišljenja pogrešna, izgovori uzaludni, a njihovi idoli dotstojni prezira, pozivajući ih onom što je do tada bilo nepoznato, i zašto se njihove zastave nisu podizale. Krajnji dokaz njegove originalnosti je bio poziv da donesu nešto slično Kur'anu u obimu njegovog najkraćeg poglavlja ili deset sličnih sura. Bili su u mogućnosti da sakupe učenjake, vrsne retoričare i govornike, koje su god htjeli, da bi sačinili nešto slično Kur'anu što bi moglo odgovoriti ovom izazovu, obezvrijediti Muhammedovu, a.s., tvrdnju i ušutkati ga. (2)

Do nas je doprla pouzdana vijest da su i pored dužine vremenskog razdoblja i ljutog neprijateljstva, protivnici priznali svoju nemoć i poraz pred Kur'anom i tako se obistinilo da je riječ uzvišene Knjige nedostižna i da je iznad svakog drugog govora, a njegovi propisi iznad svih drugih propisa.

Zar i sama pojava ovakvog Kitaba preko jezika nepismenog čovjeka nije najveća mu'džiza i najjači dokaz da on nije ljudsko djelo, nego da je svjetlo koje je prozračilo iz Božijeg znanja i Zakon koji je proizišao iz uzvišenog odredišta, prenesen jezikom Božijeg poslanika, a.s., koji nije znao ni čitati ni pisati?!

Pored ovog, u Kur'anu su objavljene tajne vijesti koje su. potvrdili budući događaji u svijetu, što je sljedeća: “Bizantinci su pobijeđeni u blizini arapske zemlje, ali oni će poslije poraza svoga, sigurno pobijediti za nekoliko godina…“ (Er-Rum, 2-4) i kao što je jasno obećanje dato u riječima: “Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih…“ (En-Nur, 55). Sve se to obistinilo; u Kur'anu ima još mnogo sličnih stvari, što će vrlo lahko pronaći onaj ko ga čita onako kako se on treba čitati. izazov koji je Muhammed, a.s.,uputio Arapima, govoreći da će se odreći svoga propovijedanja ako mu neko predoči jednu suru sličnu kur'anskoj, potvrđuje, također, da je on poznavao neke tajne skrivenih stvari: Jer, on je uputio takav izazov uprkos prostranim arapskim zemljama, velikom broju njihovih stanovnika i udaljenosti njihovih granica, i činjenici da se njegovo propovijedanje pročulo u svim zemljama kroz priče onih koji su tamo svraćaIi. A on sam nije nikada putovao po tim arapskim pokrajinama, niti održavao poznanstva sa njihovim poglavarima. Uostalom, ljudsko znanje je suviše skučeno da bi spoznalo sve talente koje okuplja jedan veliki narod kao što je arapski. Dakle, jedan tako odlučan sud, kao ovaj koji je on izrekao, o tome da oni nisu sposobni da odgovore na njegov izazov, nije mogao biti tek obični ljudski sud. Teško je, čak i nemoguće, da se jedan razuman čovjek postavi na ovakav način, uzdižući samoga sebe iznad cijelog svijeta; svaki čovjek koji “ima i trun mozga“, shvata da na svijetu ima još ljudi koji posjeduju iste sposobnosti kao i on. (3) Takav poziv i izazov mogao je uputiti samo Allah, Sveznajući koji se obznanio kroz Muhammedova usta. Njegovo znanje poznaje njihovu nesposobnost da izvrše ono što od njih traži i ispune Ono što im predlaže. Neko ko površno razmišlja mogao bi reći da se zaključak o nemoći odnosi samo na jednu određenu osobu, jer taj zaključak označava samo da je osoba koju pogađa natjerana na ćutanje. Ali, prije toga, ona je prvo prihvatila neke premise, prihvatajući ih ona je sebi vezala ruke, i zbog tog prihvatanja bila prisiljena da prizna svoj poraz. Na to, međutim, neće biti prisiljen neko drugi ko možda nije prihvatio te premise i ko, prema tome, ne bi bio obavezan da prizna zaključke koji iz njih proizilaze; on bi čak mogao vrlo jednostavnopobiti sve argu- mente. A to je pogrešan način, što smo prethodno i dokazali. Nema ničeg zajedničkog između zaključka o nemoći koji je donio Kur'an u pogledu svih Arapa i činjenice da su ućutkani jednim čvrstim argumentom, izuzev što se u oba slučaja radio nesposobnosti. A razlika između te dvije nesposobnosti je ogromna, a zaključci koji iz njih proizlaze su sasvim različiti. Nemoć koju je objavio Kur'an jeste dokaz jedne realne činjenice, činjenice da je cijelo čovječanstvo bilo nesposobno da dosegne nivo njegove elokventnošti. Kažemo, cijelo čovječanstvo, jer je Kur'an bio objavljen na arapskom jeziku, a poznavali su ga svi Arapi koji su tada živjeli; ato je bilo doba velikih oratora, kao što smo već rekli, i Arapi su pražaii žilav otpor Svetoj Knjizi; i pored toga, nisu bili u stanju da joj suprotstave neku tvorevinu vlastitog uma. Ne može se očekivatida bi jedan Perzijanac, Hindus ili Grk uspio da ovlada arapskim jezikom u tolikoj mjeri da uspije u onom u čemu nisu uspjeli ni sami Arapi; dakle, svi talenti koji su tada živjeli u Arabiji pokazali su se nemoćnim, i pored toga što su Muhammedova inteligencija i obrazovanje bili silni kao i kod ostalih Arapa, dok su mnogi bili daleko iznad njega u nauci i znanju. To je nepobitan dokaz da Sveta Riječ ne spada u one riječi kojima su ljudi u stanju vladati, nego je poseban. dar Božiji onome kroz čije usta je objavljena. Osim toga, činjenica da je Kur'an objavio nemoć Arapa da ga dostignu, i da se pokazao spremnim da izdrži borbu sa njihovim ujedinjenim intelektualnim snagama, što dokazuje njegovu sigurnost u sebe, te druge stvari, već obrazložene, dokaz su više da je Onaj ko je izgovorio te riječi Sveznajući, koji poznaje sve skriveno i vidljivo, a da to nije jedan obični čovjek koji savjetuje i opominje na način kako to čine ljudi.(4)

