Muhammedov ﷺ dolazak u Medinu i osnivanje prve bescarinske tržnice

Gledajući unazad, čini se čudnim što je Muhammed napustio Mekku bez novca, dok je Ebu Bekr, koji je bježao zajedno s njim, napustio grad s 5.000 dirhema sa sobom. Bez sumnje, Muhammedova ušteđevina se tokom tri godine bojkota umanjila, a s obzirom da su njegovi posljednji dani u Mekki bili ispunjeni napetošću (znao je da se sprema atentat na njega), moguće da je držao dragocjenosti u riznici Kabe i nije ih mogao uzeti bez da izazove sumnju. Međutim, Muhammed je, bez obzira na njegovu nesigurnu finansijsku poziciju i strah za svoj život, bio revnosan u izvršavanju svojih obaveza: Ibn Kesir je zabilježio da Muhammed jeste pobjegao, ali “Ali ibn Ebi Talib ostao je u Mekki tri dana i tri noći sve dok nije vratio depozite koje je čuvao Božiji Poslanik”. Glavnina Muhammedove imovine u to vrijeme bila je njegova kuća, koju je preuzeo njegov rođak. (Muhammed nije zahtijevao povrat imovine kad se vratio u Mekku, na razočarenje drugih muhadžira u Medini, koji su svoje kuće prodali Ebu Sufjanu prije odlaska iz Mekke, što mora da je bila prinudna prodaja, jer su po povratku u Mekku tražili povrat svojih nekretnina. Međutim, Muhammed je odbio da se miješa i bude uključen u to.)

Muhammed i svi koji su ga pratili u izgnanstvu, bili su velikodušno primljeni od strane medinskog stanovništva, koje se sastojalo od nekoliko nezavisnih jevrejskih zajednica. Muhammedovi sljedbenici, muhadžiri, velikim dijelom su se oslanjali na gostoprimstvo i dobru volju svojih domaćina, a Ebu Bekr je bio jedan od rijetkih koji je posjedovao novac ili dragocjenosti. Muhammed je preuzeo izvršne odgovornosti pokazujući svoje liderske vještine od samog dolaska u Medinu. Početni odnosi između domaćih stanovnika i doseljenika bili su prijateljski, a Muhammed je regulirao odnose s ensarijama (domaćim muslimanima iz Medine, op. prev.), kako su lokalni sljedbenici nazvani u Medinskom ustavu. Ovaj novi svijet bio je nužno egalitaran, nije bilo mogućnosti za opstanak bez uzajamne podrške. Bezlična grupa vjerskih sektaša razvila se u zajednicu, Ummet, s društvenim odnosima definiranim religijom, a ne porodicom ili plemenom, a porodične lojalnosti počele su da prepuštaju prostor duhu solidarnosti među muslimana. Muhammedov prioritet bio je da pronađe mjesto na kojem bi se njegovi pripadnici mogli okupljati i privređivati za dostojanstven život.

Muhammed je ubrzo poduzeo neophodne korake za izgradnju prve džamije u islamu. Ebu Bekr je platio deset zlatnih dinara za pogodno zemljište, iako postoje neka predanja koja govore da su vlasnici zemljišta odbili da prihvate novac za gradnju objekta namijenjenog obredoslovlju. Mala količina novca bila je na raspolaganju za izgradnju džamije, a prema Baladhuriju, vladala je nestašica građevinskog materijala: “Po Poslanikovim naredbama, pripremljene su cigle koje su korištene za izgradnju džamije. Njen pod zastrt je sitnim kamenjem, krov je prekriven palminim prućem, a stubovi su izgrađeni od stabala.”

Džamija u Medini imala je neobičan izgled, ali pružala je čitav niz društvenih usluga. U džamiji su svi mogli da se druže danju, a siromasima (koji su provodili vrijeme na klupi zvanoj sofa) noću je dijeljena hrana i sklonište. Džamija je bila mjesto gdje su se rješavala pitanja od zajedničkog interesa, važne najave i sudski postupci. Ebu Sufjan se vratio iz posjete Muhammedu kazavši da “nikad nije vidio kralja među svojim podanicima, poput Muhammeda među njegovim sljedbenicima.” Muhammed je koristio svaku dodatnu svotu novca da uljepša izgled džamije ― nije štedio novac, na primjer, na upotrebi tamjana. Njegov porodični budžet, s druge strane, bio je skroman. Muhammed nikad nije želio da gradi palaču ili da obavlja službene poslove u zgradi vlade. Njegov liderski autoritet potekao je iz džamije, a kroz Muhammedov presedan, džamija je postala istinsko islamsko sjedište vlade.

