Odlomak iz Džavidname (1932)

Džavidnama (Javid Nama) je remek djelo muslimanskog filozofa i mislioca Muhammeda Iqbala, pisano na perzijskom jeziku, a koje je objavljeno 1932. godine. Inspiracija za pisanje ovog djela bila mu je Božanstvena komedija Dantea Aligieria. Umjesto Danteovog vodiča kroz knjigu i nebeske sfere, Vergilija, Ikbal je koristio Dželaluddina Rumija, dok sebe u knjizi predstavlja u liku karaktera Zinda Ruda. Odlomak koji slijedi je dio objaljen u Takvimu, pod nazivom Riječi upućene Džavidu.

Riječi upućene Džavidu

Uzaludno je ovako upućivati riječi, jer ono što je u dubini srca, ne da se izraziti riječima. Iako sam otkrio stotinu suptilnosti, kad mi dođe misao koja ne ulazi u knjigu, ako pokušavam da je izrazim ona postaje još mračnija: slova i glasovi samo je još više skrivaju. Uhvati njen žar u mome pogledu ili u mojim jutarnjim uzdisajima.

Tvoja majka ti je dala prve pouke: kao pupoljak cvijeta ti si se otvorio na njenom dahu. Od nje ti potječu te boje i taj miris, o ti, naše blago! Tvoj značaj proizlazi iz nje. Sa njenih usana, O sine moj, naučio si La ilahe illallah, nauči od mene želju pogleda. Nauči od mene da izgaraš u La ilahe illallah. Ako kažeš šehadet, reci to svom svojom dušom, svim žarom svoga srca, nek se iz tvog tijela diže miris duše. Samo žarom La ilahe okreću se sunce i mjesec: u brdu kao i u maloj slamčici našao sam taj isti žar. Te riječi La ilahe nisu samo riječi: La ilahe nije ništa drugo do neuumoljiv mač… Onaj za koga je riječ Allah bila samo zadnje pokajanje pred smrt, sada je zarobljen privrženošću materijalnim dobrima i strahom od smrti. Zanos, žar i radost njega su napustili: njegova vjera je samo u knjizi a on sam u grobu… Otkako su džihad i hadž prestali da budu smatrani kao religiozne obaveze, duša je napustila tijelo posta i molitve, a kako je duša napustila molitvu i post, ličnost je bez harmonije, a narod bez discipline, srcima nedostaje toplina Kur’ana. Kako se nadati poboljšanju koje li bi došlo do takvih ljudi?!

O Kizr, Musliman je napustio sebe, pruži mu ruku jer vode ga sa vezanim očima. Sedžda koja je učinila da zadrhti zemlja, u stanju je učiniti da se Sunce i Mjesec okreću prema njenoj želji. Ako bi tražio smisao sedžde, kamen bi se rasplinuo u zraku kao dim. Ali sada, Musliman pozna samo poniznost i nema u njemu ništa drugo do starosti i slabosti. Ko je još svjestan veličanstvenosti riječi koje izgovara na sedždi: “Moj gospodar je uzvišen!” Da li naša bijeda dolazi našom greškom, ili zbog slabosti tih riječi?! Svako hita naprijed svojim vlastitim putem, samo naš Pegaz luta bez uzda. Imati Kur’an, a nemati nikakva žara za istraživanje, kako je te čudna, kako je to žalosno.

Usne mladosti su jedne, ali njen je pehar prazan. Lica su dobro umivena, ali je duša crna. Inteligencija je blistava, ali vizija je slaba, ona je lišena izvjesnosti i nade. Oči mlađih ljudi nisu ništa vidjele u svijetu: to su kukavci sinji koji poriču same sebe, a vjeruju u druge. Arhitekta hrama pravi opeku od svoje prašine! Obrazovanje ne pozna svoje vlastite ciljeve jer je lišeno oduševljenja. Ono je oduzelo dušama svjetlost prirode. Nikakav blistavi cvijet nije procvao na njenim granama. Arhitekt postavlja kamenje naopako: mladuncima sokola date su navike pačića! Ako znanost ne uzima žar iz života, srce ne nalazi svoju radost u inspiraciji. Znanost je samo objašnjenje tvojih duhovnih etapa, znanost je samo komentar tvojih znamenja. Treba da sagoriš u vatri osjećanja da bi mogao razlikovati svoje vlastito čisto zlato od bezvrijednoga bakra. Za božansku znanost početak je razum, a kraj je prisutnost, ali taj kraj nije sadržan u razumijevanju.