l tako je ova velika Mu'džiza potvrdila, a ova knjiga, koja nije promijenjena ni preinačena,dokazala, da je Poslanik Muhammed istinski Božiji poslanik ljudima. Mi zato treba da vjerujemo u njegovu misiju, da imamo povjerenja u sve što je sadržano u Knjizi koja mu je objavljena i da se držimo svega što od njega sigurno potiče, bilo u obliku riječi ili u obliku postupaka. A pošto je u Knjizi rečeno da je on zapečatio poslanstvo, mi moramo vjerovati da je on posljednji poslanik.

Sa arapskog preveo: Muharem Omerdić (članak objavljen u Islamskoj misli pod nazivom Kur'an, VIII/1986, 88-89, 18-19)

Priredio: Resul Mehmedović

Bilješke:

1) Vidi prethodno poglavlje: Risaletu-t-tevhida, Vjerovjesništvo Muhameda alejhiselam. objavljeno u prevodu u Islamskoj misli, VII/1985, 83, 14-17.

2) “Ali, kur'anski jezik, već od samog početka nije bilo moguće oponašati. On služi kao praoblik, kao paradigma, netreba ni govoriti da niko nije uspio da napravi nešto bolje… Kur'an je izvorna riječ, objavljena riječ.. Kur'anski jezik za pobožne muslimane sigurno, a čak bih rekla i za nevjernike – predstavlja čudo, a to je uostalom, i jedino čudo koje je islam prihvatio za razlike od većine drugih vjera, čudo jezika koji će služiti kao neposredan prauzor.“ (Eva de Vitrej-Mejorovič, Poetika islama, Prelaženje znakova, Sarajevo 1979, 196.)

3) Abduhujaludira na kur'anski ajet: “Ako sumnjate u ono što objavljujemo robu svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, kojima se, pored Allaha, klanjate, ako istinu govorite. Pa ako ne učinite. a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre…“ (Bekare, 23-24). Obavještenje o nepoznatom, o ključu tajne je u riječima: ve len tef'alu – a nećete učiniti, a ujedno znak uzaludnog pokušavanjai nemoći ljudi i džina, kad bi se i udružili da donesu nešto slično…

4) Reci: “Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice’, niti: ‘Meni je poznat nevidljivi svijet’, niti vam kažem“: ‘Ja sam melek’ -, ja slijedim samo ono što mi ,se objavljuje“. Reci: “Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite?“ (El-En'am, 50).