O nasljednom pravu predislamskih Arapa

Vrijeme u kome su Arapi živjeli prije objave Šerijata Muhammeda, alejhisselam, slikovito se naziva “džahillijjet” ili “doba neznanja”.

Kao vrijeme kada se nije znalo za Istinskog Boga – Allaha – i kao vrijeme zabluda, ovaj period su prve generacije muslimana prepustile zaboravu.[1] Interesiranje za džahillijjet nije se moglo pojaviti kod prvih generacija muslimana iz jednostavnog razloga što je sav njihov život nakon prihvatanja Božije objave bio u znaku opće negacije predislamske prakse. Čak i oni koji su se bavili naukom, pravnom naprimjer, nisu se tome posvetili prvenstveno iz čisto teorijskog interesa, već iz praktičnih razloga. Njihov cilj je bio: naloge Božije knjige i sunneta Božijeg Poslanika prevesti u sistem pozitivnog prava po kome će ljudi živjeti radi blagostanja na ovome i budućem svijetu. “Kautelarna jurisprudencija”, naziv je koji, možda, najbolje označava takvo usmjerenje.

S druge strane, naučni pristup ustanovama islama zahtijeva da se uzme u obzir predislamsko naslijeđe. Kada je riječ o šerijatskom pravu, naprimjer, potrebno je poznavati i pravo predislamskih Arapa da bi se mogla uvidjeti veličina promjene koju je islam donio, da bi se ustanovili dobri običaji predislamskog perioda koje je Šerijat Muhammeda alejhisselam, potvrdio i da bi se na taj način stekao produbljeni uvid u strukturu islamskog pravnog sistema.

O nasljednom pravu predislamskih Arapa postoje izvjesne obavijesti i na našem jeziku. Jedan odjeljak svoje doktorske disertacije (Testament u šerijatskom pravu, Sarajevo 1941, 39-51.) Alija Silajdžić, bivši profesor sarajevskog Pravnog fakulteta, posvetio je nasljeđivanju i slobodi testiranja kod Arapa prije islama. Mehmed Ali efendija Ćerimović, bivši sudija Vrhovnog šerijatskog suda u Sarajevu, u svom djelu o Feraizu (Šeriatsko nasljedno pravo, Sarajevo 1936, 3-4.) pisao je i o osnovima nasljeđivanja u džahilijjetu. Međutim, ovi podaci su ili zasnovani na starijoj literaturi, kao što je slučaj s prvom knjigom, ili su dati sažeto, kao što je slučaj s drugom knjigom. Bilo bi zanimljivo pogledati do kakvih je novih saznanja u međuvremenu došla historijsko-pravna nauka. Tu se suočavamo sa dvije poteškoće: nedostatak stručne literature, s jedne strane, i nedostatak specijalističkih studija o predislamskom pravu, s druge strane.[2] Međutim, i pored toga moguće je dati opću sliku nasljednog prava predislamskih Arapa i njegove sudbine. Svakako da će se ovaj rad ograničiti na iznošenje podataka i zaključaka do kojih su došli kompetentni naučnici, a da će tek na pojedinim mjestima biti iznijeta lična razmišljanja.

Opće karakteristike nasljednog prava džahilijjeta Arapi u VI vijeku, nakon Isaa, žive u plemenskom uređenju, duboko nagriženom imovinskim raslojavanjem, bez natplemenskog autoriteta, zakonodavne, sudske i izvršne vlasti. Obavezujuće norme ponašanja propisuju običaji sankcionirani prinudom i javnim mnijenjem plemenskog društva. Sudsku funkciju vrši izabrani sudija (hakem), vrlo često poglavar plemena ili vrač (kahin). Nepostajanje pisanih zakona imalo je za posljedicu da je običajno pravo predislamskih Arapa samo djelimično poznato.[3] Više se zna o njegovom općem karakteru nego o detaljima. Zapadni orijentalisti, među kojima Joseph Schacht, kao izvore za saznanje ovog prava navode: predislamsku i ranu islamsku poeziju i plemenska predanja. Navode da neki običaji današnjih beduina mogu poslužiti kao kontrola tačnosti literarnih izvora. S druge strane, isti autori uvažavaju Kur’an kao izvor saznanja o trgovačkom pravu i praksi u Mekki u vrijeme Objave. Pažnju privlači okolnost da neosnovana sumnjičavost u pogledu hadisa lišava orijentaliste vrlo važnog izvora saznanja o arapskom običajnom pravu.

