Nekoliko zanimljivosti o naseljavanju Poljaka u Bosnu u vrijeme Austro-Ugarske

U razdoblju 1894.–1905. osnovane su u Bosni 54 kolonije u kotarima: Banja Luka, Derventa, Bosanska Dubica, Bosanska Nova, Bosanska Gradiška, Prnjavor, Tešanj, Žepče, Zenica i Zvornika. Kolonistima je na korištenje dodjeljeno 21 892 ha i 4800 m zemljišta od čega su Poljaci (zajedno sa Rusinima) dobili 14 352 ha 3590 m zemljišta. Visoki natalitet bio je uzrok brzog rasta broja Poljaka u Bosni. Mješoviti brakovi bili su rijetki i ne samo zbog vjerskih razlika, već prije svega zbog kulturnih razlika. Poljaci su smatrali da su njihovi domicilni susjedi kulturno zaostali, nesnalažljivi i nepoduzetni.[1]

Kao što je već bilo rečeno, poljski su seljaci manje ili više svjesno sudjelovali u provođenju kolonizacije, čiji je skriveni cilj bila dezintegracija skupine bosanskih Srba i razbijanje njihove homogenosti.

Poljski naseljenici našli su se u potpuno nepoznatoj sredini. U novoj domovini zatekli su se ljudi ne samo različitih vjeroispovijesti već prije svega različite razine kulture od visoke do one pučke, životne. U tim su oklonostima poljski seljaci – naseljenici, koji su prije skoro 120 godina došli u Bosnu bili mnogo viještiji poljoprivrednici i obrtnici u odnosu na domaće stanovništvo. Kulturna je razlika bila značajna i to u odnosu i na Srbe, Muslimane, kao i Hrvate.

Poljaci su, pored toga, gradili stambene kuće, podizali su i štale u kojima su držali stoku i svinje. Za njihove srpske ili muslimanske susjede ovo je bilo nešto sasvim novo, jer su sami držali svoje životinje vani, puštene slobodno u šumu da nađu hranu:

Bosanski musliman, i a također i bosanski Srbi istočne vjeroispovijesti, obično u ovim krajevima nemaju nikakve štale. Stada stoke, konja i svinja cijelu godinu su napolju, gazda nimalo ne brine za njihov uzgoj niti šta će jesti niti gdje će prenoćiti kada dođe hladnoća ili nevrijeme.[2]

Ovako se čudio se poljski svećenik O. Marcin Czermiński nakon obilaska poljskih kolonija. Zbog slobodnog puštanja domaćih životinja izbijale su svađe između poljskih naseljenika i domaćih susjeda, jer su životinje uništavale kolonistima zasijane ili zasađene njive. Otud se pojavila još jedna razlika između domaćih i došljaka, a to je bila ograda. Poljske njive su bile ograđene, jer bi u protivnom sve što izraste iz zemlje pojela odmah izgladnjela stoka i svinje.

Veze Poljaka sa Hrvatima činio je ne samo jezik (koji su zbog sličnosti seljaci vrlo brzo savladali) kao u slučaju Srba ili muslimana, već i rimokatolička vjera. Čitava crkvena hijerarhija, uključujući najviše crkvene poglavare u Bosni, bila je u rukama Hrvata. Međutim, ukoliko nije bilo većih nesporazuma sa hrvatskim seljacima, bilo je čak poljsko-hrvatskih brakova.

Najveća je kulturna razlika postojala između Poljaka i muslimana. Pored ovih razlika međusobni odnosi bili su puni poštovanja i u istraživanju nismo naišli na bilo kakvu informaciju o ikakvim sukobima koji bi nastali između ovih etničkih skupina. Kako jedni, tako i drugi sa simpatijom su govorili o svojim susjedima: Poljaci (T.J.L.) ovo je vrijedan narod, dobrog srca, koji ne želi iskorišćavati ljude – pričao je turski kočijaš, koji je vozio O. Czermińskiog u Prnjavor za njegove misije 1902. god. Posebno poštenje u očima muslimana zaslužila je briga o njihovim porodicama na putu od željezničke stanice, kada ih je vozio: – sami su išli pješke a ženama i djeci su dali da se voze.[3] Isto tako, poljski doseljenici su se pozitivno izražavali o svojim susjedima muslimanima. Pisao je o tome Pec:

{…}Turke[4] poštuju i uvažavaju jer su to ljudi solidni i pošteni, jer Turak ničiju štetu ne želi a kada dođe njegova stoka i napravi na njivi štetu, tada sam dođe i tu štetu nadoknadi.[5]

U Bosnu su iz područja Galicije dolazili također Rusini[6] unijatske (grkokatoličke) vjere. Prilikom obavljanja formalnosti vezanih sa naseljenjem, većina od njih deklarirala se da su Poljaci, a nakon dolaska odricali su se poljske nacionalne pripadnosti i naglašavali su svoju jedinstvenost, čime su brzo izazvali nesuglasice sa poljskim stanovnišvom.

