Nacija se hrani na točkovima – Biznis vrijedan 800 miliona dolara

Kamioni-kiosci nisu prolazna moda. Služe svježe pripremljenu hranu od kvalitetnih namirnica po pristupačnoj cijeni i danas su sastavni dio urbanog pejzaža Amerike. Njihov izvanredni razvoj od 2008. godine potpomogle su društvene mreže. Kamioni koriste Twitter i Facebook da najave svoju lokaciju i privuku mušterije. Niski početni troškovi u poređenju sa klasičnim restoranom podstiču preduzimljive kuhare da se upuste u ovaj perspektivni posao. Na taj način kamioni-kiosci služe i kao inkubatori novih trendova.
Deset je sati uvečer, prohladna subota “ Los Angelesu. Oko 30 ljudi prkosi temperaturi od 9 stepeni iznad nule – što za građane Los Angelesa znači da treba nosili kapu i šal – stojeći u redu na trotoaru ispred posebno adaptiranog kombija koji je parkiran na ulici. Prozori se spuštaju i zahuktava se fenomen zvani Kogi roštilj.
Kogi roštilj okuplja mase ljudi i bere nagrade još od 2008 godine kad su dvojica prijatelja smislila da spoje korejski roštilj i meksičke takose i prodaju ih iz kamiona po ulicama Los Angelesa. Kamioni-kiosci nisu novost u ovom gradu. Decenijama se širom južne Kalifornije iz kamiona prodavala jedina hrana pored puteva i u blizini gradilišta. Ali takvi kiosci su obično nipodaštavani kao »prljave buhare«. Zato je ideja o korejskom takos kamionu bila »luda«. piše Roj Čoi, osnivač Kogi roštilja. u svojoj autobiografiji Sin Los Angelesa.
»Ispostavilo se da je ideja genijalno inteligentna«, kaže Barbara Ferčajld, bivša urednica magazina Bon Apétit koja godinama živi u Los Angelesu. Najgenijalnija stvar bila je sama hrana.
Čoi sada ima 45 godina. rođen je u Koreji, a sa porodicom se doselio u Los Angeles kad je imao dvije godine. Na osnovu ukusa i aroma svoje korejske kuhinje – spojene sa meksičkim jelima – koristeći svoje vrhunsko kuharsko znanje stečeno u Američkom kulinarskom institutu, osmislio je dobro začinjena rebarca na roštilju, uz dimljene začinske salsa sosove koji idu na dvije hrskave kukuruzne tortilje. Taj takos, koji Čoi naziva »cijelim Los Angelesom na tanjiru«, odmah je postao kulinarski klasik. Svojim jednostavnim, ali revolucionarnim kuhanjem Čoi je oslobodio univerzalnu moć hrane koja prevazilazi kulturne i rasne barijere.
»Smatrao sam da je hrana važna«, piše on, »i da obrok nije samo gorivo koje ti daje snagu dok radiš nešto drugo.«

Ali ono čime se Kogi probio bilo je to što je rano počeo da koristi društvene mreže za privlačenje mušterija. U po- četku malobrojno osoblje Kogija nije bilo baš uspešno u prodaji hrane pripitim noćnim pticama ispred barova posijanih duž Sunset Boulevarda. Onda su on i njegov tim shvatili sve veću moć društvenih mreža. Koristeći Tvitter – mobilnu aplikaciju kojom korisnici razmenjuju kratke poruke sa prijateljima i svima koji žele da ih prate – Kogi je neprekidno ažurirao podatke o trenutnoj lokaciji njihovog kamiona-kioska. Počela je da ih prati masa mladih gradskih ljudi stalno povezanih na internet koji su sada u svakom trenutku znali gde je Kogijev kamion. U roku od nekoliko mjeseci Kogi je privukao stotine mušterija prodavali su i po 180 kilograma mesa dnevno na nekoliko mjesta u gradu. Časopis Newsweek je njihovu firmu nazvao »prvim viralnim restoranom«. Kogijev roštilj sada na Tvitteru ima 132.000 pratilaca, njihova flota se proširila na četiri pokretna kamiona i jednu stalnu lokaciju na aerodromu LAX.
Začudo, ekonomski kolaps 2008. godine bio je idealni inkubator za razvoj ponude i tražnje na tržištu kamiona-kioska. S jedne strane, kuhari i preduzetnici ulagali su talenat i strast u pokretanje tog posla koji ih je koštao samo djelić od onoga koliko košta otvaranje pravog restorana.

