Od epidemije kolere 1855. u Tuzli je dnevno umiralo i po 20 osoba
U Tuzli se polovinom 19. stoljeća kao i u ostatku Bosne počela da širi kolera. Tuzlom je kolera harala dvaput, prvi put 1855, a drugi 1866. godine. Dnevno je umiralo i po dvadeset osoba. O koleri iz 1855. pisao je Živko Crnogorčević (u. 1914), pa je u svojim «Memoarima» zabilježio sljedeće:
Druga kolera bila je 1855. godine. Od iste kolere dosta je svijeta ovđe pomrlo. U našoj varoši bilo je nekoliko dana od 5 do 7 mrtvaca. Umrlo je sedam djevojaka velikih na udaju. Umrla je i moja baba Nasta, moje majke mati, a tako isto umro je moga oca amidža Luka. Bješe u mene brat Pero, i dijete od 7 godina pobolje se od kolere, leža tri-četiri dana. Očev amidža Luka sjedi kod njega te ga miluje po glavi i govori: Ako bog da, đedo će svoga Peru zamjenitie. I zaista dijete ozdravi, a đedo se razbolje: ležao je sedam dana i osmi dan umrije. A tako i drugi svijet je bolovao. Među Turcima bilo je mrtvaca dnevno od 15 do 23, te su i oni tako jedni i po osam dana ležali i umirali. U ono doba ovdje nije bilo ni doktora niti ikoga, nego trljaj bolesnika, koji se poboli, sirćetom i bijelim lukom, a oni muški koji su na nogama piju rum i jedu bijeli luk. Za dezinfekciju niko nije znao, a ni za karbol niti kreč, nego ko se razboli, ako ozdravi, dobro je, ako umre, taman, umro je: koga nije da ljeba ije.
Iz varoši umrije Jovo Kaljalović, moje žene brat, u dvadeset šestoj godini. Bilo je njemu 100 kila, sasvim zdrav momak. On se pobolio ujutru u neđelju, a u subotu uvečer išao je pod Gradinu da vidi asker. Kako je bila neđelja, ja čujem u crkvi i odem odmah kući da ga obiđem, a on sjedi kod kuće. Otac, mati i braća, sve otišlo u crkvu, a on obučen, samo raspoiasan. Pitam: “Što ti je?” On kaže: “Boli me.” — “Jesi li bljubao?” — “Nisam, ne mogu.” — “Goni li te napolje?e — “Vrlo malo”. Ja se opet vratim u crkvu, pošto je moj otac bio u onoj godini crkveni tutor, te sam ja imao posla u crkvi sa ocem. Bilo je i jedno krštenje, te sam se zadržao u crkvi više nego obično. Opet iz crkve odem, kad tamo kući — a njega na izred dva čovjeka trljaju sirćetom i bijelim lukom. Odatle ja odem kući; u putu sretem staroga doktora Pantelića. On meni veli: “Ne daj da tvoja žena ide dolje kući”. Ja njemu odgovorim “On je njen brat, ona će ići pak što god bog bude odredio.”
I tako malo iza toga ja nju sretem i moju maćehu Soku: idu kući moga punca da Jovu obiđu, a ja nađem Kostu Maksimovića, moga rođaka, a Milana advokata amidžu, te mi dvojica u mehanu: daj da se pije rum i jede bijeli luk, kao što i svi ostali rade. Nismo, može biti, ni pun sahat sjedili u mehani dok sokakom ču se da je Jovo umro, te ti ja i Kosta dolje kući. Kad tamo, oni njega okupali i obukli i već kako treba okrenuli, a još se tijelo drma. Sutradan bi sahranjen. A ja opet vratim se odmah s Kostom u mehanu, te udri pij rum i jedi bijeli luk. Dođoh ja uvečer kući i ja, pijan, hoću da povratim. Žena moja u sobi drži leđen (lavor), a Soka mene drži za glavu. Ja povraćam i smijem se. One plaču, misle da je kolera. Ja njima kažem: “Ne plačite, pijan sam ja.”
Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)
