O arhitekturi džamije

Radeći kao arhitekt u islamskom-svijetu, stekao sam gledišta koja odražavaju stav onoga koji se, i praktično i teorijski, suočio sa tekovinama tradicionalne arhitekture i njene potencijalne integracije unutar savremenog konteksta. Petnaest godina iskustva na tom polju naučili su me da islamska umjetnost i arhitektura, po tradiciji, pridaju najveći značaj ostvarenju ljepote. To je prirodna posljedica učenja Kur'ana, koji ističe dobrotu, istinu i znanje, a u čemu primarni značaj imaju lijepa djela (ahsenuI-amel). Drugi primjer ovog isticanja ljepote predstavljaju devedeset i devet Božjih atributa, označenih kao lijepa imena (esma-ul-husna). Zbog toga je shvatljivo da je osnovni zadatak islamske arhitekture, nezavisno od ispunjavanja neophodnih funkcionalnih zahtjeva, izražavanje odgovarajućeg estetskog smisla. Ova ljepota u islamskoj arhitekturi posjeduje kako kvantitativnu dimenziju, postignutu kroz proces pragmatične adaptacije prema okolini, tako i kvalitativnu dimenziju, izraženu, prije svega, pomoću islamskih načela estetike.

Ovo predavanje je skoncentrisano na nekoliko važnijih tema o estetici islamske arhitekture i namijenjeno je da bude dopuna obimnijim razmatranjima. Posebno, ono daje jedan preliminarni prikaz vizuelnog jezika simboličkih formi zastupljenih u arhitekturi džamije. Džamija je odabrana zato što se ona javlja u različitim oblicima i veličinama, kao osnovni dio gradskog planiranja na svim područjima islamske kulture, od Španije do Kine, i zbog toga što predstavlja najbogatiju zbirku vizuelnih simbola. Centralnu ulogu džamija u islamskom poimanju odražavaju i Poslanikove riječi ispisane na ulazu u Kutb Minar: “Onaj ko gradi džamiju u ime Boga, Bog će njemu sagraditi sličnu na Budućem svijetu“.

Da bi se shvatio vizuelni izraz u konstrukciji džamije, upotrijebljena je dvodjelna metodoiogija. Prvo, analizirajući porijeklo džamije i proučavajući transformaciju starih predislamskih tipova gradnje u džamije, moguće je raspoznati određeni skup općih islamskih formi i tipova prostornog rješenja. Drugo, uporedni pregled monumentalnih džamija islamskog svijeta omogućava da se sastavi popis generičnih formi i tipova tokom proteklih četrnaest stoljeća. Rezultati ove preliminarne studije, mada još nepotpuni, ukazuju na postojanje određenog vizuelnog jezika koji posjeduje i rječniki gramatiku. Rječnik se, u osnovi, bavi estetskim pojmovima i modelima dijelova džamije, tretirajući takva pitanja kao što su sastavni dijelovi, spoljašnji model, izbor boje i način upotrebe grade. Gramatika se s druge strane, odnosi na različite sisteme organizovanja ovih dijelova u koherentnu cjelinu unutar okvira islamskih pojmova o uređenju prostora.

Dakle, sljedeće forme, koje se ponavljaju u arhitekturi džamije, čine glavne elemente uključivanja koji su nastali tokom vjekova: mihrab, ulazna kapija, minaret, dvorište, trijem, abdesthana, sama džamijska osnova i kupola. Što se tiče elemenata isključivanja oni su relativno mali i prvenstveno ograničeni na uklanjanje specifičnih slikovitih prikaza koji bi mogli ograničiti transcendentno jedinstvo Boga. Ovaj aspekt najviše gevori o otvorenosti za pozitivne utjecaje i integralnoj prirodi islamske arhitekture.

Prilikom proučavanja sto trinaest džamija, po regijama, vidljivi su neki određeni uzori. Na primjer, u arapskim kulturama Arabije, Iraka, Sirije, Egipta, Sjeverne Afrike i Mavarske Španije dominiraju hipostilne džamije sa ravnim krovom ili sa ravnim krovom uz naglašenu kupolu. U istočnoj i zapadnoj Africi preovladava ravni hipostilni tip, iako očite dinamičnosti u konstrukciji mogu vremenom promijeniti ovaj trend. indijski potkontinent (uključujuči Pakistan i Bangladeš) predstavlja jedinstven kulturni identitet, mada su ekološke varijante znatno uticale na konstrukciju tamošnjih džamija. Džamije u Iranu, centralnoj Aziji i Afganistanu pokazuju velike tipološke sličnosti. Sa predominantnom četvoroivanskom varijantom one se snažno oslanjaju na chahar-taq koncept o stvaranju prostora. Turska je, takođe, jedno homogenije područje koje je plan centralne kupole uključilo unutar svojih vlastitih granica, kao jedna ekološka zona.

Uprkos preliminarnoj-prirodi ovog prikaza, važno je zabilježiti da se ovih osam općih formi javlja u svakoj od šest geografskih zona (uključujuči i Daleki istok), i to u ne manje od osamdeset tri procenta pregledanih džamija. Pojava dvorišta je u devedeset i tri procenta, minareta u osamdeset i devet procenata, kupole, (uključujući i piramidalnu) u osamdeset i tri procenta: ulazne kapije u sto procenata, trijema u osamdeset i šest procenata, džamijske osnove u osamdeset i sedam procenata, mjesta za uzimanje abdesta u devedeset i sedam procenata i, naravno, mihraba u sto procenata.