S druge strane finansijski stisnute mušterije bile su spremne da plate cijenu od najviše desetak dolara za autentična, kreativna jela, što je vrlo povoljno u odnosu na cijene u klasičnim restoranima. Društvene mreže su povezivale kamione i mušterije stvarajući sasvim nov pokret u kulturi ishrane.
Danas hiljade uspješnih kamiona-kioska krstari gradskim ulicama, od San Francisca do Austina i Washingtona, najavljujući posredstvom društvenih mreža gdje će prodavati sve – od toplih sendviča sastavljenih po želji kupca, preko luksuznih rolnica sa mesom jastoga i sladoleda u ručno pravljenim kornetima, do svežih kokica. Ono što je djelovalo kao prolazna moda, sada je perspektivne preduzeće sa godišnjim prometom od 800 miliona dolara.

Ovaj biznis nadahnuo je knjige, kompjuterske aplikacije, a prošle godine čak i holivudski film Kuhar sa Džonom Favroom u glavnoj ulozi – on igra poniženog i otpuštenog kuhara koji svoje iskupljenje pronalazi tako što otpočinje posao sa kamionom-kioskom i prodaje kubanske sendviče širom Amerike uz pomoć svog sina koji je vješt sa društvenim mrežama. (Čoi se pojavljuje u odjavnoj špici kad pokazuje Favrou kako da napravi topli sendvič sa sirom.)
Američka invazija kamiona-kioska s popularnom hranom, među kojom su naravno i korejski takosi, stigla je u Milano na ovogodišnju Svjetsku izložbu.
Iako perspektivan, ovaj posao nije lahak. »Ne možete se tek tako pojaviti sa kamionom-kioskom i očekivati da zaradite velike pare«, kaže Ros Reznik, osnivač Rouming hangera, aplikacije za pametni telefon koja prikazuje mjesta na kojima se trenutno nalazi na stotine kamiona-kioska u raznim američkim gradovima širom zemlje. »Morate imati brend i strategiju«.

Mada se vlasnici svih kamiona trude da razviju jedinstvene brendove, gužva je od velike pomoći. Mnogi kamioni se okupljaju kod prometnih pješačkih zona. Svakog dana desetak ili više kamiona-kioska poreda se u vrijeme ručka duž Bulevara Vilshire u Los Angelesu, preko puta Okružnog muzeja umetnosti. Poslovne zgrade s jedne, muzej s druge strane, pa kamioni mogu da računaju na stalan protok mušterija.
Ponedjeljkom, kada je gužva, stotine kancelarijskih službenika i posjetilaca imaju široku ponudu na točkovima: od meksičke i kineske hrane, preko hot-dogova i kebaba, do raznovrsnog roštilja. U kvartu Venice Beach, u popularnom Bulevaru Abbot Kinny svakog prvog petka u mjesecu održava se skup kamiona-kioska. Hrana se prodaje punom parom, pojedini kamioni zarade i po nekoliko hiljada dolara. A to je mnogo takosa po dva dolara.
Ispred kamiona sa Kogi roštiljem te subotnje večeri red se vijuga i sve više izdužuje kako pristižu nove mušterije. U redu čekaju uglavnom mlađi hipsteri sa smartfonima telefonima u ruci koji fotografišu hranu i neprekidno tvituju. Među prisutnima se žamorom pronosi vest da je Kogiju nestalo kimčija, pikantnog priloga od začinjenog ukišeljenog povrća, uobičajenog u korejskoj kuhinji. Nema problema. Na jelovniku su još mnoge stvari, mada ljudi ovdje ne dolaze samo zbog hrane. Prepuštanje mirisu začinjenog mesa sa roštilja pruža osjećaj zajedništva, kao suptilan način druženja kroz zajedničko iskustvo.

Čekanje u redu ima svoju društvenu stranu. Neznanci međusobno započinju razgovore. Mladi par je iz Clevelanda došao je u Californiju na odmor, vozili su dva sata da bi ovdje stali u red. Par ispred njih priznaje da stanuje dvije ulice odavde, pa su zajedno sa psom svratili na svoju dozu Kogija. Svi se smiju, pričaju. Naruče, dobiju hranu, jedu. Jednostavno, opušteno, zadovoljno. To i nije tako luda ideja.
Piše: David Brindley
Priredio: Resul Mehmedović