Mu’tezilizam i najznačajniji predstavnici

Mu’tezilije (al-mu’tazila) su islamska sekta koja je nastala pred kraj emevijskog, a svoj procvat doživjela u abbasijskom periodu. U svom shvaćanju islamskog vjerovanja oslanjaju se na čisti razum (al-‘aql al-mugarrad). Do takvog shvaćanja doveo je utjecaj nekih sa strane uvezenih filozofskih učenja, što je imalo za posljedicu da mu’tezilije skrenu sa principa vjerovanja sljedbenika sunneta i džema’ata. Nazivaju se raznim imenima: mu’tezilije, kaderije (alqadariyya), adlijama (al-‘adliyya), sljedbenicima pravde i monoteizma (ahl al-‘adl wa at-tawhid), muktesidije (al-muqtasida) i ve’idijama (al-wa’idiyya).

Nastanak i najznačajnije ličnosti

Mišljenja islamskih učenjaka o pojavi mu’tezilizma (doslovno: izdvajanja, povučenosti, osamljenosti) su podijeljena. Sva ova mišljenja idu u dva pravca:

Po prvom, mu’tezilizam se pojavio kao rezultat veoma žive rasprave o nekim vjersko-teološkim pitanjima kao što su: pitanje suda o počiniocu velikog grijeha (alkabira) i rasprave o Božijem određenju u smislu: može li čovjek utjecati na svoja djela ili ne može. Zastupnici mišljenja ovog pravca smatraju da su mu’tezilije ovakav naziv dobile:

1. Zato što su se iz muslimanske zajednice izdvojili, tvrdeći da je počinilac velikog grijeha između kufra i imana (al-manzila bayna al-manzilatayn).

2. Zato što su tako prozvani kada se Vasil b. ‘Ata’ povukao iz el-Hasan el-Basrijeva kružoka i, tvrdeći da zastupa naprijed navedeni, formirao svoj sopstveni kružok, na što je el-Hasan rekao: “Vasil se od nas povukao”.

3. Zato što su tvrdili da se onaj ko pocmt veliki grijeh mora napustiti i bojkotovati. Po drugom mišljenju, mu’tezilizam se pojavio iz čisto političkih razloga, jer su se, kao ‘Alijine, r.a., pristalice, mu’tezilije distancirale od njegovog sina el-Hasana, kada se ovaj odrekao svoga prava na hilafet u korist Mu’avije i jer su, poslije toga, zauzele neutralan stav između ‘Alijinih (Shi’a ‘Ali) i Mu’avijinih pristalica, tj. počele izbjegavati i jedan i drugi tabor.

Poznati historičar i istraživač mu’tezilizma, el-Kadi ‘Abduldžebbar el-Hemezini tvrdi da mu’tezilizam nije nikakav novi pravac, niti slučajno nastala sekta, niti nova zajednica, niti nešto što je nanovo izmišljeno, nego nastavak onoga što su, već ranije, bili započeli Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi drugovi. Po njemu, ime mu’tezilije su dobile po tome što su nastojale da se klonu zla, ponukani kur’anskim riječima Napustiću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate. (Maryam, 48.) i riječima Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko napusti zlo, zadesit će ga dobro” (man i’tazala aš-šarra saqata fi al-hayr).

Međutim, činjenica je da je nastanak mu’tezilizma, ipak, bio plod historijskog razvoja ideoloških i duhovnih principa shvaćanja i tumačenja vjerskih tekstova na temelju čistog razuma, pod utjecajem grčke i indijske filozofije, te učenja judaizma i kršćanstva, o čemu će više riječi biti, nešto kasnije, kada budemo govorili o njegovim akaidskim i idejnim korijenima.

Još i prije nego što se mu’tezilizam, kao ideološka sekta Vasila b. ‘Ata’a pojavio, postojala je žučna ideološko-vjerska rasprava, započeta polemičkim izjavama. Bili su to prvi temelji nastanka mu’tezilijskog učenja. Navodimo sažet pregled tih izjava i njihovih zagovornika:

Izjava da je čovjek u svom izboru i slobodnoj volji apsolutno slobodan, i da on sam stvara svoja djela, pripisuje se Ma’bedu el-Džuheniju koji se zajedno sa ‘Abdurrahman b. el-Eš’atom pobunio protiv ‘Abdulmelika b. Mervana. Pogubio ga je el-Hadždžadž 80/699. god., nakon neuspjeha pokreta. Tu istu izjavu, u doba vladavine ‘Umer b. ‘Abdulaziza, počeo je ponavljati i Gajlan ed-Dimeški koga je Hišam b. ‘Abdulmelik dao pogubiti.

Allahovih atributa, pripisuju se el-Džehm b. Safvanu koga je pogubio Salim b. Ahvez 1281746. god. u Mervu. Izjave o negiranju Allahovih atributa pripisuju se i el-Dža’d b. Dirhemu koga je u Kufi pogubio Halid b. ‘Abdullah al-Kasri.

