Na Drini krvava ćuprija – Adil Zulfikarpašić o četničkim zločinima na Drini

Most na Drini, nazvan Krvavi most, najveće je gubilište bošnjačkog civilnog stanovništva u Drugom svjetskom ratu. Na stotine Fočaka, starih ljudi, žena, djevojaka i djece tu su poklani. Neki su mladi skočili s mosta i pokušali se roneći spasiti. Samo je trojici uspjelo, jer mnoge su uništili hladna rijeka, meci i potjera. Preživjeli su opisali te gozote.

Poznati slovenski slikar Božidar Jakac izradio je Krvavi most u nekoliko varijacija, a ja sam 1957. u odlomku mojih uspomena Put u Foču ovako opisao te pokolje:

S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foča. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašči iz snijega su virila crna zgarišta. Na mostu nas je dočekala patrola. Iz bivše maltarnice izišao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojin Božović. Crnogorac. On je dugo radio u Foči i bili smo dobri znanci. Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula. visile su poput stalaktita ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, po dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu.

Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

Pa ko je to učinio? – pitao sam.

Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovrh zadnjih je bilo vrlo
malo. Četnici su unišli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i Kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodilo.

Eto za šest mjeseci našlo se među muslimanima dvanaest ljudi, koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve odreda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv, a ko nije. I nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od osam hiljada poklanih muslimana u fočanskom srezu.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kojem nema premca.

Odlomak iz djela: Milovan Đilas, Bošnjak – Adil Zulfikarpašić, Bošnjački Institut – Zurich, 1994, str. 69.

Priredio: Resul S. Mehmedović