Nauru – Od nekada najbogatijeg otoka na svijetu do ekonomskog kolapsa

“Najbogatiji otočić na svijetu”, glasio je članak New York Timesa 7. marta 1982. godine. Kakav Nauru? Šta je to? Vjerujem da većina čitalaca nije nikada ni čula za Nauru, pa čak ni oni bolji poznavatelji geografije, jer je riječ o otočiću-državi u Pacifiku. Jednoj od najmanjih zemalja svijeta, a druge najmanje zemlje-otoka u Okeaniji, manji je samo Tuvalu (još jedna zemlja za koju, vjerovatno, nikada niste čuli).

Nauru, otok površine svega 21 km2 i 13.600 stanovnika (2017), prije svega 40-ak godina bio je najbogatija zemlja svijeta po glavi stanovnika, bogatija čak i od zaljevskih zemalja. Pitate se kako? Odgovor će zvučati nevjerovatno―zahvaljujući ptičijem izmetu.

Otkriće fosfatnih naslaga ptičijeg izmeta na ovoj majušnoj bivšoj britanskoj koloniji, udaljenoj 4.000 km od Sydneya, zauvijek je promijenilo zemlju. Otkriće fosfatnih naslaga 1968. godine koje su se taložile tokom više od hiljadu godina i tako postale izvrsno gnojivo, privuklo je pažnju stranih kompanija. Nakon ovog velikog otkrića, Nauru je stekao nezavisnost od Velike Britanije, a onda su rudarske kompanije pohrlile u eksploataciju nesvakidašnjeg prirodnog resursa.

Do 1980. godine Nauru je postao najbogatija zemlja po glavi stanovnika, ali, u trenutku kada je pisan članak New York Timesa (1982), Nauru je imao nešto više od 7.000 stanovnika i GDP od 27.000 dolara po glavi stanovnika. No, nekolicina stanovnika Naurua bila je izrazito bogata, a realni GDP po glavi stanovnika iznosio je 5-6.000 dolara. Unatoč tome, to je ipak bila izuzetno velika svota, naročito kada uzmemo u obzir tadašnju vrijednost dolara.

Nevjerovatan rast standarda doveo je do toga da je stanovništvo preko noći napustilo do tada izrazito tradicionalni način života i počelo da uživa u luksuzu. Narod je počeo da uživa u brzoj hrani, koja je bila “veliko otkriće”, alkoholu, cigaretama, pa čak i u luksuznim autima. Sve je bilo besplatno, obrazovanje, zdravstvo, stomatološke usluge, javni prevoz, iako je moguće prepješačiti cijeli otok za manje od tri sata. Čak i državne novine bile su besplatne. Bolesnici koji nisu mogli dobiti željeni tretman u dvije lokalne bolnice, o državnom trošku letjeli su 4.000 kilometara do Australije kako bi dobili adekvatno liječenje. Studenti koji su željeli višu edukaciju odlazili su na univerzitete u Australiju. Vlada je gradila “kuće za rentu”, čija kirija je iznosila manje od 5 američkih dolara mjesečno. Telefon je bio bagatela, a kilovat struje koštao je 5 centi. Osim nešto malo lokalne hrane, većina je uvožena iz SAD-a.

Nauru je bio tax free zona. “Oporezivanje je neprikladno nauruanskom temperamentu”, kazao je tadašnji predsjednik Naurua Hammer DeRoburt.

Država bez poreza, to i nije tako loše, ali ako imate malu vladu, razvijenu ekonomiju i radin narod, što svakako nije bio slučaju s Nauruom. Trošna vlada napravila je pravu “socijalnu državu”, Nauruanci nisu radili čak ni novootvorenim kompanijama, rudarska radna snaga uvožena je sa susjednih otoka (Kiribata, Tuvalua, Hong Konga i Filipina, a administraciju rudnika i kompanija činili su Australci, Novozelanđani i Britanci). Veoma mali broj zaposlenih Nauruanaca radilo je u fosfatnoj industriji, ostatak zaposlenih činili su državni službenici, a s obzirom na mali broj stanovnika i blagostanje u društvu, stopa kriminala bila je izrazito mala, pa su imali svega 57 policajaca (1982).

U intervjuu za New York Times, tadašnji ministar finansija Naurua izjavio je da je procjena vlade da će u narednih deset godina fosfatne rude nestati, skoro 80% otoka ostat će pustoš i neplodno tlo, ali da ih to ne brine, jer na Nauru postoji jedna izreka koja glasi: “Sutra će se pobrinuti za sebe”.