Protokol sjedenja u džamiji oslikavao je Muhammedov liderski status. U Arabiji je bilo uobičajeno da lideri sjede oči u oči sa svojim sljedbenicima, i sama ta činjenica govori o tome koliko su Arapi bili ljubomorni i zbog najsitnijih razlika u društvenom položaju. Jedan arapski poglavar bio je ukoren zbog sujetnog pokušaja da bude iznad svojih sljedbenika sjedeći na stolici, koristeći svoje godine kao izgovor ― sjedenje na stolici bio je znak slabosti, a ne superiornosti. I Muhammed je poštivao konvencije i zauzimao bi svoje mjesto na kožnom tepihu među svojim sljedbenicima, naslanjajući se na palmino stablo. Ali je napravio suptilne promjene u samom protokolu sjedenja, nakon što se njegova pozicija osnažila; prvo, podigao se iznad glava svoje zajednice sjedeći na panju, a kasnije, kad je postao pretedent da vodi cijelu Arabiju, uzdigao se na još viši nivo izgradnjom minbera, govornice od tri stepenice na kojoj je stajao.

Stanovnici Medine podržali su Muhammedovu ideju da izgradi džamiju, ali je ušao u sukob s njima kad je uspostavio drugi centar zajedničkog života ― tržnicu. Medina je već imala četiri tržinice i nije bilo potrebe za petom. kad je Muhammed osnovao prvu islamsku tržnicu pod šatorom, poglavar jevrejske zajednice Ka’b ibn al-Ašref porušio ju je presjekavši konopce. To djelo razljutilo je Muhammeda koji je potražio novu lokaciju i odabrao otvorenu površinu tako prostranu da je sedlo kamile, postavljeno u centar, bilo vidljivo s kraja tržnice. Nije jasno zašto se Muhammed sada opredijelio za mjesto s mnogo većom površinom od šatora, moguće da je jedan od razloga bio to da bi bilo nemoguće uništiti tržnicu na otvorenom, a možda je krenuo i s realizacijom planova predviđenih za kasniju fazu. Muhammed je otvorio novu tržnicu riječima: “Ovo je vaša tržnica. Ne pravite odjeljke u njoj i ne namećite poreze.” Muhammed je zahtijevao da njegova tržnica bude bez poreza ― što znači da su druge tržnice bile oporezivane i to bi moglo objasniti protivljenje Ka’b ibn al-Ašrefa njegovoj tržnici, jer bi poresko oslobađanje moglo preusmjeriti trgovinu s već postojećih tržnica. Muhammed je, također, propisao pravila trgovine. Sva trgovina morala je biti javna, kad je ugledao šator postavljen na tržnici, zapalio ga je. Poslanikove zapovijedi sljedbenici su poštivali od riječi do riječi: Omer je zabranio kovaču da posjeduje peć na tržnici, nije dozvoljavao trgovcima da ostavljaju svoje štandove preko noći ― osobe koje prve dođu ujutro mogle su postaviti svoj štand gdje god žele, ali do sumraka bi ga morali ukloniti. Izdao je sljedeće pravilo: “Za muslimane, tržnica je mjesto nalik obredoslovlju, onaj koji prvi dođe, može zadržati svoje mjesto tokom cijelog dana, sve dok ga ne napusti.” Velika otvorena površina, za razliku od šatora, mogla je da primi karavane i doista, jedan od Muhammedovih ashaba, ‘Abdurrahman ibn ‘Avf, po dolasku u Medinu odmah je upitao gdje je medinska tržnice, nedugo zatim, trgovinom je stekao ogroman kapital i postao karavanski trgovac. Daleki trgovački poduhvati uskoro su krenuli iz Medine. Istaknuti ashab, Talha, krenuo je na karavansko putovanje u Siriju dvije godine nakon osnivanja medinske zajednice; ‘Abdurrahman ibn ‘Avf je nekoliko godina nakon dolaska u Medinu predvodio karavane od 700 kamila.

Odlomak iz knjige: Benedikt Koehler, Rani islam i početak kapitalizma

Preveo: Resul Mehmedović