Uopće se može reći, kao što to čini dr. Ali Hasan Abdul Kadir, bivši dekan Šerijatskopravnog fakulteta al-Azhara, u svojoj knjizi Opšti pogled na historiju islamske pravne nauke[4] da je u 6. vijeku, nakon Isâa, u Arabiji vladalo pravo koje su činili raznorodni elementi: arapski običaji i propisi porijeklom iz rimsko-bizantijskog, sasanidskog i jevrejskog prava. Strani elementi su došli do izražaja u imovinsko- pravnim poslovima trgovačkog i gradskog stanovništva koje je održavalo trgovinu sa Južnom Arabijom, bizantijskom Sirijom i sasanidskim Irakom. Čisto arapsko porijeklo imaju ustanove vezane za plemensko uređenje: oblik porodice i odnosi u njoj, nasljeđivanje, delikti i odmazda.

Kada, dakle, govorimo o nasljednom pravu predislamskih Arapa, bavimo se jednom ustanovom arapskog plemenskog društva. Tačnije, to je plemensko društvo u raspadanju. Poznato je iz uporednog prava da čisto plemensko uređenje, nazvano “plemenska demokracija”, ima za obilježje jednakosti svih članova i zajedničku svojinu, te nasljeđivanje u klasičnom značenju riječi ne dolazi u obzir. Pleme je vječno, samo se pojedini članovi mijenjaju a imovina ostaje kao vlasništvo plemenskog kolektiva. Stanje u Arabiji u 6. vijeku, nakon Isaa, bilo je daleko od opisanog. Prvo, nesumnjivo je postojala razvijena privatna svojina. Postojala je razlika između sjedilačkog i nomadskog stanovništva. Kod nomada su postojali značajni ostaci zajedničke svojine (pašnjaci, izvori i sl.). Privatna svojina se protezala, najvjerovatnije, na lične stvari ratnika, odjeću, oružje, nakit, konje, deve, ratni plijen i sl. Kod sjedilačkog stanovništva nalaze se također ostaci zajedničke svojine (područje na kome žive članovi pojedinih rodova, pašnjaci).

S druge strane, poljoprivreda, zanatstvo i trgovina doveli su do afirmiranja privatne svojine, koja nerijetko ima oblik trgovačkog i zelenaškog kapitala (uslijedit će zabrana kamate).

Drugo, nestalo je plemenskog egalitarizma. Poglavari plemena i pojedinih rodova, kako navodi profesor Muhammed Hamidullah u knjizi Muhammed a.s.[5] bili su posjednici velikih zemljišnih parcela koje su davali svojim siromašnim suplemenicima na obrađivanje. Zauzvrat, ovi radnici su davali dio prinosa, naprimjer polovinu žetve. Plemenski poglavari su imali pravo i na neke dažbine. Raslojavanje unutar plemena ilustrira i posjedovanje robova, naročito kod sjedilačkog stanovništva. Pored postojanja i razvijenosti privatne svojine, za nasljedno pravo je važna struktura porodice.70[6] Zaštitu dobara i pojedinaca u uvjetima predislamske Arabije nije mogla ostvariti uža srodnička grupa. To su prije bili bratstva i robovi. Njihovi članovi vuku porijeklo od zajedničkog pretka muškom vezom (patrilinearna struktura). Žene su objekt bračnog ugovora i ne integriraju se u srodničku grupu. I pored toga što je “teško precizirati propise o nasljedstvu raznih krajeva ili plemena Arabije”, koji su možda bili i različiti, na osnovu pisanja mufessira Taberija (u 310. god. po Hidžri), koji je saopštio podatke o nasljeđivanju u Medini, moguće je dati opće karakteristike ovog prava. Taberi u svom tefsiru pri tumačenju 8. ajeta IV sure (en-Nisâ’) navodi da pravo nasljedstva nisu imale žene (supruge, majke, kćeri), ni maloljetni sinovi, odnosno da su nasljeđivali samo oni koji su sposobni da se bore. Isto navodi i mufesir Bejdavi (u. 685. god. po Hidžri) pri tumačenju istog mjesta: “Prema običaju u vremenu džahillijjeta žene i djeca nisu nasljeđivali, a Arapi su govorili: nasljeđuje samo onaj ko se bori i brani blago.”

