Najil Kurtić: Demitologizacija cionističkog kolonijalističkog projekta – Izrael

Dr. sc. Najil Kurtić: Prikaz knjige "Deset mitova o Izraelu" izraelskog historičara Ilana Pappea

Autor knjige Deset mitova o Izraelu, koju, zahvaljujući tuzlanskom udruženju građana “Multi” na čelu sa Admirom Čavalićem i vrsnom prevodiocu sa engleskog jezika Resulu Mehmedoviću, imamo priliku čitati na bosanskom jeziku je Ilan Pappe; historičar rođen u Haifi (Izraelu) 1954. godine. Diplomu bačelora stekao je na hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu. Doktorirao je na Oksfordu. Profesor je na Egzeter univerzitetu u Velikoj Britaniji. Direktor je univerzitetskog Europskog centra za palestinske studije. Zbog svog društvenog i političkog aktivizma i kritičkih stavova prema izraelskoj politici prema Palestincima i zagovaranja povratka Palestinaca, prognanih 1948. godine, na svoja ognjišta bio je prinuđen napustiti Izrael i nastaniti se u Velikoj Britaniji.

Objavio je 19 knjiga, koje se odnose na problematiku bliskog istoka i Izraelsko-Palestinske odnose. Jedan je od najcitiranijih autora u ovom tematskom području. Knjiga Etničko čišćenje Palestine citirana je čak 2148 puta, a ukupna citiranost svih njegovih knjiga i naučnih radova prelazi broj od 6000.

Genocid je pravi imenitelj za ono što čini Izrael

Mada je prvi put objavljena 2017. godine (u Londonu) knjiga Deset mitova o Izraelu (Ten Myths about Israel) danas je još aktuelnija i relevantnija za razumijevanje, kako beskrupuloznosti izraelskog političkog i vojnog vrha u toku agresije na civilno stanovništvo Pojasa Gaze, tako i neprincipijelnosti zapadnih demokratija pri opravdavanju i podršci (moralnoj, političkoj i vojnoj) toj agresiji.

Kada, iz aktuelne perspektive čitamo ovu knjigu, vidimo u kojoj mjeri je autor, držeći se polaznog metodološkog postulata da je “historija srž svakog sukoba” bio u stanju anticipirati daljnji razvoj cionističkog projekta usmjerenog, u konačnici, na potpunu naseljeničku kolonizaciju Palestine pa i po cijenu genocida nad Palestincima.

Autor, nedvosmisleno strategiju i taktike izraelskog političkog i vojnog vođstva u Palestini, kvalificira kao genocid. Presudan utjecaj na ovakvu kvalifikaciju na njega je imao način na koji su izraelske vojne i bezbjednosne snage 2009. godine izvodile operaciju “Lijevano olovo”. Autor to, na 215. strani bosanskog izdanja, ovako objašnjava: “Oklijevao sam prije nego što sam upotrijebio ovaj izrazito težak imenitelj, ali, ipak ne mogu pronaći drugi, precizniji način da opišem ono što se dogodilo. Budući da su odgovori koje sam dobio, između ostalog od nekih vodećih aktivista za ljudska prava, ukazivali da određena nelagoda prati takvu upotrebu tog pojma, bio sam sklon neko vrijeme preispitati ga, i nedavno sam se vratio s još većim uvjerenjem: to je jedini prikladan način za opisivanje onoga što izraelska vojska radi u Pojasu Gaze od 2006. godine”. Podsjećamo čitatelje da su, prema relevantnim i pouzdanim izvorima, te godine izraelske snage ubile 660 palestinskih civila, među kojima je bilo 141 dijete.