Najčešći razlog sporova bilo je korištenje crkvene zgrade koja je služila jednim i drugim.[7] U selu Devetina bila je jedna crkva koju su pohađali kako unijati tako i katolici. Svađa je izbila oko crkvenih slika, jer su unijati željeli imati sliku Ćirila i Metoda, a katolici sliku Božje Majke iz Czestochowe. O tom sporu svjedoči izjava jedan od časnih sestara koje su radile među Poljacima u Bosni. Ona kaže:

Sada opet Rusini žele imati u crkvi, čija je gradnja pri kraju, u velikom oltaru sliku svetih Ćirila i Metodija, a naši su kupili Božju Majku iz Czestochowe {…}[8]

Slične su se scene odigravale u školama koje su pohađala djeca unijata i katolika. Poljsko-ukrajinski sukobi postali su trajni element prisutan u svakodnevnom životu kolonista. Sukobi su postali toliko brojni da je ova činjenica imala neposredni utjecaj na donošenje odluke o zabrani naseljavanja grkokatoličkih kolonista u Bosnu.[9]

Stalno prisutna pojava koja je pratila u prvim godinama koloniste bilo je siromaštvo, a ponekad i bijeda. Pomoć koju je pružala Zemaljska vlada, nije bila dovoljna. Iz galicijske bijede, ljudi su padali u bosansku bijedu. Uvjereni u predstojeće bogatstvo i blagostanje koje ih čeka, njihova puka nada razbila se o kruti zid stvarnosti.

U dokumentima iz arhiva u vezi kolonizacije lako se mogu naći molbe naseljenika, koji su molili da ih se preseli na drugu, povoljniju i plodniju lokaciju jer mjesto na kojem su boravili, unatoč uloženom radu i naporima nije donosilo očekivani urod.

Boravimo ovdje već 10 godina, ali sve to uzalud i sada iz godine u godinu, izmučeni, pali smo u u bijedu i siromaštvo i bez državne pomoći sami nismo u stanju opstati – ovakvo je bilo obrazloženje stanovnika sela Davor, koji su molili da im se omogući preseljenje u Grabašnicu. Mi bi tamo ne samo započeli novu život, već i svatko od nas bi imao sigurno mjesto gdje bi mogao zaraditi na svakodnevni hleb.[10] – tvrdili su.

Kolonisti su također molili Zemaljsku vladu za dodatnu pomoć – financijsku ili materijalnu (npr. gotove daske za gradnju kuće). Najviše ovakvih molbi stizalo je u jesen kada su seljaci, strahujući od predstojeće zime, slali molbe za intervenciju, jer vlastitim snagama ne bi uspijeli završiti gradnju kuće na vrijeme, prije nego što se pojavi prvi mraz.[11]

Pored svakodnevnih tegoba i neodostataka (težak rad, nedostatak zdravstvene skrbi), od velikog značaja za naseljenike bio je nedostatak poljskog školstva. Osjećaju ovaj nedostatak prosvjete sami seljaci, žale se glasno zbog ovakvog potcjenjivanja njihovih potreba za obrazovanjem, kažu da oni sami i njihova djeca su formalno postali divljaci u ovim šumama, da mlađe generacije ne znaju ni čitati i što dalje to još gore.[12] – obavještavala je javnost o problemima sa školstvom u Bosni poljska štampa u Galiciji. Život djece i mladeži u kolonijama bio je isto tako težak kao i život njihovih roditelja. Mlađa djeca provodila su vrijeme uglavnom u šumi, čuvajući krave, telad i drugu stoku dok su u to vrijeme roditelji krčili šumu oko Banje Luke. Starija djeca morala su pomagati roditeljima. Nije bilo mjesta gdje bi se djeca mogla sastajati, družiti se i provoditi slobodno vrijeme. Čim su izgrađene prve kuće, u nekim su organizirane bile zabave sa plesom koje su bile vrlo popularne. Ovakvo provođenje slobodnog vremena dočekalo je strogu kritiku od strane poljskih svećenika koji su dolazili u sela kao misionari.