Prema tome, svi ženski srodnici su bili isključeni iz nasljedstva, kao i maloljetni muški srodnici. Udovice su smatrane dijelom ostavštine i prelazile su u ruke nasljednika. Kćeri su bile isključene zato što su udajom prestale biti članovi svoje prirodne porodice, maloljetnici zato što nisu bili sposobni da se bore. Nasljedno pravo je bilo u funkciji jačanja unutrašnje veze pojedine srodničke grupe, kako školi za istočne i afričke studije u knjizi Historija islamskog prava.[7]

Pošto su srodničke grupe bile skup lica povezanih muškom vezom sa zajedničkim pretkom, pravo nasljedstva je dato muškim srodnicima ostavitelja, i to onima koji su sposobni da nose oružje. Nasljedno pravo održavalo je vladajuću strukturu porodice, imovina je ostajala u postojećim srodničkim grupama. Običaji predislamskih Arapa bili su “nepravedni i uistinu okrutni”, kao što ih je opisao Robert Roberts u knjizi Socijalni propisi Kur’ana.[8]

Osnovi za nasljeđivanje kod predislamskih Arapa Nakon navođenja opštih karakteristika nasljednog prava predislamskih Arapa, potrebno je objasniti po kom osnovu i kojim redom su pojedinci pozivani na naslijeđe. Ustanovljeno je da su postojala dva osnova za naslijeđe: krvno srodstvo (karabe) i poseban razlog (sebeb).

Na osnovu izlaganja Asafa A. A. Fyzeea, bivšeg profesora Pravnog državnog koledža u Bombaju, u njegovoj knjizi Nacrt muslimanskog prava[9] moguće je uočiti izvjesna pravila koja su važila za nasljeđivanje na osnovu srodstva. To su:

1. Nasljeđuje najbliži muški agnat ili agnati (asaba). Agnat je lice vezano za ostavitelja jedino muškom vezom, npr. sin, sinov sin, sinova kćer, otac ili očev otac. Riječ asaba je prvobitno značila “oni koji idu zajedno u boj i za koje se veže zajednička osveta”. Kategorija najbližih muških srodnika (agnata) pozvanih na naslijeđe pokazuje zajedničku crtu arapskog običajnog prava sa pravima nekih drugih naroda na istom stepenu društvenog života.
2. Žene i kognati su isključeni. Kognat je lice vezano za ostavitelja jedino ženskom vezom, npr. sin od kćeri, kćer od kćeri, majčin otac, otac majčinog oca. Razlog za isključenje kognata može se tražiti u činjenici što su ta lica vezana za ostavitelja ženskom vezom. Kćer se, naprimjer, mogla udati u različitu porodičnu grupu, pa je njen sin na taj način postajao “dalek” ostavitelju, jer nije bio ni obavezan da brani porodičnu grupu svoga djeda po majci.

O tome svjedoči arapska izreka koju je mufessir Tabatabai naveo u svom tefsiru uz komentar 23-28. ajeta sure en-Nisa. Arapi su govorili: “Naša djeca su sinovi naših sinova i naše kćeri. Djeca naših kćeri su djeca dalekih osoba.”

Potomci (descendenti) imaju prednost nad precima (ascendentima) a preci nad pobočnim srodnicima (kolateralima).

Kada su agnati jednakog stepena srodstva ostavština se dijeli po glavama (per capita).

Po ovom nasljednom osnovu na naslijeđe su pozivani redom: sinovi ostavitelja, otac ostavitelja, braća i njihovo potomstvo, ostaviteljev djed po ocu i na kraju amidže i njihovo potomstvo.[10] Kao poseban razlog za nasljedstvo važili su adopcija (tebennâ) i ugovor o prijateljstvu i nasljedstvu (hilf, mu‘akade). Adopcija je ugovor po kome jedno lice uzima tuđe muško dijete namjesto sina. Dijete uzima ime usvojitelja i ima pravo da ga naslijedi.