U aktuelnoj agresiji, broj civilnih palestinskih žrtava se približava cifri od 18.000 a među njima je više od polovine djece i žena. Milion i po stanovnika (dvije trećine od ukupnog broja prisilno su, pod prijetnjom avionskih raketa, tenkova i pješadijskih jedinica) a pod izgovorom progona Hamasa izgurani sa svojih vjekovnih ognjišta na desetak kvadratnih kilometara pijeska na jugu Gaze. Kojim pojmom to imenovati, to je pitanje, koje će, nažalost, po svoj prilici, u ambijentu novostvorenih nepovratnih činjenica, izgubiti na značaju, bar za Palestince koji su nagurani na konačnu izlaznu kapiju iz njihove vjekovne domovine.

Mnogo značajnijim se nameće pitanje kako imenovati i kako objasniti politike i prakse zapadnih i arapskih vlada, koje svakodnevno, čineći ili ne čineći, daju Izraelu dozvolu za ubijanje (genocid) podrivajući same temelje savremene civilizacije. Odgovore na ova dva pitanja, pa i na treće koje logično slijedi: šta će se desiti sa Palestincima i sa civilizacijom zasnovanom na univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i slobodama eksplicitno slijede iz veoma analitične dekonstrukcije mitske strukture cionističkog pokreta koju nam podastire u svojoj knjizi Ilan Pappe.

Mitovi utemeljeni na biblijskoj arheologiji

Cionističko polaganje prava na Palestinu zasnovano je na mitskom narativu kontaminiranom historijskim dezinformacijama, koji u sprezi sa dobro osmišljenim strateškim komunikacijama veoma efikasno umiruje moralne dileme domaće (izraelske i jevrejske uopće) javnosti i pridobija vojnu, političku i moralnu podršku vlada zapadnih demokratija. Ovo je polazno stajalište autora koji široko rasprostranjenim i nekritički prihvaćenim mitovima o Izraelu suprotstavlja historijske činjenice utvrđene najnovijim naučnim istraživanjima.

Mitu, kojim se propagira, kroz izraelski nastavni plan i program i masmedijski diskurs, da je Palestina tokom stoljeća, prije dolaska cionizma, bila prazna, pusta i neplodna zemlja bez naroda, autor suprotstavlja činjenice o historijskom kontinuitetu “uspješnog arapskog društva, uglavnom muslimanskog, pretežno seoskog ali sa živim gradskim sredinama”.

Ne stoji ni mit, da Jevreji, kao narod bez zemlje imaju pravo da nasele taj prazni prostor i da na njemu zasnuju svoju državu. Autor prvo veoma razložno dovodi u pitanje genetsku vezu evropskih Jevreja sa Jevrejima iz rimskog perioda a potom i utemeljenost mita o povratku Jevreja u svetu zemlju kao “dijela božanske sheme za kraj vremena i drugi dolazak Mesije”.

Autor nas vraća u 16 stoljeće kada je pred Jevreje u Evropi nametnut alternativni izbor: preobratiti se u kršćanstvo ili kolektivno napustiti Evropu. Ovakav izbor, velikim dijelom je bio posljedica monokulturalnog bića kršćanske Evrope, ali i autistične zatvorenosti jevrejskih zajednica koja je uvijek iznova konstituirala “narod unutar naroda”. U takvoj situaciji ideja o povratku u Jerusalem mada mitska i historijski neutemeljena postala je veoma privlačnom i ideološkom osnovom za cionistički program naseljeničke kolonizacije Palestine koja je podrazumijevala pogrom autohtonog stanovništva.

Floskula o Jevrejima kao narodu bez domovine trebala je usmjeriti jevrejske zajednice ka tom zajedničkom cionističkom cilju i pridobiti ih za napuštanje evropskih domovina u kojima su rođene i živjele mnoge generacije njihovih potomaka, ali i izazvati dugoročnu i sveobuhvatnu, manje ili više iskrenu, empatiju drugih naroda i njihovih vlada, koji su u jednom historijskom trenutku bili pritisnuti kolektivnim osjećajem krivice za holokaust i višestoljetni antisemitizam.
Evropa je u postholokaustskoj podršci cionističkog projekta jevrejske kolonizacije Palestine vidjela način da se na neki način oduži Jevrejima za sve patnje koje su doživjeli u drugom svjetskom ratu, ali bio je to i elegantan način da definitivno riješi jevrejsko pitanje, udaljavajući ih što dalje od sebe.