Nauru je imao stotine miliona dolara zaliha, prema tadašnjim procjenama preko 400 miliona, a prema predviđanju britanskog finansijskog savjetnika pri vladi, do isteka fosfatnih zaliha trebali bi imati barem milijardu dolara, što je više nego dovoljno da se zadrži tadašnji standard življenja uprkos porastu stanovništva.

I kakva je bila sudbina Naurua i “besplatnog školstva, zdravstva, prevoza…”?

Kao i svaka država koja nudi “besplatne stvari” i čije stanovništvo živi parazitski od prirodnih resursa, dok država rastrošno troši novac na “besplatne stvari” – propast je neizbježna. Zalihe Naurua su iznosile 1.3 milijarde dolara 1991. godine, što je bila izdašna suma novca za tako malu džavu, no, zahvaljujući “besplatnim stvarima” i promašenim investicijama vlade, te zalihe su 2001. godine iznosile 138 miliona, nakon čega je Nacionalna banka proglasila bankrot zbog nesolventnosti. Nekretnine koje je vlada kupovala u stranim zemljama, prodate su, pa čak i avioni nacionalne aviokompanije, a sve kako bi se pokrili troškovi, međutim, spasa nije bilo. Više od 75% otoka je uništeno, “socijalna država” pojela je novac, vladine investicije, razni fondovi, nekretnine u prekomorskim zemljama, pa čak i tvornice fosfata u Indiji i Filipinima koje je Nauru otvorio, na kraju su propale. Nekada najbogatije društvo po glavi stanovnika došlo je do prosjačkog štapa.

Uzgred, treba napomenuti da je stanovništvo Naurua usljed nagle “westernizacije” i prelaska sa tradicionalnog na luksuzni način života, postalo jedno od najnezdravijih društava svijeta, a u pacifičkoj zoni najnezdravije. Prema izvještajima WHO-a (Svjetske zdravstvenee organizacije) iz 2007. godine, 94% stanovništva ima višak kilograma, a 71% je pretilo, dok skoro četvrtina stanovništva (24.1%) pati od dijabetesa.

Decenije zapuštenog načina života uz obilje brze hrane, cigareta i alkohola i nedostatka fizičkih aktivnosti rezultirale su da prosječan stanovnik Naurua već u 20-im ili 30-tim godinama oboli od dijabetesa. U prosjeku žive 20 godina kraće od Australaca i Novozelanđana. Skoro 90% stanovništva nema stalno zaposlenje i platu, dvije od tri osobe ne mogu tečno čitati ili pisati nauru, a većina napusti školu u dobi od 16 godina. Stanovništvo danas živi u izrazitoj bijedi, a o tome najbolji govori podatak da 42% domaćinstava nema frižider.

Pokušaji izvlačenja iz krize

U nastojanju da se izvuku iz ekonomske dubioze, Nauru je 2001. godine s Australijom sklopio kontroverzan dogovor, izgradnju azilskih centara u koje Australija smiješta tražioce azila, a zauzvrat, na godišnjem nivou plaća 27 miliona dolara. Premalo novca, za tako rastrošnu zemlju.

S obzirom da je Nauru (bio) tax free zemlja, došli su na ideju da prodaju državljanstvo, a jedini preduvjet za otvaranje banaka na otoku bio je platiti 25.000 dolara. Preko noći, postali su oaza za pranje novca, pa su nakon pritiska FATF-a (Financial Action Task Force on Money Laundering), 2003. godine bili primorani da prestanu sa tom praksom.

Vlada Naurua tražila je “slamku spasa” i u dovitljivoj prodaji glasova na internacionalnom nivou, pa je Nauru tako postao četvrta zemlja u svijetu koja je priznala Abhaziju, nakon što im je Rusija 2008/2009. godine platila 50 miliona dolara.

Nauru je prokockao svoju “životnu priliku”, međutim, ništa čudno i neočekivano od društava koja pukom srećom preko noći doću do basnoslovnog bogatstva. 2014. godine prvi put su uveli porez na dohodak od 10%, kao i na slatku hranu u borbi protiv dijabetesa. Nauru je očit primjer kako završavaju društva koja svoju ekonomiju zasnivaju na prirodnim resursima, rastrošnoj vladi i visokom standardu življenja, bez vođenja računa i pametnih ulaganja u sektore koji će kasnije zamijeniti prirodne resurse nakon što nestanu. Još jedna historijska lekcija da “socijalna država” ne funkcioniše i da “ne postoji besplatan ručak”. Taj ručak uvijek neko mora platiti.

Piše: Resul Mehmedović