Od ove adopcije treba razlikovati usvajanje pojedinaca od strane plemena (vela). Izgnanik ili lice izvan zaštite nekog plemena morao je naći jednu plemensku grupu koja bi bila voljna da ga primi pod svoje okrilje jednom vrstom adopcije. U protivnom, njegova perspektiva da preživi u okrutnim uvjetima džahillijjskog “rata svih protiv svih” bila je vrlo neizvjesna.

Ugovor o prijateljstvu i nasljedstvu je izjava dva lica da će jedan za drugog platiti otkupninu (krvninu), jedan za drugog uopće odgovarati i jedan drugog naslijediti. Prema navodima El-Džessasa (u .370. god. po Hidžri) i drugih mufessira[11] ovaj ugovor se sklapao riječima: “Moja krv je tvoja krv, moja neosvećena krv je tvoja neosvećena krv, naslijedit ćeš me i naslijedit ću te” (demî demuke, hedmî hedmuke ve terisunî ve erisuke).

Dosadašnje izlaganje bavilo se intestatnim nasljednim redom (nasljednim redom koji se primjenjuje kada nema oporuke i koji je u predislamskoj Arabiji bio određen običajem). Postavlja se pitanje da li je predislamsko arapsko pravo poznavalo oporuku kao osnov za nasljedstvo. Nesumnjivo da jeste. Međutim, autori se razilaze u pitanju slobode testiranja. Neki, kao što je Abdul Kerim Zejdan, profesor Univerziteta u Bagdadu, smatraju da je postojala potpuna sloboda testiranja.[12] Drugi smatraju da je arapsko običajno pravo dozvoljavalo licima koja nemaju muškog potomstva da slobodno raspolažu imovinom u korist muških lica sposobnih za borbu. Kao dokaz za ovaj stav navodi se hadis iz Buharijine zbirke (IV, str. 3.) u kome se kaže da je Muhammed alejhisselam, posjetio bolesnog ashaba Sada ibn Ebi Vekkasa. Ashab je upitao Božijeg Poslanika može li oporučiti dvije trećine svoje imovine, jer je teško bolestan a iza sebe ostavlja samo kćerku. Muhammed alejhisselam, mu to nije odobrio. Onda ga je pitao za jednu polovinu. Ni to nije odobrio. Onda ga je pitao za jednu trećinu. Božiji Poslanik je odgovorio: “Može, ali je i to mnogo, jer je bolje ostaviti nasljednike bogate, nego da prosjače”.[13] Na osnovu ovog hadisa pravnici su izveli zaključak da je Sad ibn Ebi Vekkas tražio mišljenje od Božijeg Poslanika da li može raspolagati imovinom kao što je mogao po običajima džahilijjeta. Ovu tezu potvrđuje i jedan hadis iz Muslimove zbirke (V. 71). Govori se o jednom šejhu koji je došao hazreti Omeru i rekao mu: “Ja sam star čovjek a imam veliko bogatstvo, naslijedit će me neki beduini koji su sa mnom u dalekom srodstvu. Mogu li oporučiti cjelokupnu imovinu?” Hazreti Omer je odgovorio: “Ne”.[14]

Moglo bi se, dakle, zaključiti da je sloboda testiranja postojala pod uvjetom da ostavitelj nema agnatskih srodnika, a ukoliko ima, da je mogao vršiti raspolaganja za slučaj smrti u vidu legata (poklona).

Šerijat i predislamski nasljedni red

Odnos islama prema predislamskim običajima je bio selektivan: neki običaji su odlučno odbačeni, neki reformirani, neki prihvaćeni.

Kriterij je bio: usaglašenost sa načelima i duhom Šerijata. Namjesto društva utemeljenog na krvnoj vezi, islam je uspostavio društvo zasnovano na zajedničkoj vjeri u Boga. U novom društvu, individualna porodica je zamijenila pleme, odnosno rod i bratstvo u funkciji osnovne društvene jedinice.[15] Ove društvene promjene dovele su do neophodne promjene nasljednog prava.

Kao opća karakteristika kur’anskog zakonodavstva uočava se favoriziranje lica koja su u džahilijjetu bila zanemarena i potisnuta. Najvažnije reforme u tom pogledu su:[16]

1. supružnici su proglašeni nasljednicima,
2. žene i kognati dobili su pravo naslijeđa,
3. roditeljima i precima je dato pravo naslijeđa, čak i kada ima

muških potomaka,

4. uvedeno je opće pravilo da žene dobijaju polovinu dijela muškaraca.

