Odgovor na podvale da je Muhammed ﷺ poslanik rata

(…) Kad je moćna vojska od oko 10.000 kurejšijskih boraca i saveznika krenula na Medinu 627. godine, u Bitku na Hendeku, započela je duga opsada. Nakon otprilike dvadeset i sedam dana, Muhammed ﷺ je poslao Nu’ajma ibn Mes’uda, novog preobraćenika na islam, kao špijuna u neprijateljski tabor kako bi im dao pogrešne savjete i posijao razdor među neprijateljskim plemenima. Nesvjesni da je Nu’ajm prešao na islam, Kurejšije su slušale njegove dezinformacije. Umorni, ozlojađeni nepovoljnim vremenskim prilikama i vjerujući u Nu’ajmove priče, Kurejšije su na kraju klonule duhom i povukle se, prekinuvši opsadu Medine. U vezi s tim dezinformacijama, Muhammed ﷺ je svom bliskom povjereniku, Omeru ibn al-Hattabu, kazao da je taktika varke bila njegova ideja, a ne Božija objava, i da se dosjetio toga jer je “rat varka”.

Zanimljivo je da je tokom te bitke Muhammed ﷺ poslao jednog od svojih prijatelja, Huzejfe ibn al-Jemama, da se ušunja u neprijateljski logor radi prikupljanja informacija. Huzejfe je ostao neprimijećen. Čak je sjedio oko logorske vatre s neprijateljskim liderima. Sjedio je dovoljno blizu zapovjedniku, Ebu Sufjan ibn Harbu, da ga čuje kako izričito upozorava svoje ljude na mogućnost muslimanske varke ili špijunaže i traži od njih da provjere ko sjedi pored njih.

Kasnije te godine, tokom pohoda protiv plemena Benu Lihjan, Muhammed ﷺ je naredio svojim vojskama na sjeveru u pravcu Sirije, da plemenu Benu Lihjan odaju dojam da su oni na jugu sigurni. Muhammedova ﷺ vojska je zatim kružila i napala neprijatelja s leđa, prijeteći samom plemenskom taboru. Ispostavilo se da je ovoga puta Muhammedova ﷺ varka bila neuspješna i pleme Benu Lihjan uspjelo je pobjeći u planine.

Šest mjeseci kasnije, kad je Muhammed ﷺ želio da obavi umru u Mekki s nenaoružanim sljedbenicima, imao je saznanje da će Kurejšije blokirati uobičajeni put u Mekku, pa je umjesto toga poveo ljude uskom planinskom stazom.

Slično je planirao svoj pohod protiv problematičnog naroda Hajbera u maju 628. godine. Muhammed ﷺ je opet držao rutu u tajnosti, bojeći se da bi se, ako se otkrije, pleme Gatafan, koje je bilo u savezu s Hajberom, moglo pridružiti bitki i pružiti im ogromnu podršku. Također, kretao se određenim rutama koje su osiguravale da, i u slučaju da pleme Gatafan čuje za njegove namjere, ne može lahko priteći u pomoć Hajberu. Čuvajući tajnu, uspio je uhvatiti narod Hajbera nespremnim. Al-Vakidi pripovijeda da su ljudi iz Hajbera u zoru otvorili svoje tvrđave, noseći sa sobom svoje poljoprivredne potrepštine za rad, “vidjeli su da je Božiji Poslanik stigao među njih, pa su povikali: ‘Muhammed i vojska’, okrenuvši se i bježeći natrag u svoje tvrđave.”

Prilikom planiranja oslobođenja Mekke u januaru 630. godine, Muhammed ﷺ je držao čak i svoje najbliže savjetnike neinformiranim o svojim namjerama sve do posljednjeg trenutka, kako bi spriječio slučajno curenje informacija. Zatim je molio Boga da njegova vojna varka bude uspješna, dovom, koja gotovo savršeno sažima značenje njegove izjave da je “rat varka”: “O Allahu, sakrij sve znakove [pripreme i napredovanja] od Kurejšija i njihovih špijuna sve dok ih ne budemo mogli iznenaditi.” Slična predaja navodi da je kazao: “O Allahu, oduzmi vid iz očiju Kurejšija i ne dopusti im da me vide ili čuju sve dok ih ne iznenadimo.” I desilo se da “ni riječ nije procurila do Kurejšija o Poslanikovom maršu.”

U istom pohodu, Muhammed ﷺ je mudro upotrijebio taktičku varku kako bi stekao psihološku prednost. Kad je pala noć na rutu kojom su išli, naredio je svakom od svojih deset hiljada ratnika da zapale logorsku vatru, stvarajući tako dojam da je njegova vojna snaga mnogo veća nego što je bila.

Dakle, čak i iz svega nekoliko probranih iz mnoštva zabilježenih primjera Muhammedove ﷺ upotrebe vojnih varki, jasno je da ih je on koristio na način koji bi svaki objektivni učenjak ili ratni strateg prepoznao i priznao kao kreativno, razumno i veoma učinkovito liderstvo.

U slučaju da bilo koji čitatelj misli da je, vješto vodeći vojne operacije na tako inteligentne načine, Muhammed ﷺ možda zaista uživao u ratu, smatrajući ga pametnom i vještom igrom nadmudrivanja, ili da nije mario za pogibijama, vrijedi napomenuti da on izrazito nije volio rat i, kao što je gore navedeno, kreirao je stroga pravila o zaštiti nevinih. Neka od ovih pravila možemo vidjeti u njegovim uputama vojsci koju je poslao na Mutu 629. godine:

“Napadnite u ime Allaha i borite se protiv Njegovog i vašeg neprijatelja u Šamu. Naići ćete na muškarce [monahe] povučene u manastire, izolovane od ostatka ljudi. Nemojte ih napadati. Naći ćete druge ljude koji robuju šejtanu i grijehu. Isučite svoje sablje protiv njih. Ne ubijajte žene ili djecu, niti stare i bolesne. Ne uništavajte stabla datula, ne palite drveće i ne uništavajte kuće.”