U kolopletu takvih historijskih okolnosti i prožimanju različitih interesa bilo je moguće postavljanje teza, pa i nastanka mitova, da su cionizam i judaizam isto kao i da je svako suprotstavljanje cionizmu (redefiniranju judaizma kao nacionalizma i stvaranje jevrejske države u Palestini) jednako antisemitizmu i antijudaizmu. Ove teze su, u daljnoj propagandnoj razradi kroz obrazovno-odgojne procese, javni diskurs i diplomatske aktivnosti Izraela toliko čvrsto i duboko ukorijenjene da i danas, u očiglednim genocidnim pohodima jevrejske vojske na Pojas Gaze, ali i na Zapadnu obalu uspijevaju blokirati osjećaj za pravdu, istinu, moral i humanost skoro svih vlada zapadnih demokratija, spremnih na prihvatanje i takvih nonsensa kao što je mit da cionizam nije kolonijalizam.

Kolonijalistička priroda cionizma

Autor, veoma sistematično u cijelom jednom poglavlju, na osnovu historijskih činjenica dokazuje da su već prvi začetnici ideje o Izraelu,Velika Britanija i druge evropske sile, nakon Prvog svjestkog rata, bili svjesni postojanja Palestinaca sa njihovim običajima, arapskim dijalektom i zajedničkom historijom, kao i nespremnost cionističkog rukovodstva da grade zajedničke institucije i zajedničku državu sa autohtonim stanovništvom. Razvoj događaja po završetku Drugog svjetskog rata samo je naglasio kolonijalističku dimenziju cionizma, koja je eskalirala u Nakbi (1948. godine). Već u prvom nasilnom protjerivanju Palestinaca, iz plodnih područja Palestine, otkriva se temeljni element cionističke geostrategije: zauzeti što je moguće više prostora i riješiti se što je moguće više autohtonog stanovništva.

Bio je to već oprobani model kolonizacije Amerike, Kanade i Australije, ali sada u okolnostima formalnog kritičkog odnosa međunarodne zajednice naspram kolonijalizma. Te okolnosti su stvorile potrebu za kreiranje i usađivanje u percepciju domaće i međunarodne javnosti mita da su Palestinci sami odlučili razdvojiti se od Jevreja i “trajno napustiti područja na kojima su vijekovima živjeli” uz to najplodnija i klimatski najpovoljnija, kao i da cionističko rukovodstvo uopće nije imalo ni volje ni plana za protjerivanje Palestinaca.

Autor, veoma utemeljeno, analizirajući događaje do 1967. godine, ali i kasnije, dokazuje da je plan o ekskluzivnom jevrejskom naseljavanju Palestine dio ranih cionističkih projekata, da ne postoji neka konačna granica unutar Palestine na kojoj su se cionisti spremni zaustaviti, da ideja jevrejske države podrazumijeva isključivanje, kako fizičko tako i političko, Palestinaca i da su spremni koristiti pri tome sva raspoloživa sredstva prinude, uključujući i vojna u namjeri da ostvare svoje ciljeve. Autor se pri tome ne ustručava strategije i taktike cionista nazvati zločinom protiv čovječnosti i etničkim čišćenjem.

