Od nameta nema selameta
“Zašto je put do žene tako vijugav i tajan, i zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe, a prolaze ga svi gori od njega”?
(I.Andrić, Đerzelez u Sarajevu, in: Znakovi, Zagreb, 1964. str. 30)
Negdje je njemački filozof Peter Sloterdajk rekao da mu je teško da pročita i nekoliko strana teksta Martina Hajdegera, a da odmah nešto i sam ne napiše. Nemajući nikakve pretenzije niti želje da se upoređujem sa Sloterdajkom ipak sam osjetio isti poriv čitajući knjigu Sevdalinka-alhemija duše Esada Bajtala. Priznajem, nisam stigao dalje od uvoda, ali već od prvih Esadovih rečenica mene je poduzeo poriv da i ja nešto napišem…
”U vrijeme nastajanja sevdalinke na sceni je sistem dogovorenih brakova.
Kao sastavni dio uobičajenog poretka, taj sistem funkcionira kao nešto sasvim prirodno. Upravo zato, “neprirodno” padanje snijega “na behar na voće”, kao urušavanje uobičajenog životnog toka, postaje Bogom dan znak za promjene i isporuku zahtjeva za novim poretkom stvari. Neodrživost jednog, prirodnog, vodi padu i neodrživosti drugog, ljudskog poretka.
To je trenutak krize koji otvara sasvim nove mogućnosti. Pozivajući se na prirodnu (Božiju), pjesma priziva, traži i zahtijeva pravo na drugu, ljudsku, tj. društvenu promjenu:
“Snijeg pade na behar na voće
dakle
Neka ljubi ko god koga hoće
Jednom običaju je odzvonilo. Na redu je neki, sasvim novi i do tad nezamislivi poredak slobodnog izbora.
Neka ljubi ko god koga hoće
A ko neće nek se ne nameće
Od nameta nema selameta”
(Esad Bajtal, Sevdalinka-alhemija duše, Sarajevo 2012.)
Esad nam ukazuje na jednu sociološko-historijsku činjenicu, to jeste na sistem dogovorenih brakova koji se dugo zadržao u Bosni. No, Esadova analiza sevdalinke svakako se ne zadržava na ovoj činjenici već pokušava da iskristališe šta je u pjesmi, koju navodi, poetski-dijalektično jer očito je da ga ovaj aspekt ponajviše i interesuje. Blizina Hegela, što i sam Esad ističe, doprinosi da se dijalektički naboj onog običajnosnog i slobodnog sukobi u ljepoti lirskog izraza. Hegel je u Fenomenologiji duha ovaj naboj opisao kroz starogrčku tragediju Antigona unoseći u nju, pored klasičnog shvatanja naraušavanja običaja, i duh slobode koji je uvijek sablasan za ustaljene norme običajnosti. No, ovaj duh nije samo puko suprotstavljanje već je apsolutizacija/odrješenje od onog što ga za «zemlju» običaja/razumijevanja veže i daje mu karakter slobode koja je ništa, mogućnost da bitak još nije, a da nešto tek treba da postane i tako otvori pitanje slobode kao suprotnosti bitka ili mogućnosti prelaska iz bitka u ništa. Ovo Hegelovo «otkriće» izmijenit će u potpunosti i smisao slobode i do dana današnjeg će ostati predmet svekolikog nerazumijevanja i nesporazuma. No, da ne idemo previše daleko vratimo se Esadovoj dijalektici sevdalinke, ako smijem da se tako izrazim. Sjajno je Esad izdvojio divne stihove sevdalinke “Snijeg pade na behar na voće”:
Snijeg pade na behar na voće
dakle
Neka ljubi ko god koga hoće
On ističe jednu neobičnu vremensku pojavu gdje snijeg prekriva behar, a tu snijeg opet simbolizira nešto iščašeno-unheimlich (deridijanski rečeno) što ukazuje na neobične promjene – fatalne poslije kojih više neće biti isto. Ta promjena, naslućena kroz snijeg, dolazi do izražaja već u drugom stihu ”Neka ljubi ko god koga hoće” jer ukazuje na žensku emancipaciju i potrebu da se ljubav oslobodi od dogovorenih brakova.
„Jednom običaju je odzvonilo. Na redu je neki, sasvim novi i do tad nezamislivi poredak slobodnog izbora.“ Ovako Esad eksplicitno ukazuje na potrebu ženske emancipacije, ali i potrebu da se sloboda istakne kao ideal.
“Neka ljubi ko god koga hoće
A ko neće nek se ne nameće
Od nameta nema selameta”
Ovi stihovi još jednom dokazuju koliko su ljubav i sloboda nerazdvojni pojmovi i da bez obzira na običaje, zakone i pravila, ljubav/sloboda uvijek nađu načina da izbiju u prvi plan i naprave fatalne promjene. Bunt, revolucija, promjene starih režima uvijek su bile inspirisane ljubavlju-za-slobodom samo što se to u “novonastalim” okolnostima često zaboravlja.
Sevdalinke jesu bosanska historija – tragična i krvava, tužna kao što joj često melodija i riječi govore, ali divna i ponosna kao ljubav koja ne priznaje granice niti običaje jer:
Od nameta nema selameta.
Piše: Zlatko Jelisavac
