O osmanskom običaju pretvaranja crkava u džamije

Na teritoriji Osmanske države nalazili su se vjerski objekti od izuzetnog značaja za sve tri monoteističke religije, posebno kršćansku. Svi ti objekti su sačuvani do danas zahvaljujući najviše toleranciji Osmanlija koji su na osnovu svojih vjerskih i kulturnih odrednica ova mjesta poštovali i čuvali. Da su se makar u jednom kratkom periodu svoje vladavine prepustili načinu postupanja drugih, prvenstveno evropskih krugova, ove religijske vrjednote bi zauvijek nestale.

Među ove izuzetno važne vjerske objekte spadaju svakako crkva Sv. Thekle podignuta njoj u spomen u Silifku, te crkva Ivana Evangeliste u Seldžuku koja se nalazi na mjestu gdje je on sahranjen. Ivan je svoje evanđelje pisao u Efesu. Sv. Nikola, osoba koja je smatrana zaštitnikom moreplovaca i djece, a koja personificira Deda Mraza kao simbola praznika Božića sahranjen je na teritoriji današnje Republike Turske i tu se nalazi njegov grob. Kuća za koju se smatra da je u njoj Djevica Marija (hazretli Merjema) provela svoje posljednje godine nalazi se u Efesu. U Efes je Marija došla sa Sv. Ivanom. Papa Ivan II je posjetio ovu kuću i proglasio je svetištem. Antakija (nekadašnja Antiohija) je mjesto gdje su apostoli prvi put nazvani kršćani u. Na obroncima planine Hač (Setris) nalazi se crkva SY. Petra. jedna od prve četiri crkve svijeta. U 13. stoljeću su križari ovu crkvu proglasili katoličkom. Iz pećine koja se ovdje nalazi izvire voda za koju se smatra da ju je Djevica Marija blagoslovila. Sv. Petar je rođen u Tarsusu gdje je živio dugi niz godina. Tu se nalazi kuća u kojoj je živio, a voda koja teče iz česme u toj kući smatra se blagoslovljenom. U Pamukkaleu se nalazi mjesto za koje se smatra da je tu pogubljen apostol Filip. Na teritoriju danjašnje Turske se nalazi sedam Azijskih crkava.

Sama činjenica da su ovi objekti prisutni i danas govori o poštovanju koje su Osmanlije u okviru svoje tolerancije pokazivali prema svetinjama drugih. Zahvaljujući ovoj toleranciji kršćanski vjernici i danas posjećuju ova mjesta i obogaćuju svoju vjeru. Da Osmanlije na polju tolerancije nisu uradile ništa drugo ovo bi bilo dovoljno da ih upiše među one koji su ponajviše doprinijeli očuvanju civilizacijskih vrijednota važnih za druge vjerske i kulturne krugove.

Osmanska država je od samog početka poklanjala veliku pažnju slobodnom ispovijedanju vjere. Status nemuslimanskih zajednica je bio regulisan fermanima i važilo je pravilo nepovrjedivosti vjerskih objekata. Država se nije miješala u unutrašnje uređenje i upravu vjerskih zajednica. Kao što su ove zajednice imale svoje vjerske objekte i organizaciju, tako su imale i svoja groblja koja su bila zaštićena. Država je štitila sve ove objekte i sprječavale bilo kakve vrste napada i uznemiravanja:

“U izvršenju ovakvih djela nije pravljena razlika između muslimana i nemuslimana. Znači, crkve i sinagoge su bile pod stalnom zaštitom države.”

U pitanju pravnog osnova i pravila koja su se primjenjivala prilikom osvajanja. ponašanja prema vjerskim objektima, te odnosa prema stanovništvu, ponašanje sultana Mehmeda Fatiha prilikom osvajanja Istanbula i neposredno nakon toga je primjer koji u mnogo čemu pokaziva osnove postupanja i prilikom kasnijih osmanskih osvajanja. Također, iz ovog primjera se vidi sa koliko fleksibilnosti se taj šerijatski pravni osnov primjenjivao u praksi. Posebno je interesantan slučaj Aya Sofije koji ne gubi aktuelnost ni danas, s obzirom da određeni krugovi i sada od organa Evropske unije zahtijevaju da se od Turske zvanično zatraži da Aya Sofija ponovo postane crkva.