Kur’an je u prvom redu pozvao na nasljedstvo jedan novi krug lica koji čine bliski srodnici ostavitelja. Ova lica imaju pravo na tačno određene dijelove ostavštine (furûd), pa se i nazivaju zevû el-furûd ili ashâb el-ferâid (vlasnici obaveznih dijelova). Pozivaju se na podjelu naslijeđa odmah nakon podmirenja troškova liječenja i ukopa, isplate dugova i izvršenja oporuke (neto ostavština). Od devet srodnika nazvanih ashâb el-ferâid, čiji su nasljedni dijelovi određeni u IV suri (En-Nisâ’, 11,12, 176), šest su žene: supruga, majka, kćerka, sestre, sestre po ocu, sestre po majci. Preostala tri lica su muški srodnici koji nisu bili nasljednici po pravu džahilijjeta – muž i brat po majci – odnosno muški srodnici koji su bili isključeni postojanjem bližeg agnata – otac, koji nije mogao naslijediti u konkurenciji sa sinom ostavitelja.[17] U ovu kategoriju ušla su i neka lica određena Sunnetom.

Kao druga grupa nasljednika, prema učenju ehl-i sunneta, pozivaju se najbliži muški srodnici, asaba, agnati. Podloga tome je hadis iz Muslimove zbirke koji glasi: “Podajte određene dijelove njihovim vlasnicima, a ono što ostane muškim srodnicima”.[18] Ehl-i sunnetski nasljedni red, po ovome, predstavlja spoj novih elemenata (nasljednici određeni Kur’anom i Sunnetom) i starih elemenata (arapsko običajno pravo). Asaf A. A. Fyzee je spoj ovih elemenata slikovito uporedio s dvije vodene struje u jednom koritu, čije se vode ne miješaju.

Treća grupa koja se poziva na naslijeđe, po učenju hanefijske, šafi‘ijske i hanbelijske škole, su “udaljeni srodnici”, uterini ili zevû el-erhâm. Ovdje spadaju djeca ostaviteljeve sestre ili kćerke. Dakle riječ je o licima povezanim sa ostaviteljima ženskom vezom (kognati). Malikijska škola je odbila ovo rješenje. Umjesto srodnika zevû el-erhâm, po učenju medinske škole, na naslijeđe se poziva i država (bejt el-mâl, fiscus).

U svakom slučaju, može se zaključiti da osnovu sunnijskog nasljednog reda čini šira porodica koja se uklapa u stari arapski plemenski sistem.

Razrada kur’anskih propisa o naslijeđu tekla je drukčijim tokom u ši‘ijskom mezhebu. Kod ši‘ija isnâ ašerijja postoje dvije kategorije nasljednika:

1. “vlasnici obaveznih dijelova” (zevû el-furûd), nasljednici čiji su dijelovi određeni Kur’anom;
2. svi ostali krvni srodnici (zû karâbe). Pod ovom kategorijom svrstana su jednako i lica povezana s ostaviteljem muškom vezom (agnati) i ona povezana ženskom vezom (kognati).

Osim krvnog srodstva (neseb), ši‘ijski nasljedni red govori i o posebnom razlogu (sebeb) kao osnovu naslijeđa. To je:

1. status supružnika u braku (zevdžijjet),
2. posebni pravni odnošaj (vela).

Najvažnija razlika između sunnijskog i ši‘ijskog nasljednog reda je što ši‘ije ne priznaju agnate (asaba) za posebnu grupu nasljednika.

Prenosi se da je šesti ši‘ijski imam Džefer es-Sadik (umro 765. po Hidžri[19]) rekao: “Što se tiče asabe, mogu dobiti samo prašinu”. Na taj način, ši‘ije su odbacili značaj agnatskih veza kao takvih, a svrstavanjem srodnika po muškoj i ženskoj vezi u jednu grupu, pravno ih jednako tretirali. Polazeći od shvatanja da kur’anski propisi predstavljaju radikalan prekid s arapskim običajnim pravom, ši‘ije su pristupili izgradnji bitno novog sistema. Ehl-i sunnet je kur’anske propise shvatio kao reformu običajnog prava.

