Odakle potječe i ko je napisao Barnabinu poslanicu
Poslanicu, koja je do nas došla pod imenom apostola Barnabe, čije se ime u tekstu nigdje ne spominje, danas više nitko u znanstvenom svijetu ne pripisuje sv. Barnabi. Ona je u kršćanskom svijetu uživala relativno velik ugled, gotovo ravan ugledu kanonskih novozavjetnih spisa, bar u nekim Crkvama i kod nekih pisaca.
Grčki izvornik u cijelosti je do nas došao u dva rukopisa (u jednom se poslanica nalazi među zavjetnim knjigama, odmah iza Otkrivenja sv. Ivana), a postoji i stari latinski prijevod (iz 2. st.).
Prvi starokršćanski pisac koji tu poslanicu izričito pripisuje sv. Barnabi, prijatelju sv. Pavla, je Klement Aleksandrijski, koji spis vrlo cijeni i često ga citira. Sv. Origen poslanicu citira kao Sv. Pismo i naziva je „epistola catholica“, dok je Euzebije Cezarejski smješta među apokrife.
Kao mjesto nastanka poslanice općenito se prihvaćala Aleksandrija, zbog načina na koji poslanica tumači SZ, te činjenice da su je osobito cijenili aleksandrijski pisci. Iako sva tradicija spis označava kao poslanicu, u njenom tekstu nije naznačen ni pisac ni adresati, pa je bilo mišljena i da je to ustvari pashalna homilija, ali to je nedovoljno utemeljena hipoteza. Adresati se u tekstu nazivaju „braćom“ i „djecom“, a autor im se obraća kao „jedan izmađu njih“. Vrijeme nastanka spisa je između 70. i 140. g., svakako je napisan poslije razorenja jeruzalemskog hrama, jer se to u tekstu spominje.
Svrhu spisa naznačio je sam autor kao priopćavanje dubljeg znanja (gnoze) naslovnicima, koja se sastoji u ispravnom shvaćanju SZ, a autor govori i o „drugoj gnozi“, kao etičkom učenju o „dva puta“. Po autoru Židovi nisu ispravno shvaćali svoju Bibliju, jer su je shvaćali samo materijalno, a trebalo je duhovno: njih je prevario „zli anđeo“ da su doslovno shvatili propise o obrezanju, žrtvama, zabranjenim životinjama i sl., zato Savez nije kod njih nago kod kršćana. Takav čisto negativistički stav prema Starom Zavjetu najglavniji je razlog zašto se odbacuje da je sv. Barnaba autor teksta, jer se s pravom pretpostavlja da je njegov stav prema SZ bio jednak stavu sv. Pavla: kritičan, ali nipošto čisto negativan.
„Barnabina poslanica“ spada među tipične spise judeokršćanske teologije: naglašavanje gnoze, citiranje židovskih apokaliptičnih knjiga, dokazni postupak pomoću Testimonia iz starozavjetne Biblije, i dr. Protužidovska polemika pokazuje određenu srodnost s kasnijom apologetskom literaturom koja se obraća Židovima, s tim da je bitna razlika u tome što se apologije obraćaju Židovima kao adresatima, a Poslanica je napisana isključivo kršćanima – zato se ne može brojiti u protužidovsku apologetiku, mada je tekst možda mogao utjecati na razvoj apologetske literature. Ova poslanica je prije katehetski priručnik koji sadrži dogmatski i moralni dio.
Osim uvoda i zaključka poslanica se dijeli na dva dijela: prvi teoretski dio dokazuje da su Židovi krivo shvaćali SZ, a drugi je praktično-moralnog značenja koji sažimlje kršćansko moralno učenje pomoću sheme o „dva puta“ (pokazuje veliku srodnost sa spisom „Didache“).
Prvi dio poslanice građen je na Testimonia iz SZ, objašnjava propise o žrtvama, o obrezanju (obrezanje se trebalo shvatiti duhovno, kao obrezanje srca, što su Židovi krivo razumjeli; obrezanje ne može biti pečat izabranog naroda, jer taj običaj imaju i Arapi, Sirci, Egipćani), zatim o nečistim životinjama (propise je trebalo shvatiti kao alegoriju, kao simbole za moralno ponašanje, a ne doslovno; nisu nečiste svinje nego ljudi koji su kao svinje, isto tako orao, gavran, hobotnica, i dr., a smisao propisa je da se ne treba družiti s takvim ljudima), subotu kao dan Gospodnji trebalo je shvatiti kao navještaj konačne periode u okviru konačnog tjedna (dan stvaranja kao tisuću godina), a o hramu govori da se trebalo misliti na ljude kao hram Božji, a ne na građevinu.
