Ne pokušavaj od beduina napraviti intelektualca

Jedne prilike Poslaniku ﷺ dođe beduin i upita ga o islamu, on ga poduči osnovnim (temeljnim) stvarima, poput: namaza, posta i zekata. Beduin odlazi i ko zna kada će se ponovo vratiti iz pustinje, a kamoli više sresti Poslanika ﷺ. Nakon toga Poslanik ﷺ kaže ashabima, da gledaju džennetliju (ako bude u djelo sproveo ono što mu je oporučio). Poslanik ﷺ mu je dao od islama ono što njegov razum može razumjeti, prilagodio je islam njegovim mogućnostima, s njim nije dijelo razmišljanja ili ideje koje je dijelio sa krugom uglednijih i razboritijih ashaba. Zbog toga i takvog rezonovanja realnosti, Poslanikov ﷺ poziv nije polučio negativne posljedice, ashabi nisu bili mrlja niti nepoželjna društvena pojava, nego svjetiljka kasnijih društava.

Bošnjaci važe za poprilično nepismen narod u bilo kojem pogledu. Jedne prilike sam jednom mladiću ponudio knjigu, a on me kao u nekom čudu pitao: “Šta će mi knjiga!?” To me toliko prenerazilo da i dan danas pamtim taj odgovor.

S aspekta vjere (i bez uvrede), ako uzmemo u obzir poznavanje i razumijevanje vjere, većina bosanskih muslimana su tu negdje – na nivou beduina iz vremena Poslanika ﷺ. Ako pogledamo koliko muslimana, primjera radi, redovno klanja ili zna učiti Kur'an, to je prema nekim procjenama maksimalno 2-3% – što je nešto više od 50.000 ljudi, a možda je i to pretjerana brojka, jer detaljno istraživanje nikada nije urađeno.

I onda, ljudi umjesto da poduče i podučavaju muslimane islamskim šartima – osnovama vjere i najljepšem odgoju, tako da svako poželi da bude poput tog/tih muslimana, nažalost, neki se k'o pjan plota uhvate kojekakvih tlapnji i priča, em davno prevaziđene, em priče koja nije za našeg naroda i umjesto red, svojim djelovanjem prave još veći i opasniji nered.

Zaboravljaju da su najveći domet, a ujedno i srž – islamski šarti, a sve preko toga, može “po zlu krenuti”, jer razni izdvojeni problematični slučajevi, paradžemati, internet ili sirijski džihadisti, upravo su rezultat takvih pokušaja.

Na kraju, niko za negativne posljedice nije “digao ruku” i rekao da snosi krivicu za takve pojave.

Prije godinu dana me jedan fejsbuk prijatelj pitao što nemam dužu bradu, a ja, već naviknut na svakojake manifestacije neinteligencije, što na osnovu vlastitog, što na osnovu tuđih iskustava, uz kolutanje očima odgovorih: Ova mi tamam. Povratna informacija, parafraziram: Nije dovoljna, hanefijski mezheb bla bla… Standardna priča, koja proizvodi sasvim opravdan animozitet kod ljudi. I da sam jučer počeo klanjati, definitivno bih pomislio da ide šehadet, pa brada… I da bez toga nema islama.

Neki dan, nakon godinu dana odem na fejsbuk profil vrlog pitaoca, on i dalje raspreda šta koji mezheb kaže o dužini brade. Samsung za godinu dana izbaci 3-4 modela smartphona, a čovjek i dalje o tome kolika treba biti dužina brade i još tužnije on (i takvi) je ubijeđen da razumije islam i da je to “islam koji se traži” i koji će donijeti prosperitet društvu. Ljudski poraz.

Muslimani su 711. godine vladali prostorom od Indije na istoku do Španije na zapadu, a prema procjenama historičara, broj muslimana u to doba činio je svega 1% od ukupne tadašnje svjetske populacije. Da ponovim, 1% tadašnjih muslimana, ostavilo nam je u naslijeđe otprilike prostor kojim muslimani i dan danas žive. Ono što je uslijedilo, bila je još briljantnija civilizacija… Šta mislite, dokle bi ashabi došli da su ubjeđivali ljude i terorizirali ih pitanjima ili pričom o, u ovom slučaju, dužini brade ili nekim drugim marginalnim stvarima?! Vjerujem da islam sa takvim lučonošama ne bi izdržao ni četvrt vijeka. Ali, ashabi su sa sobom nosili bit islama – suštinu i formu, bili su avangarda svog vremena. Nisu se zamarali trivijalnostima, niti su bili puki imitatori nečega. Treba znati da ni ashabi nisu bili jedanki, razlikovali su se po svojim vrlinama, a od toliko ashaba, navodi se da ih je samo 13 izdavalo fetve. A mi (Bošnjaci) – imamo takvih 113. 

“Ljudima govorite onoliko koliko su oni u stanju da razumiju, zar želite da oni zaniječu vjeru u Allaha i Njegova poslanika?!”

Piše: Resul Mehmedović