Imajući u vidu geostrateške ciljeve cionističkog projekta (doseljenička kolonijalizacija Palestine i protjerivanje, odnosno raseljavanje Palestinaca i svođenje na minimalni udio u ukupnom stanovništvu, autor odbacuje mit da je Izrael bio prinuđen na rat 1967. godine, odnosno na okupaciju Zapadne obale i Pojasa Gaze – malih prostora na koje su Palestinci bili prinudno satjerani u prethodne dvije decenije. U suštini, okupacija Zapadne obale i Pojasa Gaze, dokazuje autor, samo je novi korak u ostvarivanju konačnog cilja, koji su pred sebe postavili izraelska politička i vojna elita; zauzimanje Palestine od rijeke Jordan do Sredozemnog mora.
Pred domaćom javnošću gubitke u ljudstvu i moguće moralne prijepore, Cionisti veoma uspješno racionaliziraju koristeći se, po ko zna koji put biblijskom arheologijom i ostvarenjem “mesijanskog projekta “oslobađanja” svetih mjesta jevrejstva, s Jerusalimom kao draguljem u novoj kruni Velikog Izraela”. Veliki Izrael podrazumijeva otimanje što više Palestine ali sa što manje Palestinaca.

Najnovija genocidna agresija na Pojas Gaze uz puzajuće etničko čišćenje već okupirane Zapadne obale, daje nam za pravo, slijedeći interpretativnu matricu autora knjige Deset mitova o Izraelu, da zaključimo da je konačni cilj Izraela potpuno otimanje (kolonizacija) Palestine i potpuni (fizički, odnosno politički) nestanak Palestinaca. Logično je da sa takvim ciljevima, politikama i praktičnim ponašanjima ni mit o tome da je Izrael demokratska država ne može opstati, pa čak ni kada se očigledan barbarizam naspram autohtonog stanovništva pokušava pravdati pravom Jevreja, sa teškim historijskim iskustvom holokausta, na zaštitu bezbjednosti a okupaciju Zapadne obale i blokadu Pojasa Gaze “prosvijetljenom okupacijom”.

Ironično, zvuči samozavaravanje izraelskih političara o demokratskom karakteru države Izrael ako se imaju u vidu jedan od nekoliko ključnih, nikada ne poništenih zaključaka izraelske vlade iz 1967. godine da “stanovnici Zapadne obale i Pojasa Gaze neće biti uključeni u državu Izrael kao građani” ali i primoranost intelektualaca anticionista, među kojima je i autor knjige, na egzil.

Lažno mirotvorstvo

I svi ostali mitovi, koje autor beskompromisno razobličava proistječu iz temeljne cionističke ideje da Palestina u konačnici treba biti ekskluzivni prostor za državu svih Jevreja a da usputni diplomatski i politički manevri trebaju pokazati da na drugoj strani ne postoji partner s kojim bi se moglo iskreno pregovarati o trajnom miru. U tom smislu autor razumijeva propagandno-diplomatsko prezentiranje izraelskog Sporazuma iz Osla, 1993. godine kao iskreno učešće Izraela u mirovnom procesu, kao i optuživanje Yassera Arafata za isključivog krivca za propadanje Sporazuma i pokretanje Druge intifade interpretirane kao teroristička operacija protiv Izraela.

“Mirovni proces devedesetih bio je sve osim mirovni. Insistiranje na podjeli i isključivanje pitanja izbjeglica s dnevnog reda dovelo je do toga da je process u Oslu u najboljem slučaju preraspoređivanje vojske i preuređivanje izraelske kontrole na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze”, zaključuje autor. On Izraelsko pristajanje na Sporazum iz Osla vidi kao još jednu stratešku prevaru koja je u funkciji nastavka provedbe “jednostranog plana stvaranja Velikog Izraela” a u napuštanju Pojasa Gaze samo zauzimanje povoljnijeg taktičkog položaja za izvanjsku kontrolu i blokadu tog područja.

Uklanjanje izraelskih doseljenika iz Pojasa Gaze samo je olakšalo politiku nesrazmjerne odmazde za bilo koji oblik otpora Palestinaca, pa i za izvršenje završnih operacija za potpuno etničko čišćenje ovog dijela Palestine, koje se, po svoj prilici, upravo dešava pod krinkom kažnjeničke ekspedicije i fizičke eliminacije Hamasa.