Više vrijedi pouka koju izvlačiš iz svoje vlastite vizije, nego što te pouče stotine knjiga koje pišu umjetnici: vinom vizije svako se opija u drugom stepenu. Dah jutarnjeg povjetarca gasi svijeću, ali taj isti vjetrić puni pehar tulipana. Jedi malo, spavaj malo, govori malo. Okreći se oko samog sebe kao kompas oko svoje osovine. Onaj ko ne vjeruje u Boga bezbožnik je u očima svećenika, ali onaj ko ne afirmiše svoje ja, u mojim očima je još veći bezbožnik. Onaj je požurio da niječe postojanje, ovaj isto čini: i on je nerazuman i nepravičan. Budi uvijek iskren u svima svojim akcijama, oslobodi se straha od kraljeva i moćnih. Ne odustani od pravde ni u ljutnji ni u zadovoljstvu. Sačuvaj umjerenost, bio bogat ili siromah. Propis je težak, ne domišljaj se da ga tumačiš: Ne : traži buktinje osim u svome vlastitom srcu. Oslonac duše je Zikr i Fikr, oslonac tijela je poštovanje samoga sebe u mladosti. Na ovom svijetu kao i na drugom moć se postiže samo održavanjem duše i tijela. Cilj puta je radost kontemplacije. Ako su ti pogledi uprti u gnijezdo, ne leti.

Mjesec se okreće da bi postigao više savršenstva: zastoj u kontemplaciji nije čovjeku dopušten. Život je samo radost leta, gnijezdo ne odgovara njegovu dubokom nagonu. Gavrani i lešinari iznalaze svoje izdržavanje iz prašine grobova, a u suncu i mjesecu nalaze orli svoje. Tajna religije je da kažeš istinite riječi i da se uzdržiš od zabranjenih jela. Usamljenost i drugarstvo, oboje se sastoje u tome da posmatraš božansku Ljepotu. Na putu vjere ne budi nesalomljiv kao dijamant. Veži svoje srce uz Boga i živi bez praznih skrupula…

Sagorjeti u istraživanju, to je čitava vjera: njen kraj je  ljubav, njen početak uljudnost. Čast ruže je njena boja i njen miris; onaj ko ne pezna uljudnost bez časti je kao i ruža bez boje i mirisa. Kad vidim čovjeka lišenog lijepog ponašanja, moj život se smrači, grudi mi se ispune nestrpljenjem i srdžbom; sjećam se doba Muhamedova, žalim svoje i bježim u prohujale vjekove. Zaštita žene je njen muž ili prah groba, zaštita muškarca je bježanje od lošeg društva…

Nauči se da razlikuješ ljude vjere i ljude mržnje. Traži pravog prijatelja i ostani uz njega. Orlušine grabljivice imaju svoj običaj i zakon; uzvišenost orlovskog leta je druga stvar! Božji čovjek pada s neba kao munja: drvo koje on pali to su gradovi i ravnice Istoka i Zapada. Mi smo još zaronjeni u tminu stvaranja; samo on sarađuje na djelu Tvorca. On je Musa, on je Isa, on je Ibrahim, on je Muhamed, on je knjiga i Džibril. To svemirsko sunce pripada ljudima čistoga srca. Ono te najprije sagori u svojoj vatri, zatim te pouči suverenosti. Upravo to sagorijevanje u njegovoj vatri čini nas ljudima jasne duše. U protivnom smo samo nejasan nagovještaj Stvaranja.

Bojim se ovog doba u kome si se rodio. Ono je ugušeno u materiji i zna malo o stvarima duše. Kao što tijelo izgubi svoju vrijednost kada ga napusti duša, Božji čovjek se skriva u samoga sebe. Traženje ti ne pomaže da ga nađeš, čak ni kada si s njime lice u Lice. Ne odustani od smisla za istraživanjem čak i ako u životu susretneš stotinu teškoća. Ako ne nađeš društvo mudrog čovjeka, uzmi od mene ono što mi je ostalo od moga oca i mojih predaka. Kao druga na putu izaberi mog učitelja Rumiju, da bi ti Bog podario želju i žar. Jer Rumi poznaje i razlikuje ljusku od jezgre. Njegovi koraci su čvrsto na putu koji vodi ka Prijatelju. Mnogo je o njemu objašnjenja dato, ali ga niko nije stvarno shvatio. Njegov pravi smisao nam je izmakao kao gazela. Ljudi su naučili da igraju svojim tijelima, recitujući riječi, ali se njihove oči nisu otvorile plesu duše! Ples tijela uskovitlava prašinu, ples duše uzburkava nebesa. Nauka i mudrost proizlaze iz plesa duše, pa i nebo i zemlja proizlaze iz toga plesa. On daje ličnosti Musaov zanos, zahvaljujući njemu zajednica postaje nasljednica Kraljevstva! Nauči igru duše, eto to je važno; spaliti sve što nije Bog, samo to je važno. Dok god je srce zapaljeno požudom i brigama, duša ne uspijeva da zaigra, moj sine! Briga je slabost vjere i tuga, o mladi čovječe, briga je pola starosti! Znaš li to? Požuda je gotovo siromaštvo, Ja sam rob onoga ko zna vladati samim sobom. O ti koji si umirenje moje uzbuđene duše, ako učestvuješ u igri đuše reći ću ti tajnu vjere Muhamedove; za tebe, do svoga groba, upravljaću svoje molitve Bogu.

Odlomak iz knjige: Muhammed Iqbal, Javid Nama (objavljeno u Takvimu)

Priredio: Resul Mehmedović (Dialogos)

Back to top button