U skladu sa islamskom praksom Fatih je Vizantijcima najprije ponudio mogućnost mirne predaje koja je odbijena:

“Sultan Mehmed Fatih je 23. maja poslao Vizantijcima kao izaslanika Damad Kasim Beya, sina Isfendijarovog, i poslao mu ovakvu poruku: Grad će pasti u prvom općem napadu. Ovu istinu mora prihvatiti i imperator, koji je vojnik. Ako se predaju mirnim putem, prema odredbama islamskog prava njihovim životima i imovini nikada se neće nanijeti šteta; ako budu osvojeni silom prolit će se krv i mora znati da neće prihvatiti odgovornost za ono što će se desiti.”

U pisanju o ulasku Mehmeda Fatiha u grad i Aya Sofiju mnogi su, želeći tada pobuditi kršćansku solidarnosti pomoć, a kasnije zbog pretenzija i opravdanja svojih planova prema Turskoj, jednostavno odlučili da pišu potpune neistine:

“Kardinal Isidor u pismu od 6 jula 1453 godine toliko pretjeruje da je želeći podbosti osjećaje i aktivnosti kršćanstva i kršćana izjavio kako u gradu nikoga nisu ostavili Živog. Ovo je potpuna neistina. Episkop Samuilo je isticao rušenja i pokolje. Nestor Aleksandar te pisao da ie među stanovnicima grada započet pokolj. Schlumberger, savremeni historičar koji se gorljivo zalaže da Rusi osvoje Istanbul, da se minareti Aya Sofije poruše i stavi krst, ne prezentirajući ni jedan izvor čak tvrdi da je u Aya Sofiji izvršen pokolj.”

I Georgije Ostrogorski u svojoj istoriji Vizantije iznosi kratke napomene o pokoljima i uništavanju svetinja koje su počinili Turci:

“Stanovništvo, koje je preživelo opsadu i grozna masakriranja posle pada grada, odvedeno je u ropstvo. Tri dana i tri noći trajalo je u gradu pljačkanje, kojeje sultan, pripremajući poslednji napad, obećao svojim vojnicima da bi podigao njihov opali duh. Uništena su blaga neprocenjive vrednosti, umetnički spomenici i rukopisi, ikone i relikvije.”

Ovima su se pridružili Šarl Dil koji po osvojenju Istanbula govori o pljačkama i pokoljima, te Franjo Valla koji također piše o pokolju u Aya Sofiyi i uništavanju vjerskih svetinja i kuluturnog blaga:

“Luda svjetina poleti u crkvu sv. Sofije, nu tu je pokolju nemilosrdni Turci, kao vuci pitome jaganjce. I kao u Crkvi, klalo se i grabilo po svem Carigradu. Plijenje bio neizmjeran, a što je najžalosnije, mnogomu spomeniku staroga Znanja i umjenja nestalo je ovaj put za uviek traga.”

Najvjerovatnije je da je jedan od razoga ovakvom prikazivanju događaja želja da se ovaj, za kršćanski svijet izuzetno važan događaj, jednostavno prikaže što strašnijim i nastojanje da se prikriju razlike između surovog postupanja križarskih vojski i postupanja Osmanlija. Međutim, objektivniji autori zaključuju:

“Od ruskih autora Uspenski iznosi da su prema djelima umjetnosti i kulture muslimanski Turci postupali hiljadu puta savjesnije i ljudskije od križara iz 1204. godine.”

Nije istina da su izvršeni pokolji, da je pokazano bilo kakvo nepoštovanje prema Aya Sofiji, te da je i u njoj samoj izvršen pokolj. Freske na zidovima su sa Fatihovom naredbom prekrivene krečom kojim je čitava unutrašnjost okrečena, jer je u Islamu zabranjeno prikazivanje likova. Kad je građevina proglašena muzejom, ove freske i ostale slikarije su ponovo otkrivene. Historičari su iznosili tvrdnje prema svojim opredjeljenjima i subjektivnim naumima da jedan događaj prikažu u svijetlu kakvom žele. Po ratnim pravilima islamskih država uzimao se plijen i određeni broj pokorenih je odvođen u ropstvo, a pokolji i uništavanje umjetničkih spomenika i relikvija nisu određeni normom i nisu primjenjivani.

