Munir Gavrankapetanović – U ćeliji broj 21
U toku noći povremeno me budio bol u glavi, prsima i lijevoj strani grudnog koša. Pipao sam nos, krv je još curila pomalo. Polirao sam krv sa nosa i usta rukom. Sjećao sam se priče moje nene Beghanume: “Za vrijeme Velikog rata, iz Počitelja (to je rat 1683 – 1699) svi su muškarci otišli u asker na razna bojišta. Ostali su samo žene, djeca i starci. Svu vlast je preuzela žena počiteljskog kapetana. Mlečani su došli pod Počitelj i napali ga. Kapetanica je podigla zeleni bajrak na kuli, a sve živo prihvati za pušku.
Jurišali su dušmani, ali Počitelja nisu mogli zauzeti. Hrane je vrlo malo bilo. Dugo vremena Mlečani nisu opsadu dizali. Tog proljeća, te davne godine laste su ranije došle. “Bože”, pitali su Počiteljci “da li je ovo islamska vojska krenula i podigla lastavice kao vjesnike pomoći. Bože, molimo Te, da lo bude istina.” Dani i sedmice su prolazili, ali pomoći nije bilo. Mnogo je šehita palo. Mnogi su ležali i umirali. I donja i gornja tabija su bile poprskane krvlju mnogih cura, djece i staraca.
Stari počiteljski hodža je govorio: “Ne perite tu krv. To je krv mudžahida. Oko nje se skupljaju meleci i njome zalijevaju dženetsko cvijeće. Blago onima čija je krv prolivena na Allahovim stazama.” Junački Počitelj nikad nije pao u dušmanske ruke.
Sjetih se nene i suze radosnice mi navriješe na oči. “Bože moj”, molio sam. “Molim Te primi ovu moju krv kao dar Tebi.”
Osjećao sam se presretan. Nikad prije nisam osjetio takvu neobičnu duhovnu sreću u sebi. Taj osjećaj koji sam proživio tih sati ne može se iskazati riječima i ničim se na ovom svijetu ne može uporediti. To je bio osjećaj blaženstva i mira u duši. Moja je sreća bila ogromna. Krvlju svojom svjedočio sam svoju vjeru u Boga. Zaspao sam, zahvaljujući Allahovoj milosti.
Probudilo me je otvaranje vrata i zveckanje konzervi. Ćelija broj 21 je primala “kafu”. Pružim i ja moju zahrdalu konzervu. Pošto bih u normalnim uslovima i kap ičega uzeo iz ovakve konzerve?
Odlomak iz djela: Munir Gavrankapetanović, U plamenu kušnje, str. 37-38.