Sudbina drugih osnova za naslijeđe iz perioda džahilijjeta bila je različita.

Šerijat je zabranio adopciju (Kur’an, Ahzâb, 37), pa ovaj posao ne može biti osnova za naslijeđe. Ugovor o naslijeđu i prijateljstvu iz džahilijjeta je odbačen. Postoje jedino posebni pravni odnosi dvaju lica iz kojih se rađa pravo na nasljedstvo. To su pravo zaštitnika, patrona, da naslijedi oslobođenog roba koji nema potomaka. Osnov za naslijeđe u ovom slučaju je zaštitništvo nad oslobođenikom (velâ el-itk). Drugi slučaj, prema hanefijskom fikhu, jeste ugovor o zaštiti i prijateljstvu slobodnih lica, Arapa i nearapa, koji zaštitniku daje pravo naslijeđa štićenika koji nema krvnih srodnika (velâ el-muvâlât).

Ši‘ije kao posebne pravne odnošaje koji mogu dovesti do naslijeđa navode: oslobođenje roba, potraživanje koje se zasniva na deliktu ostavitelja i svojstvo vjerskog vođe (imama).

Testament je u Šerijatu ograničen na postavljanje izvršioca ili staratelja i činjenje legata (vasijjet). Pravilo institutio heredis est caput et fundamentum testamenti (“imenovanje nasljednika je bitni element testamenta”) ne važi u šerijatskom pravu. Niko ne može vlastitom voljom izmijeniti red koji je Allah uspostavio (hudud). Legati se mogu činiti u visini jedne trećine imovine a s odobrenjem nasljednika i više.

Izloženo je nasljedno pravo džahilijjeta. Vidjeli smo da je šerijat izvršio izmjenu tog prava u skladu sa principom pravičnosti. Dalja razrada naloga šerijata, bilo uz uvažavanje elemenata arapskog običajnog prava (kod ehl-i sunneta) ili odbacivanja običajne prakse (ši‘ije) u svakom slučaju je dovela do prava koje može, kako kaže Sir William Jones, brzo i pravilno riješiti svako pitanje nasljednog prava.[20]

Piše: Fikret Karčić

Izvor: Islamska misao, br. 62/1984, str. 7-11.

Bilješke:

[1] Slično tome, i na drugim stranama svijeta narodi koji su primili islam nastojali su zaboraviti svoju neislamsku prošlost. To se ostvarivalo, bilo putem izgradnje tradicije koja bi započinjala vremenom prihvatanja islama, bilo navođenjem opštih islamskih odrednica za čovjeka, npr. “Abdullah”, umjesto imena vlastitog roditelja – nemuslimana u zvaničnim dokumentima.

[2] Joseph Schacht, An Introduction to Islamic Law, Oxford University Press, 1964, str. 8.

[3] Isto, str. 6.

[4] Dr. Ali Hasan Abdul Kadir, Nezre ‘amme fi tarih el-fikh el-islami, Kairo, 1965, str. 8-9.

[5] Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s., II, Zagreb, 1977, str. 173.

[6] Isto.

[7] Noel J. Coulson, A History of Islamic Law, Edinburgh University Press, 1978., str. 6.

[8] Robert Roberts, The Social Laws of Qoran, London, 1980. str. 62.

[9] Asaf A.A. Fyzee, Outlines of Muhammedan Law, Delhi, 1981, str. 389.

[10] N. J. Coulson, op. cit., str. 16.

[11] Abdul Karim Zaydan, el-Medhal li-dirâse eš-šeri‘a el-islâmijje, str. 17.

[12] Isto, str. 31.

[13] Alija Silajdžić, Testament u šeriatskom pravu, Sarajevo, 1941. str. 50.

[14] Isto, str. 51.

[15] N. J .Coulson, op. cit., str. 16.

[16] A. A. Fyzee, op. cit., str. 390.

[17] N. J. Coulson, op. cit., str. 16-17.

[18] Mehmed Ali Ćerimović, Šeriatsko nasljedno pravo (Feraiz), Sarajevo, 1936, str. 16.

[19] A. A. Fyzee, op. cit., str. 465.

[20] Isto, str. 387.