Dakle, osim nedužnih, i infrastruktura i sredstva za proizvodnju bivala su pošteđena. Njegova upotreba riječi “nastamba” ili “kuća”, jasno pokazuje da je namjeravao da porodične kuće ostanu nedirnute. Također, znamo šta je mislio o nužnosti zaštite vjerskih objekata. Kur’an osuđuje zlodjela uništavanja vjerskih objekata, uključujući i jevrejske sinagoge:

“Onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: ‘Gospodar naš je Allah!’ A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan.”

Kad pokušavamo sažeti Muhammedovu ﷺ sposobnost vojnog upravljanja, treba priznati da je teško upoređivati njegove vještine s vještinama legendarnih zapovjednika iz povijesti, poput: Aleksandra Velikog, Hanibala, Džingis Kana, Timura, Napoleona, Nelsona, Leeja, Rommela i Pattona. Ratovanje je bilo dio njegovog života kao i njihovog. Ipak, njegovo ratovanje po obimu, prirodi ili svrsi, nije ličilo na krvavi posao koji su vodili gorespomenuti slavni ratnici.

Muhammed ﷺ je pokrenuo osamdesetak pohoda － u prosjeku oko osam godišnje, tokom jedne decenije － od kojih je 27 lično predvodio, što bi moglo zvučati zastrašujuće agresivno i nasilno, ali ti pohodi nisu uvijek uključivali kontakt s neprijateljem i rijetko su uzrokovali žrtve, a kamoli pogibije. Mnogi su bili samo pokazivanje sile, osmišljeni da pokažu rastuću snagu njegove zajednice. Također, i da pod stalnim pritiskom drže grupe koje su se mogle udružiti s njegovim neprijateljima, sprečavajući ih da se ujedinjuju prema tadašnjim društvenim normama i, naravno, da prenesu poruku islama onima do kojih još nije doprla.

Čak su i “bitke” bile daleko manje dramatične nego što se u početku činilo. Ibn Hišam i al-Vakidi kazuju da, ako isključimo napadačke i odbrambene opsade, u kojima ionako gotovo niko nije poginuo, dogodile su se samo četiri bitke; odnosno kontaktne bitke u kojima su obje strane koristile masovnu, manevarsku i orkestriranu silu na bojnom polju. One su mogle imati ogromne društvene i političke posljedice, ali su bile gotovo potpuno bez žrtava. Na Bedru su muslimani imali 14 poginulih; na Uhudu 70; na Muti 13 (od 3.000) i na Hunejnu (gdje je Muhammed ﷺ predvodio 12.000 boraca) samo četiri. Najsmrtonosnija opsada koju su vodili muslimani, napad na Hajber, uzrokovala je 15 muslimanskih žrtava. Čak je i čuvena Bitka na Hendeku, čije osnovne aspekte većina današnjih muslimana poznaje, imala je samo šest muslimanskih žrtava. Žrtve koje su nanijeli nisu bile mnogo veće. Zaista, ako zbrojimo žrtve s obje strane u devet najvećih sučeljavanja tokom desetljeća sukoba, možemo izbrojati samo 138 ubijenih muslimana i saveznika, nasuprot 216 ubijenih protivnika.

Zbog toga, moramo prestati s gledanjem na Muhammeda ﷺ kao nasilnika ili gospodara rata. Vjerovatno je bio uključen u rat kao i bilo koji plemenski šeik u to doba, i unatoč čestim i dramatičnim spomenima rata u Kur’anu i hadisima, bilo bi pogrešno posmatrati ovakvo djelovanje kroz objektiv modernosti. Umjesto ostavljanja ratišta prepunih bezimenih žrtava, kao što je to danas uobičajeno u ratu, u Muhammedovim ﷺ borbama bilo je toliko malo žrtava da je svaka žrtva pojedinačno spomenuta u izvorima.

Značaj ovih vojnih poduhvata u starim predanjima, uveliko duguje zahvalnost usmenoj tradiciji, koja se prenosila s koljena na koljeno, ističući herojska djela i plemenite kvalitete, što je bilo idealno za prepričavanja uz logorsku vatru. Muhammed ﷺ je tako postao paradigmatski heroj, baš kao što su to postali Agamemnon, Ahilej i Odisej u klasičnoj Grčkoj.

Ako se zapitamo koliko je zapravo bio dobar u ovom relativno nekrvavom djelovanju, koje se daleko više odnosilo na stjecanje povjerenja, moći i jedne vrste vrhovnog autoriteta, nego na izazivanje smrti i uništenja; najkraće kazano, bio je neobično sposoban i učinkovit. Human, hrabar, kreativan, bez oklijevanja i krajnje inspirativan za svoje vojnike, činilo se da uvijek zna kako najbolje držati pritisak na svojim protivnicima i ostati korak ispred njih, tako da su oni uvijek morali reagirati na njegove poteze, a da nisu mogli implementirati vlastite planove. Iskorištavajući brzinu, faktor iznenađenja i jedinstvo komandovanja, bio je u stanju da vješto pomjera čak i velike i čvrsto povezane snage na velike udaljenosti kako bi nametnuo svoju volju protivnicima uz minimalne gubitke na obje strane.

Odlomak iz knjige: Joel Hayward, Muhammed, s.a.v.s, kao lider: historijska rekonstrukcija, str. 102-108.