Noćna mora Venecuele je tragedija, ali ne i iznenađenje

Danas, Venecuela je pakao na Zemlji. I to nije samo autoritarizam vladara, stalno rastuća inflacija, korupcija institucija i neobuzdano nasilje organiziranog kriminala države i općeg kriminaliteta koji je Venecuelu učinio zemljom s najvišom stopom ubistava na svijetu.

Grozničavi san o socijalizmu

Venecuela je pakao uglavnom zato što se sama logika stvarnosti urušila u neku vrstu grozničavog sna. To je delirij gdje politički vođe govore o domovini i snazi zemlje koja je na putu da po siromaštvu dostigne Hati, unatoč tome što ima najveće zalihe nafte u cijelome svijetu, preko 300 milijardi barela.

Politička klasa izgleda hipnotizirana alternativnom zbiljom u kojoj se hvališe službenom posjetom i stranim ulaganjem u Alžir. Neposredno nakon što su proglasili ekonomsku revoluciju, dok se bolivar guši u hiperinflaciji bez rješenja na vidiku. Izjavljuju da su na čelu humanizma, a prijete i da cenzurišu internet kako bi spriječili napad na Imperiju.

U međuvremenu, zagovornici slobode u glavnoj opoziciji – Zajednica demokratskog jedinstva, poznata po španskom akronimu MUD – također spava, sanjajući o pregovorima s Nicolom Maduroom, zamišljajući demokratsku tranziciju i Venecuelu u kojoj su oni ti koji upravljaju socijalizmom koji bi ovoga puta mogao funkcionisati.

Sanjajući san, zanemarujući stvarnost

Slučaj Venecuele tragičan je, ali ne i iznenađenje. To je ista stara noćna mora koja se ponavlja svaki put kada radikalni socijalisti preuzmu zemlju. Dakle, neizbježna pitanja su: zašto ovaj sistem, koji akumulira takve tragične rezultate diljem planete, zadržava neku intelektualnu patinu i kulturološko poštovanje? Zašto ljevičarski socijalisti nisu jednako opravdano prezreni kao i njihovi nacionalsocijalistički rođaci?

Pa, odgovor je san.

Naročito nakon raspada Čelične zavjese i Sovjetskog Saveza, krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, intelektualci i politički zločinci koji su živjeli iz marksističkog socijalizma strmoglavili su se u stvarnost koja je potpuno uništila njihov dugogodišnji san o svjetskoj klasnoj borbi, lenjinistički stil. Našli su se na uličici s dva smjera: ili da priznaju da su pogriješili, kao što su neki odabrali; ili potražiti utočište u zemlji mašte. Ovo drugo je ono što je većina njih učinila.

Nakon njihovog poraza u Hladnom ratu, ljevičarska inteligencija se usredotočila na rebrendiranje svog proizvoda, dodajući nova zvona i zviždaljke. U razvijenim zemljama su se prilagodili progresivnoj agendi. U Južnoj Americi strategija se malo razlikovala. Miješali su staru marksističku retoriku s lokalnim nacionalizmom kako bi stvorili socijalizam za 21. stoljeće.

U međuvremenu, svaki put kad ih neko razotkriva zbog neuspjeha njihovih starih sovjetskih idola, upadaju u doline Utopije, tražeći ono što je pokojni Eduardo Galeano definirao kao pravo na sanjarenje, koristeći sanjarske ljepote kao utočište od traume nastale padom komunizma.

S tim snom ušli su u politiku Venecuele. S tim snom uvjerili su većinu stanovništva, koji je oduševljeno glasao za Huga Chaveza. S tim snom, obasipali su hvalospjevima režim, počevši od samog Galeana, koji je Bolivarovu Venecuelu nazvao trijumfom onih koji su uvijek bili nevidljivi i, naravno, Noama Chomskog, koji je bio uvjeren u ozračje režima punog demokratije, promovišući Chaveza kao graditelja tog drugog mogućeg svijeta, to jest, sna.

Taj prekrasan san se otkrio kao paklena noćna mora u kojoj je više od 10% stanovništva Venecuele već pobjeglo (4 milona iseljenika iz jedne nacije od 31 milion ljudi). Ovaj egzodus pretvorio se u humanitarnu krizu u regiji, iskušan danteovskim scenama oskudice, represije i cinizma u rukama vladajuće mafije koja još uvijek sanja uz mjehuriće dobrog šampanjca.

Izgubljeni u svijetu mašte

U međuvremenu, šta je s intelektualcima? Pa, neki izigravaju budalu. I drugi, kao Chomsky, žurno osuđuju ono za što su onomad navijali, samo kako bi sekundu kasnije skočili u sljedeću sanjariju jer, napokon, za njih život i jeste san i sve je fer na putu do Utopije, dok prikrivaju svoje osnovne instinkte kao tobožnje visoke ideale.

Haj'mo malo ostati u delirijumu. Svijet koji se izokrenuo, stat će na noge, posthumno je opravdanje iz pera Don Eduarda. Međutim, njegova će tvrdnja zauvijek ostati uzaludna jer zločin nije sanjati niti biti u delirijumu, nego pakirati i prodavati utopije tiranima svijeta kako bi ih mogli natovariti na leđa i duše miliona žrtava.

Ne, pravi delirijum je ono što ljudi Venecuele trpe svakoga dana, plaćajući inflacijom, nasiljem i beznadnošću zbog posljedica njihove vjernosti u socijalističke maštarije, koje se još jednom dokazuju kao san za varalice i pakao za sve ostale.

Piše: Gerardo Garibay Camarena

S engleskog preveo: Resul Mehmedović