Fatihov ulazak u Aya Sofiju i njegovo postupanje se od strane Agostina Petrusija opisuje na sljedeći način:

“Patrijarh, sveštenici i narod su svoj jad i brigu izrazili suzama i jaucima i pali mu pred noge. Sultan je pokretom ruke pokazao da želi da prestanu i rekao im ovo: Atanasios, tebi govorim, obraćam se i onima pored tebe i narodu. Od danas se ne bojte moje ljutnje, pa čak, ne bojte se smrti ili ropstva. Okrenuo se pašama i sandžakbezima i rekao: Spriječite sve vojnike i sve sa položajem u mojoj vojsci da ubijaju, zarobljavaju i neprijateljski se ponašaju prema stanovnicima grada, ženama i djeci. Ako neko prekrši moju zapovijed biće ubijen. Kasnije je rekao da svako ide svojoj kući.”

Kao što je i svako drugi činio prilikom osvajanja u ono vrijeme, a i danas, Turci su ubijali one koji su im se suprotstavljali tokom samog osvajanja i u preuzimanju osvojenog. Međutim, kasnije je većina evropskih autora jednostavno isticala one verzije koje su bile bliže generalnim antiturskim iantiislamskim stavovima. Ovakvim postupanjem stvara se utisak da određeni broj autora jednostavno ni onda nije želio, a ne želi ni danas da prihvati istinu da su Osmanlije u svoje vrijeme na osnovu svojih vjerskih odredbi i principa postupali tolerantnije i plemenitije od drugih.

De Martine prenosi od Pharanzesa ovakve prizore osmanskog osvajanja Istanbula i Aya Sofije:

“Osmanlije, koje su samilosnim očima gledali jauke i zapomaganja monahinja, majki odvojenih od djece i djece odvojene od majki, žalili su zbog ovog tužnog prizora. U historiji je pouzdano da su Osmanlije umjesto prolijevanja krivi izabrali milostivo postupanje, prostor Aya Sofije nije uprljan ni jednim ubistvom, ni jednim prolijevanjem krvi.”

Kao i svaki drugi segment života, postupanje Za vrijeme rata, te odnos prema pobijeđenima bili su zasnovani na odredbama islamskog prava. Prema važećim pravilima zabranjeni postupci se u sažetom obliku mogu ovako izložiti:

“Zabranjeno je mučiti prilikom ubijanja; zabranjeno je ubijati one koji se ne ubrajaju u vojsku – žene, djecu, robove koji su došli da služe svom vlasniku, sakate i hronično bolesne, starce, bolesne, duševno poremećene, vjerske ljude koji su se povukli od poslova ovog svijeta. Međutim, ako neko od ovih na neki način učestvuje u ratu, ubija se. Zabranjeno je odsijecanje organa ljudima i životinjama. Zabranjeno je postupanje suprotno datoj riječi, ili sporazumu. Bez postojanja nužne ratne potrebe ne pale se poljoprivredni proizvodi, šume i drva. Zabranjen je blud i nezakoniti odnosi. Taoci se ne ubijaju; glave i drugi organi mrtvih se ne odsijecaju i ne vrši se pokolj… ne ubijaju se zanatlije o trgovci koji nisu povezani sa ratom.”

U osmanskoj historiji ovo su pravila kojih se moralo pridržavati. Svi događaji koji su pružili drugačiju sliku predstavljaju izuzetak i kršenje obavezujućih odredbi šerijatskog prava. Međutim, ova pravila su generalno primjenjivana, a kršenja tih pravila od strane upravljača ili običnih podanika kroz više stoljeća na tako ogromnom prostoru i u tako čestim ratovima očekivana su pojava koja se nikako ne može uzeti kao karakteristika osmanske vladavine i njihovog odnosa prema drugima.

Što se tiče propisa islamskog prava koji su kod osvajanja primjenjivani za bogomolje osnovno je pravilo vezano za pitanje da li je osvajanje izvršeno mirnim putem, ili silom, to jest borbom zbog ratnog otpora pobijeđenih.