Drugi dio poslanice govori o „dva puta“ – put svijetla i put tame, put života i put smrti; iako je velika srodnost sa spisom „Didache“, oni su međusobno neovisni, ali imaju zajedničku ovisnost o jednom ranijem spisu Duae viae.
Negativistički stav poslanice prema SZ je jedinstven unutar ortodoksne literature starog kršćanstva, što je čini sličnom sa stavom gnosticizma i Marciona: u poslanici ne nalazimo razliku između Stvoritelja svijeta i Boga kojega je navješćivao Isus, te se kršćanstvo naglašava na račun faktične starozavjetne (tj. židovske) religije, što je bitna točka gnostičkog i marcionovskog učenja. Svrha spisa je teološki objasniti kako kršćanska zajednica može smatrati SZ kao kršćansku normu nakon dolaska Kristova: autor taj problem rješava tako što u SZ nalazi život Isusov ocrtan u detalje; time SZ postaje knjiga enigmi, odnosno izlaganje, uz pomoć tajnog govora, samih događaja Isusova života – uz alegorijske metode sve o čemu izvješćuju Evanđelja može se integralno pronaći u SZ. Tako je povijest spasenja, sadržana u SZ ukinuta kao povijesna činjenica, a svoju povijesnu vrijednost gube i inkarnacija Isusa Krista i navješćivanje koje o toj inkarnaciji izvode apostoli. Poslanica ne vodi računa o pojmu ispunjenja, koji se nalazi u prvotnom kršćanstvu. Takva koncepcija poslanice ima helenističku boju, ona raskida s biblijskim poimanjem povijesti spasenja kao nečega što se odvija u vremenu. Autor često ne citira doslovno tekst SZ, nego se kao jedan citat donosi tekst sastavljen od fraza koje se inače nalaze na različitim mjestima Biblije, ili se parafrazira tekst i umeću izrazi koji bi ga pojasnili.
Središte autorove teologije je Krist, svijet je kraljevstvo Isusovo, te naglašava žrtveni karakter njegove smrti. Također inzistira na povezanosti vode i križa, tj. na vezi kršćanskog križa s mukom i smrti Isusovom. Prema njemu, po krštenju čovjek postaje novo stvorenje, ali u ovom vremenu se ne ostvaruju odmah svi učinci toga novog stvaranja, nego će se savršeno ostvariti tek na kraju vremena, kad posvećenje i savršenost vjernika omogući dolazak Kraljevstva Božjega. On je jedini pisac 2. st. koji izričito ističe tu dimenziju, te prvi pisac koji upotrebljava sliku pečata za označavanje učinka krštenja, koja će kasnije u kršćanskoj teologiji postati općenita i na temelju koje će se razviti teologija (i dogma) o neizbrisivom krsnom biljegu. Zanimljivo je da autor ne spominje prelazak Izraelaca preko Crvenog mora kao presliku kršćanskog krštenja, dok je preko sv. Pavla ta tipologija odigrala ključnu ulogu u kršćanskoj krsnoj liturgiji i u baptizmalnoj teologiji.
Moralno učenje poslanice je srodno učenju „Didache“ („Uputa apostolskih“), preko zajedničke ovisnosti o Dva puta. Po njemu, u osnovici svega nalaze se tri odredbe (tria dogmata) Gospodinove: „Nada života“ – početak i svršetak naše vjere, „pravednost“ – početak i svršetak suda, „ljubav“ – svjedočanstvo radosti i klicanja kao učinka pravednosti; na ocrt triju dekreta Gospodinovih nadovezuje pisac temu gnoze. Vrijedno je spomenuti da autor svoje etičko učenje (dva puta) donosi nakon što je u prvom dijelu poslanice položio teološke temelje za etiku.
Odlomak iz djela: Tomislav J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, svezak I, str. 25-27.