Nedžad Ibrišimović: Ne daj se Ameriko

Ja sam Bošnjak, i gladan i goloruk i goloprs, na koga je sve udarilo! Najprije je udarilo na moju kuću, na moju ženu, na moju djecu sve ono silno oružje koje je bravar Tito pedeset godina turpijao i kupovao za Jugoslaviju a Srbija sebi prigrabila; udarilo na me avionima, helikopterima, topovima, tenkovima, raketama i granatama, svim i svačim osim podmornicama (Bosna je na brdovitom Balkanu!). Srbijanac me zakl’o i ruku otkin’o da mi s ruke skine sahat i prsten. Crnogorac me ubio da bi mi uzeo video i šest tanjura. Hrvat mi oteo dvjesta njemačkih maraka i odveo me u zarobljeništvo! Pa iako su Srbi i Hrvati neprijatelji, oni hoće moju rođenu zemlju da podijele između sebe kao da me već nema. Ima, ima, popričekaj!

Ja sam taj Bošnjak kome Srbija, Hrvatska, Engleska, Francuska, Rusija i ini nude rezervat na mojoj sopstvenoj hiljadugodišnjoj grudi, prije nego što me dokusure. Ta to su čvrsto nakanili i javno i glasno obećali uz prećutnu podršku onih koji se diče demokratijom i zagovaraju ljudska prava. Ja sam taj kome, uz podršku svijeta, četnici i ustaše ne daju vode, struje, plina, hljeba, zavoja, svuda sam okružen topovima, obručima mržnje, nepovjerenja, surevnjivosti, obručima laži i licemjerja. A ja još nikoga ne mrzim! Jer na mene je navalilo sve i ako budem koga mrzio, onda ću mrziti samo sve, sve ljude ovoga svijeta, cio svijet, ni manje ni više nego cio svijet! Kad je takav da mi bez ikakave krivnje i povoda radi ovo što mi radi, kad može to da gleda, ne bilo ga! Takav svijet Kosmos će s gađenjem ispljunuti iz svojih usta!

Pa ipak – meni je merak! Jer ja sam Bošnjak! Bošnjo sa dna kace! Merak je meni da sam ja taj na koga je sve udarilo i iz neba i iz zemlje! Eh, evo, ja sam taj! Ko sam da sam, ja sam taj koga je sve sa svih strana spengalo. Cio svijet zadnjih dana viče: “Ne predaš li se, Bošnjo, mi ćemo te umoriti glađu, zlikovce nagraditi, što smo pomagali – pomagali smo ti, ne prestaneš li se opirati onima koji te ubijaju i koji su te otjerali s kućnoga praga, nećemo ti dati ni hrane, ni vode, ni lijekova, ni bilo čega; a oružje kojim bi da se braniš ionako ti nismo dali nikada, ne damo ti ni sada, niti ćemo ti ga ikada dati!

Ne boj se, Ameriko!

Ono malo svjetla islama koje je dotaklo moju tvrdu bosansku glavu izluđuje hrvatskoga Franju, pa lomata rukama, hvata nevidljive džamije po zraku, viče: “Islam! Bošnjaci su muslimani!”

Pa šta ako smo muslimani, to je samo naša uljudba, a ti se, gospodine predsjedniče Hrvatske, drži barem bontona ako nećeš Biblije! Tvoji bojovnici združeni s četničkim tenkovima ruše moju kuću u Žepču, tuku mi brdo Orlovik od kojeg uzimam snagu i granatama razbijaju bijela kola Hrvata koja sam kao dijete gledao pazarnim danom i nedjeljom poslije mise. Sa zvonika Crkve sv. Ante čija su zvona, svjedočim, jednom ispratila čak i dženazu čestitog Žepčaka, jutros pljušte snajperski meci po muslimanskim kućama.

Ne boj se, Ameriko! Bosna je stara hiljadu godina, pet puta starija od tebe.

Meni se moje lice ne dopada sasvim, ali šta ću, nemam drugo, ne mogu ga mijenjati; ali kada se Bil Klinton u tebi ogleda, Ameriko, na njegovom licu pojavljuje se osmijeh; ti imaš zastavu punu zvijezda, a moj je bajrak šarena mahrama na glavi sirote žene iz Srebrenice koja se svim silama nastoji popeti na Unproforov kamion bez cerade!

Pa ipak – meni je merak! Ja sam taj koga je napustio cio svijet! Ja sam ta sila! Ja sam taj koga su svi ostavili na cjedilu. Na mene je spalo da spasavam i tvoj obraz!

Ne boj se, Ameriko!

Zar je nečija pobjeda Bosnu razoriti? I zar se Bosna može pustim oružjem utući?!

(jula, 1993.)

Odlomak iz knjige: Nedžad Ibrišimović, Ruhani i šejtani inspiracija