O istinitosti optužbe šejhul-islama Ibn Taymiyye za antropomorfizam

(…) u djelu al-‘Aqidat al-hamawiyya alkubra, slijedi da Ibn Taimiyya nije valjano shvaćen pa ne čudi što je osumnjičen kao antropomorfist. Ljudi su mislili da je poučavao, u skladu s doslovnim značenjem Qur'ana i Sunne, da Bog ima ruke, noge, lice itd. i da sjedi na Svom Prijestolju. Primjedba teologa bila je da Bog mora, ako posjeduje udove i sjedi na Prijestoiju, imati prostorni karakter (tahayyuz) i biti podložan podjeli (inqisam). Ibn Taimiyya odbija prihvatiti da su  “prostorni karaktera” i  “djeljivosta” bit tijela (agsam). Tvrdnja ibn Battuta da je u Damasku slušao ibn Taimiyyu gdje se ovako obraća ljudima:  “Uistinu, Bog silazi s nebesa u naš svijet jednako kao što ja silazim”, i potom kroči s propovjedaonice, nije drugo do laž. Priča je vješto smišljena, i iznosi se kao stvarni događaj . Međutim, ako izvještaj ispitamo, ne možemo povjerovati da se takva stvar mogla dogoditi za posjeta ibn Battuta Damasku. Ibn Battuta, kako smo shvatili iz njegova vlastita opusa, dolazi u Damask devetnaestog ramadana 726/23. augusta 1326., kada je ibn Taimiyya već bio u zatvoru više od mjesec dana (od šestoga ša'bana iste godine), a iz zatvora nije izišao sve do svoje smrti 726/1328. U djelu al-‘Aqida al-tadmuryya, Ibn Taimiyya jasno kaže:   “Tkogod kaže da je Bog sličan ljudskom tijelu, ili da mu je neka stvorena stvar slična, govori neistinu o Bogu. Tko kaže da Bog nije tijelo i pod tim razumije da nijedna stvorena stvar nije Njemu slična, u pravu je, iako riječ tijelo (gism) primijenjena ovdje znači jednu inovaciju (bid'a). On dalje kaže da o Bogu treba kazati samo ono što je Bog sam o Sebi kazao, ili što je Profet o Njemu kazao.

Rani muslimani, piše on, pripisivali su Bogu atribute bez pitanja kako (bila kaif), bez izvođenja analogije (tamtil), bez sačinjavanja alteracija (tahrif) ili lišavajući ga njegovih atributa (ta’til). Ibn Taimiyya vjeruje u Božije samopostavljenje na Prijesto, kako to Njemu dolikuje, bez ikakve sličnosti ljudskom djelu. On navodi shvatanje ranih muslimana koji su stajali između ta’tila i tamtila.

Gornji dokaz jasno pokazuje da se u interpretaciji Božanskih atributa Ibn Taimiyya čuva da ne bi bio optužen za antropomorfizam. Odbacujući džahmitsku i mutazilitsku koncepciju Božanskih atributa, on se oštro suprotstavlja njihovim stavovima koji lišavaju Boga kur'anskih izraza o licu, rukama itd. kako su to Arapi shvatili i pokušali zamijeniti uobičajena značenja ovih izraza metaforičkim interpretacijama. Prema njegovu mišljenju, bilo bi apsurdno pretpostaviti da su docnije generacije mogle imati dublji uvid i da su bolje shvatile Božanske atribute od Profeta i njegovih Drugova koji ih nikada nisu pokušali tumačiti pojmovima filozofije. Stoga napada teologe jer ovi pripisuju najvišu vrijednost ljudskom umu i kažu da on može biti kriterij za razumijevanje Božanskih atributa. Za razliku od drugih nearapskih učenjaka, H. Laoust je, također, mišljenja da pripisivanje antropomorfizma Taimiyyi protivurječi njegovoj metodologiji i “pozitivnom sadržaju njegove teodiceje”.

Odlomak iz djela: M.M. Sharif, Historija islamske filozofije, str. 190-191.

Mian Mohammad Sharif (1893-1965), bio je pakistanski filozof, alim i univerzitetski profesor. Poznat je po vrijednim radovima iz analitičke filozofije i smatra se pionirom ideje muslimanske filozofije o čemu je pisao u uglednim žurnalima diljem svijeta. Na bosanski jezik je prevedeno njegovo najvrednije djelo Historija islamske filozofije koje je štampano u dva toma.