Zatim se mu’tezilizam, pod rukovodstvom Vasil b. ‘Ata’ el-Gazala (rođ. 80/699., umro 131/749. god.) el-Hasan el-Basrijeva učenika, pojavio kao ideološka sekta. El-Hasana el-Basrija je napustio nakon svoje izjave da je počinilac velikog grijeha (al-kabira) na položaju između dva položaja (al-manzila bayna al-manzilatayn), tj. da nije ni vjernik ni nevjernik i da će, ukoliko se ne pokaje, vječno ostati u džehennemskoj vatri. Živio je u doba vladavine ‘Abdulmelika b. Mervana i Hišam b. ‘Abdulmelika. Mu’tezilijska frakcija koja zastupa njegovo mišljenje po njemu nosi ime vasilije (al-wasiliyya).

Zbog njihova, u razumijevanju vjerovanja, oslanjanja prvenstveno na razum i upuštanja u sporedna pitanja, podijelili su se na više frakcija, s tim što se sve slažu u pet osnovnih principa o kojima će malo kasnije biti više riječi. Svaka od ovih frakcija je u svoje učenje ubacila mnoštvo novih novotarija po kojima se razlikuju jedna od druge. Svaka u svom nazivu nosi ime utemeljivača od koga su preuzeli osnovne temelje svoga učenja.

U abbasijskom periodu utjecaj mu’tezilija posebno je došao do izražaja u doba el-Me’muna, koji je i sam prihvatio mu’tezilijsko učenje. Učinio je to pod utjecajem Bišra el-Murejsija, Sumame b. Ešresa i Ahmeda b. Ebu Du’ada. Posljednji je bio najžešći pobornik mu’tezilizma u svoje vrijeme i kolovođa smutnje nastale oko tvrdnje o stvorenosti Kur’ana. U doba halife el-Mu’tesima zauzimao je položaj vrhovnog sudije.

Zbog ove smutnje nastale usljed mu’tezilijske tvrdnje da je Kur’an stvoren, mnogo je propatio i na svakojaka iskušenja nailazio i Imam Ahmed b. Hanbel koji je odbio povinuti se el-Me’munovim naredbama da, kao veliki učenjak islamskog prava, potvrdi ovu novotariju. Zbog toga je strpan u zatvor gdje je u doba el-Mu’tesimove vladavine mučen, bičevan i stavljan na svakojaka iskušenja. Nakon el-Me’munove smrti, u zatvoru je proveo pune dvije i pol godine, nakon čega se vratio kući i u kućnom pritvoru ostao sve dok su el-Mu’tesim i njegov sin el-Vasik bili na vlasti.

Kada je el-Mutevekkil 232/846. god., preuzeo hilafet, stao je na stranu sljedbenika tradicije (ahl as-sunna), odao priznanje imamu Ahmedu i okončao period mu’tezilijske dominacije u vladajućim krugovima, te osujetio njihov pokušaj da učenje mu’tezilizma nametnu silom koju su nemilosrdno provodili punih četrnaest godina.

Tokom vladavine buvejhija u Perziji 334/945-946. god., gdje su bili osnovali nezavisnu državu, došlo je do konsolidacije odnosa između ši’ija i mu’tezilija. Utjecaj mu’tezilija pod okriljem buvejhijske vlasti je bio toliko snažan da je mu’tezilijski vođa el-Kadi ‘Abduldžebbar postavljen za sudiju u Rejju 360/971. god., i to po nalogu es-Sahiba b. ‘Abbada, ministra Mu’ejjiduddevleta el-Buvejhija koji je pripadao frakciji rafidija (ar-rawafid) nastale iz krila mu’tezilija. Za njega ez-Zehebi veli: “Bio je ši’ija i mu’tezilija, sklon novotarijama”, dok el-Makrizi veli: “Mu’tezilijsko učenje se u doba buvejhijske dinastije proširilo na Irak, Horasan i Transoksaniju.” U tom periodu se ističe još i eš-Šerif-Murteda za koga ez-Zehebi kaže: “Bio je od onih oštroumnih evlija koje su duboko poronuli u apologetiku (al-kalam), mu’tezilijsko učenje, književnost i poeziju, ali i okorjeli imamija.”

Poslije toga, mu’tezilizam kao zasebno učenje, gotovo se bio ugasio, osim u onim elementima koje su od njega preuzele druge sekte kao što su ši’ije i sl.

Mu’tezilijsko učenje i ideje sve se više ‘vraćaju i oživljavaju u ovo naše današnje vrijeme. Oživljavaju ga neki pisci i mislioci koji predstavljaju novu školu racionalizma. O tome će biti više riječi kada budemo govorili o idejama modernog mu’tezilizma.