Iz knjige Deset mitova o Izraelu sasvim je jasno vidljivo da odnos cionista prema Palestincima nikada nije bio selektivan, da ne postoje grupe koje su za njih prihvatljive kao sudržavljani te da je eliminacija Hamasa u simboličkoj i empirijskoj ravni preludij za eliminaciju Palestinaca.

Konačan rezultat sedamdesetpetogodišnje cionističke politike i prakse u Palestini je perceptivno, ali i faktičko reduciranje palestinskog pitanja na pojas Gaze, teritoriju koja zauzima nešto više od 2 posto kopnene površine Palestine. Pod pritiskom “nepovratnih činjenica na terenu” koje je Izrael stvorio nesrazmjernom upotrebom vojne sile međunarodna diplomatija je izgubila interes za historijski i geopolitički kontekst palestinskog pitanja i prihvatila interpretativne mitove po kojima je pokret Hamas označen kao teroristička organizacija. Demonizaciju Hamasa pratila je demonizacija Palestinaca kao “odvratnih Arapa” i “fanatičnih muslimana”. Pod utjecajem takve demonizacije u potpunosti su zanemareni uslovi u kojima su živjeli u posljednjih pedeset godina ljudi u Pojasu Gaze. Morali su birati između toga “da li da budu logoraši, taoci ili zatvorenici “ ili se pobuniti. Autor kaže da u tom kontekstu “moramo odbaciti opis izraelskih akcija kao dijela rata protiv terorizma ili kao rata samoodbrane”, kao prikaz Hamasa “kao produžetka al-Kaide, kao dijela mreže Islamske države ili kao pukog pijuna u pobunjeničkoj iranskoj zavjeri za kontrolu nad regionom”. “Tvrdim da je to oslobodilački pokret, i to legitimni”, kaže autor.

Zamka projekta dvije države

Definitivno rješenje palestinskog, odnosno jevrejskog pitanja, koje je eskaliralo u Drugom svjetskom ratu, cionisti vide u potpunom zaposjedanju Palestine sa svođenjem na najmanju moguću mjeru prisustva Palestinaca. Iz te perspektive, sasvim je razumljiva skepsa i autora ali i Palestinaca u projekat dvije države koji je ujedno i posljednji mit iza kojeg se kriju Cionisti, glumeći mirotvorce. Autor, analizirajući razvoj ideje o dvije države – Izrael i Palestinu, nedvosmisleno je odbacuje, prepoznajući u njoj žarište produžetka velike nepravde i sukoba, jer ona sadrži tri neodržive premise; prvo država Palestinaca ne bi imala ni minimalnu mjeru suvereniteta i po definiciji bi više odgovarala bantustanu, drugo, bila bi pod neposrednim izvanjskim bezbjednosnim nadzorom od strane Izraela, što bi im omogućavalo “legalne” vojne ili bezbjednosne upade na teritorij te druge države i treće ne bi bio dozvoljen povratak prognanicima i izbjeglicama ne samo na područje Izraela nego i na područja Zapadne obale i Pojasa Gaze a to nije ništa drugo do legalizacija principa sile i agresije u međunarodnim odnosima i revitalizacija ere kolonijalizma.

Upravo je cionistički doseljenički kolonijalizam ključni koncept kojim autor, veoma hrabro, svjestan zamki mita o izjednačavanju anticionizma i antisemitizma, tumači dugi kontinuitet nepodnošljive pozicije Palestinaca u svojoj domovini. “Kolonizirani narodi, čak i prema povelji UN-a imaju pravo da se bore za svoje oslobođenje, čak vojno, a uspješan završetak takve borbe leži u stvaranju demokratske države koja uključuje sve njene stanovnike” zaključuje svoje razmatranje Ilan Pape, poentirajući porukom da “svi zaslužujemo bolji završetak priče o holokaustu”.

Piše: Najil Kuritć

Povezani članci

Back to top button