U mjestima osvojenim mirnim putem nikada se ne diraju vjerski objekti Ehl-i kitabija, to jest kršćana i Jevreja, ali se ne dopušta ni izgradnja novih vjerskih objekata. Islamski kriteriji su “anveten fetih” — osvajanje silom i “suhen fetih” — mirno osvajanje. U vezi ovoga Je i kriterij “kadim”. Ako je bogomolja “kadim” to znači da se tu nalazi od starih vremena, tj. prije osvajanja. U tom slučaju se dozvoljavao njen popravak. Ako bogomolja nije izgrađena prije osvajanja ima status “hadis” što znači da se tu ne nalazi od starih vremena. U vezi ovoga Kenanošlu ističe:

“Vidimo da su se ovi kriteriji primjenjivali u Kanunnami Bosanskog sandžaka iz 1516. godine. U kanunnami se traži da se crkve koje su hadis poruše i da se u takvim crkvama kazne osobe za koje je utvrđeno da su pomagale neprijatelju. ?” Kao što će se vidjeti, kriteriji koji se ovdje primjenjivao za mjesta molitve je pitanje da li su ova mjesta “kadim” ili “hadis”. Pravilo je da se crkva ako je kadim ostavlja i dozvoljava se njen popravak, ako nije kadim ruši se i ne dozvoljava se njen popravak.”

U slučaju mirnog osvajanja nije dozvoljeno rušiti zatečene bogomolje i dozvoljena je popravka vjerskih objekata koji su postojali prije osvajanja, ali je zabranjena izgradnja novih bogomolja. Međutim, dobro je poznato koliko su ovu zabranu izgradnje novih crkava i sinagoga Osmanlije fleksibilno tumačile. Tako Mehmedalija Bojić ističe:

I upravo tada, dakle u vrijeme osmanske vladavine, u Bosni su podignuti ovi manastiri. Ozren, Tamna, Paparaća, Vozuća, Moštanica (na Kozari), Gomionica, Liplje, Hrmalj, pa i oni u Hercegovini — Trebinjski (1508.) i Žitomislići (1563.) U Sarajevu i Mostaru su sagrađene saborne crkve. U Sarajevu je sagrađena u isto vrijeme (1538.), kada i čuvena Gazi Husrev-begova džamija (1531.)… I u drugim krajevima Bosanskog ejaleta građene su crkve i manastiri.

Tako je u Dalmaciji i Lici podignuto devet crkava i nekoliko manastira (samo u periodu između 1524. — 1537.). I u Slavoniji je u XVI stoljeću podignuto nekoliko crkava i dva manastira. A u Crnoj Gori nekoliko novih manastira (Manastir u Pivi, za čiju je izgradnju dao značajan prilog i sam sultan; Manastir u Dobrilovima na Tari; Manastir pod Ostrogom. Manastir Šudikovo ( u Vasojevićima, te “preko stotinu crkava”.

Direktor Holandskog instituta za historiju i arheologiju u Istanbulu prof.dr. Machie! Kiel govoreći u situaciji u Grčkoj pod osmanskom vlašću jasno pokazuje kakav je bio odnos prema izgradnji novh bogomolja:

“Iako je prema šeriatskim odredbama bilo zabranjeno pravljenje (novih) crkava i manastira u Grčkoj ih je napravljeno mnogo… U manasitru Fonemore se nalaze tri osmanska fermana… U jednom starom osmanskom dokumentu se vidi da su se upotrebljavala stara grčka i bugarska imena sela i da Osmanlije nisu mijenjali imena. I u stoljeću sa mnogo ratova poput 18. stoljeća nastavljena je izgradnja crkava i manastira. U drugom dokumentu Je izgradnja manastira ovako prikazana:

Osmanski period 150636 manastira 154052 – 157080. Kad se uporede bizantski i osmanski period Grčka je u nego periodu živjela, ako ne zlatno, onda srebreno doba.”

Osmanlije su od 18. stoljeća zvanično prestale primjenjivati odredbe o zabrani izgradnje novih crkava, koju u praksi često i onako nisu primjenjivali, te su za potrebe vjernika dozvoljavali izgradnju novih crkava i sinagogi.

Sto se tiče postupanja koji se odnose na područja osvojena silom pravna situacija je drugačija. Islamski vladari su na takvim područjima, ako želi, može porušiti sve vjerske objekte nemuslimana i njih protjerati, isto tako može situaciju riješiti i na drugačiji način. Istanbul je osvojen silom i da je Fatih želio postupiti na stroži način nestale bi sve nemuslimanske bogomolje u tom gradu.

Odlomak iz knjige: Senad Hasanagić, Osmanska tolerancija, str. 111-119.

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)

Napomena: Reference fusnota, koje su ovdje izostavljene, možete pronaći u knjizi na naznačenim stranicama.