Među najistaknutije ličnosti mu’tezilijske sekte, od njenog osnivanja od strane Vasila b. ‘Ata’a, pa do njenog izumiranja ili stapanja sa drugim sektama kao što su: ši’ije, eš’arije, maturidije i drugi, spadaju:

Ebu el-Huzejl Hamdan b. el-Huzejl el-‘Allaf (rođ. 135/752., umro 226/841. god.), oslobođeni ‘Abdulkajsov rob, šejh i pobornik mu’tezilijske sekte. Mu’tezilijsko obrazovanje stekao je pred ‘Usman b. Hali d et-Tavnom, a ovaj pred Vasil b. ‘Ata’om. Upoznao se sa brojnim filozofskim djelima i mnoga od filozofskih shvaćanja ugradio u mu’tezilijsko učenje. Od grčkih filozofa najviše je bio pod utjecajem Aristotela i Empedokla. Poznata je njegova izjava: “Bog zna pomoću znanja, a Njegovo znanje je samo Biće Njegovo. Bog je moćan pomoću moći, a Njegova moć je samo Biće Njegovo.” (Opširnije pogledati u djelu: ai-Farq bayn al-firaq od el-Bagdadija na str. 76). Njegove pristalice se nazivaju po njegovu imenu huzejlijama (al-hugayliyya).

Ibrahim b. Jesar b. Hani’ en-Nizam (umro 231/846. god.). On je, zapravo, u osnovi bio pripadnik brahmanizma. Kao i ostale mu’tezilije bio je podutjecajem grčke filozofije (al-falsafa alyananiyya). Poznate su njegove riječi: Sve što nastaje plod je Božijih djela (almutawalladat min af’al Allah ta’ala). Njegove pristalice se nazivaju po njegovu imenu nizamijama (an-nizamiyya).

Bišr b. el-Mu’temir (umro 226/841. god.). Ubraja se u istaknute mu’tezilijske učenjake. On je prvi koji je poveo raspravu o emanaciji i u tome otišao u krajnost. Njemu se pripisuju riječi: Sve što nastaje je plod čovjekova rada… te on svojim radom može utjecati na boje, ukuse, viđenje i mirise. Njegove pristalice se nazivaju po njegovu imenu bišrije (al-bišriyya).

Ma’mer b. ‘Abbad es-Sulemi (umro 220/835. god.). Ubraja se među one koji su od svih kaderija najviše širili izmišljotine, negirali Božije atribute i Božije određenje dobra i zla: Njegove pristalice se nazivaju po njegovu imenu ma’meri je (al-ma’mariyya).

‘Isa b. Subejh, poznatiji pod nadimkom Ebu Musa el-Mirdar (umro 226/841. god.). Poznat je još i pod nadimkom “Kaluđer mu’tezilija” (Rahib al-mu’tazila). Bio je preslobodan u proglašavanju drugih nevjernicima (at-takfir). Na kraju je cio islamski Ummet proglasio nevjernicima, uključujući i mu’tezilije kojima je sam pripadao. Njegove pristalice se nazivaju po njegovu imenu mirdarije (al-mirdariyya).

Sumama b. Ešres en-Numejri (umro 213/828. god.). Poznat je po pomanjkanju vjere i raskalašenosti. Uprkos tome, tvrdio je da će grešnik (fasiq), ukoliko se prije smrti za svoje grijehe ne pokaje, vječno ostati u džehennemskoj vatri, te da je, dok je živ, na položaju između dva položaja (fi al-manzila bayna al-manzilatayn), tj. da nije ni vjernik ni nevjernik. Bio je kaderijski vođa u doba el-Me’muna, el-Mu’tesima i el-Vasika. Pripovijeda se da je on bio taj koji je el-Me’muna prevario da prihvati mu’tezilizam. Njegove pristalice se nazivaju po njegovu imenu semamije (at-tamiimiyya).

‘Amr b. Bahr Ebu ‘Usman el-Džahiz (umro 256/870. god.). Ubraja se među najpoznatije mu’tezilijske pisce. Bio je dobro obrazovan i upoznat sa filozofskim djelima. S obzirom da je u svojim pisanim djelima dobro vladao retorikom i visokim književnim stilom, njima je, podmećući otrov pod maslo, uspio zavesti mnoge čitaoce i ubijediti ih u svoje mu’tezilijske ideje. Među takvim njegovim djelima posebno se ističe “Rječitost i objašnjenje” (al-Bayiin wa at-tabyin). Njegove pristalice se nazivaju po njegovu imenu džahizije (al-gahiziyya).

Ebu el-Husejn b. Ebu ‘Umer el-Hajjat (umro 300/912. god.). Spada u red mu’tezilija koji su djelovali u Bagdadu. Novotarija koju je jedino on zagovarao su njegova tvrdnja: “Sve što ne postoji je tijelo. Ono što ne postoji, i prije nego što postane je tijelo.” Tom svojom izjavom je ustvrdio da je svijet oduvijek, čime se suprotstavio učenju svih ostalih mu’tezilija. Njegove pristalice se nazivaju po njegovu imenu hajatije (al-hayyatiyya).

El-Kadi ‘Abduldžebbar b. Ahmed b. ‘Abduldžebbar el-Hemedani (umro 414/1023. god.). Ubraja se među posljednja značajnija imena mu’tezilijskog učenja. Bio je vrhovni kadija u Rejju sa okolnim mjestima i najveći mu’tezilijski šejh u svome vremenu. Napisao je historiju mu’tezilizma, normirao njegove principe i temeljna učenja.

Odlomak iz djela: Enciklopedija religija, mezheba i savremenih pokreta i partija, str. 55-58.

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)

Related Articles

Close