Što se tiče tipova džamija, rezultati su, uglavnom, regionalno vezani, iako postoji širenje nekih tipova džamija i izvan regionalnih granica. Turski planovi centralne kupole u sjevernoj Africi i Egiptu su rezultat otomanskog stilskog imperijalizma. Postojanje iranskog četvoroivantilskog plana u Iraku i Indijskom potkontinentu odražava slične historijske procese.

Neke napomene su, međutim, neophodne. Prvo, dok, istina, postoji određeni vizuelni jezik koji je isključivo islamski, postoji i mnoštvo dijalekata koji se odnose na različite ekološke'i kulturne regije muslimanskog svijeta.

Drugo, neki dijelovi rječnika i gramatike su, evolucijom, dostigli veoma bogata simbolička značenja svojstvena i za ostale oblasti muslimanskog svijeta, dok su drugi dijelovi jezika ostali veoma regionalno ograničeni. Tako, kupola džamije dominira na području perzijske kulture, što nije slučaj sa afričkim, saudiarabijskim i indonežanskim kulturnim zonama. Treće, prezentirani vizuelni jezik je samo uskup elemenata“ koji se odnose na način arhitektonskog izraza. Kao što rječnik i stilistički priručnik nisu, sami po sebi, garancija za remek-djelo literatura, različiti stupnjevi ljepote zavise od stvaralačkog umijeća onoga koji te nelementea upotrebljava. Ipak, dokumentiranja dijelova i strukturnih sistema ovog vizuelnog jezika je neophodno za izgradnju mosta prema zanemarenim historijskim tradicijama islamske kulture. Naš rad podržava mišljenje da je umjetnost u islamu ukorijenjena u principu spominjanja Boga i da vrijednost istinske kreativnosti leži u sposobnosti te umjetnosti da ostvari duboki sklad između čovjeka, prirode i Boga.

Vizualne karakteristike u arhitekturi džamije. S tim u vezi moguće je sastaviti popis općih formi koje se ponavljaju, kao i nekih principa prostornog rješenja. Postoji značajan interes za orijentaciju u prostoru izražen, kako u kosmičkoj orijentaciji Kabe (postavljene sa uglovima u smjeru glavnih pravaca), tako iu okretanju džamija prema Mekki. Arhitektonski simbol za ovu svrhu je mihrab.

Drugi princip je u introverziji koju karakteriše dvorište i plan centralne kupole, a takođe se odražava i u ulaznoj kapiji i trijemu, važnim dijelovima u planiranju “pozitivnog prostora“.

Planovi kupole rasvijetljavaju treći princip centralnosti i simetrije. Kupola, kada je izražena, redovno osigurava specijalni sakralni prostor unutar kojeg je lociran mihrab. U jugoistočnoj Aziji i drugim planinskim, ekološki specifičnim oblastima ovaj sveti prostor često ima oblik piramidalnog krova sa drvenim gredama. Bez obzira na to, ideja o centralnosti ostaje konstantna. Za obavljanje dnevnih i zajedničkih namaza stvorene su dvije druge opće forme: minaret i abdesthana. Osnova je nastala kao neizbježna posljedica planova jednog ravnog dvorišta, postavljenog na zemlji sa minimalnim topografskim nagibom. Simbolička vrijednost izdignutog prostora je, i dalje, očita u izgradnji džamije na vrhovima brežuljaka, što je slučaj u mnogim turskim i indo-pakistanskim primjerima.

Jedno pitanje, u vezi daljeg istraživanja, javlja se kao rezultat ove studije. Da li je preovladavanje ovih osam generičnih formi puka slučajnost, rezultat autokratskog nametanja, ili njihovo ponavljanje predstavlja prirodni islamski jezik vizueinih formi u konstrukciji džamije? Naši preliminarni podaci ukazuju na ovo drugo.

Osim toga, šta se može naučiti iz studije o prostornom rješenju i tipologiji džamija? Pretpostavljajući da se određena životna sredina razvija skupa sa kulturnim identitetom, da li adaptivne forme, proizvedene na taj način, imaju primjenu i izvan džamije? Korisna uputa za budući rad leži u izradi kompletnog popisa važnijih islamskih građevina. Obuhvaćeni sistematski, prema različitim ekološkim i kulturnim zonama muslimanskog svijeta, drugi tipovi građevina, kao što su medresei karavansaraji, mogu takođe biti analizirani u svojim generičnim oblicima i određenim tipovima. Sažet prikaz takvih proučavanja bio bi koristan putokaz za relevantnije forme, svojstvene danas za svaku ekološko-kulturnu zonu islama.

Sa izraženijom rafiniranošću, proučavanje bi se moglo usmjeriti, na druge arhitektonske dimenzije koje su zaboravljene. Ovo veoma potrebno podsjećanje bi pomoglo da se razjasni mnoštvo izraza svojstvenih za islamski svijet, a putem razumijevanja opće prirode transcedentnih formi, površina i uzora stvori novi smisao vizuelne ljepote koji zaslužuje islamska kultura.

S engleskog prevela: Azra Kadić (objavljeno u Islamskoj misli 1986)

Naslov originala: ON MOSOUE ARCHlTECTURE (iz Architecture as Symbol and Self-Identity), pp.
18-36.

Priredio: Resul Mehmedović