Svećanstvo je imalo također vrlo kritičan odnos prema krčmama koje su se otvarale po selima.[13] Mladi, dakle, nisu imali najbolje perspektive u bosanskim kolonijama. Problem je zaista bio ozbiljan, imajući u vidu broj djece kolonista. Nažalost, iz rodnih krajeva nije bilo nikakve pomoći.

Do 1903. god. u poljskim selima nije bilo nijedne škole gdje bi poljska djeca mogla pohađati nastavu. Nada u pozitivne izmjene pojavila se zajedno sa dolaskom školskih časnih sestara iz felicijanskog reda u službu među kolonistima u Bosni. Još prije dolaska sestara napravljen je plan koji je obuhvaćao uspostavljanje škole za djecu i mladež sa poljskim i hrvatskim nastavnim jezicima.[14] Nažalost, nije došlo do realizacije ovih planova jer su sestre uslijed sukoba sa lokalnom crkvenom hijerarhijom morale napustiti Bosnu, a time i svoju školu.

Nakon što je 1912. god. za ministra zajedničkog ministarstva financija Austro-Ugarske imenovan Leona Biliński, stanje Poljaka u Bosni se poboljšalo. Na sjednici na kojoj osim najvažnijih političara u Bosni sudjelovao je i delegat Društva pučkog školstva (DPŠ) iz Krakowa, donesena je odluka kojom je dozvoljen rad DPŠ u Bosni, zaključno sa pravom organiziranja tečajeva za nepismene odrasle osobe. Pored toga obećana je pravna pomoć delegatima Društva da bi uspijeli do kraja školske godine 1913./1914. osnovati prve škole.

Priredio: Resul S. Mehmedović
Odlomci iz djela: Iz Bosni u Poljsku, čiji je autor Tomasz Jacek Lis

Bilješke:

[1] Tomasz Jacek Lis, Iz Bosni u Poljsku, Bolesławiecki Ośrodek Kultury – Międzynarodowe Centrum Ceramiki, Bolesławiec,  2016., str.41.

[2] M. Czermiński, Z podróży.., str. 319.

[3] M. Czermiński, Kolonie Polskie u Bosni, Kraków 1903, str. 8.

[4] Često u poljskoj književnosti ali i u komentarima [tisak je krajem XIX i početkom XX stoljeća koristio pojam „Turci” u odnosu na bosanske muslimane. Tu očitu grešku, navodi 1880 mjesečnik „Wędrowiec”: duboko se vara onaj koji smatra da ovdje sa Turcima imamo posla Anonim, Dopis y z Bosne, „Wędrowiec”, t. 36, (1880), s. 181. Najranije na tu temu pisao Aleksander Sapieha, koji početkom XIX stoljeca o tome da su muslimani u Bosni i Hercegovini slavenskog porijekla što se vidi po jeziku i elementima kulture. A. Sapieha, Podróże w krajach słowiańskich odbywane, Wrocław 2005, str. 221-223.

[5] W. Pec, Polskie osadnictwo u Bosni, „Przewodnik oświatowy”, Nr 1, (1910), str. 401.

[6] U mnogim elaboratima umjesto Rusin koristi se naziv Ukrajinac. Ovo je greška jer se pojam “Ukrajinac” poavio se tek za vrijeme Interbelluma.

[7] Й., Гродський Положенє русинів в Боснії, Євросвіт, Львів 2003, str. 61.

[8] AGSF, 05.11.1903, 2173-903, s. 71.

[9] Stalni sukobi između Poljaka i Rusina i često prihvaćanje pravoslavne vjere od strane unijata koji su došli u Bosnu bili su razlog sukoba između banjalučkog biskupa Markovića i nadbiskupa Bosne Stadlera. Banjalucki biskup tražio je kod vlasti da se zabrani naseljavanje Rusina u Bosni. Također se nije slagao sa Stadlerom,

koji je namjeravao u Bosni uspostaviti posebnu uniijatsku hijerarhiju sa nadpiskupom Z. Grijakom, Predstavka Episkopata Vrhbosanske metropolije iz 1903. godine u svjetlu austrougarske vjerske politike u Bosni i Hercegovini, „Croatica Christiana Periodica”, Nr 62, (2008), s. 97–98.

[10] ABH, ZVS, 1902, 4 46/400, str, 2–4.

[11] ABH, ZVS, 1901, 4 30/41, str. 8.

[12] W. Pec, op. cit., s. 400.

[13] AGSF, 25.03.1904, 2173/903, s. 95.

[14] AGSF, 05.10.1903, 2173/903, s. 61.