Oslobođenje žene i socijalizam

“Zbacivanje žene s trona” nije izraz koji je zaživio u popularnoj kulturi. Umjesto toga, češće se koriste termini poput “oslobađanje” ili “osnaživanje” žene. Međutim, ono što ti izrazi često opisuju jeste udaljavanje žene od njene biološke uloge kao prvobitne nositeljice i učiteljice novih ljudskih bića. Pitanje “zbacivanja” ili oslobađanja žene preuzeli su vlade, utopisti, feministkinje, komunistički planeri, Hollywood, aktivisti i moćne organizacije poput Ujedinjenih nacija.

Inspiraciju za savremeni pokret oslobađanja žene daje poznati njemački filozof Friedrich Engels. Engels je bio desna ruka Karla Marxa, oca modernog socijalizma. Marx i Engels predložili su sistem u kojem bi privatno vlasništvo bilo ukinuto u ime “jednakosti”. Oni su teoretisali da bi neposjedovanje — ili, tačnije, vlasništvo u rukama nekolicine izabranih upravitelja koji bi ravnomjerno raspoređivali resurse onima koji nemaju — omogućilo široko rasprostranjenu jednakost i duboki mir. Prema socijalističkoj teoriji, kada bi svi dobili jednake dijelove svega, zavist, sukobi, borba, konkurencija i konflikti bi nestali iz svijeta, a stanje utopije izazvane jednakosti zavladalo bi nad čovječanstvom. To su plemeniti ciljevi. Nažalost, ova za uho lijepa filozofija zanemaruje ljudsku prirodu, potkopava čovjekovu motivaciju za proizvodnjom, guši lične slobode i uzrokovala je smrt miliona ljudi.

Godine 1848. Marx i Engels napisali su Komunistički manifest, koji je pozivao na “ukidanje porodice”. Godine 1884. Engels je napisao još jednu knjigu pod nazivom Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, koja je dodatno razvila ideju ukidanja porodice i prikazala porodicu kao neprirodnu tvorevinu odgovornu za potčinjavanje žena i osakaćivanje civilizacije i nejednakosti.

Engelsovu knjigu su naučnici u međuvremenu uglavnom odbacili “zbog njenih pogrešnih antropoloških temelja”. Zašto onda uopće iznosim ovaj stari, prašnjavi, opovrgnuti tekst? Zato što su Engelsovi argumenti ključni za razumijevanje borbe za zbacivanje žene s trona i zato što mnogi ljudi nisu svjesni da su Engelsove ideje — koje ne samo da su pomogle pokretanju socijalizma nego su i postavile temelje radikalnom feminističkom pokretu — zasnovane na očitim neistinama.

Tri glavne Engelsove tvrdnje su:

1. Nesputani seksualni odnosi bili su norma u ranijim epohama i moraju biti vraćeni danas.

2. Svi ljudi moraju biti oslobođeni brige o vlastitoj djeci kako bi mogli preuzeti “društveno produktivne” uloge.

3. Brak je nedavna tvorevina, zasnovana na muškom pohlepi za privatnim bogatstvom, što je omogućilo “poražavanje” čitavog ženskog spola kroz seks.

Sve su ove tvrdnje osporavane, ako ne i potpuno pobijene, ali odjeci tih ideja i dalje odjekuju kroz društvo danas. Imajući to u vidu, svaka od ovih tačaka zaslužuje detaljnije razmatranje.

Nesputani seksualni odnosi kao poželjna norma

Prvo, Engels tvrdi da su nesputani seksualni odnosi bili norma još od zore čovječanstva i da se prava ljubav može pronaći samo kroz nevezani, strastveni seks s bilo kim koga neko voli u tom trenutku. Za Engelsa, ljubav znači seksualnu strast bez ikakvog privida obaveze ili doživotnog trajanja. On kaže da bi, ako bi “posljedice” seksa (briga o djeci) bile izbačene iz slike, žene bile rasterećene i došlo bi do prekrasnog porasta “nesputanih seksualnih odnosa”. Proizvodnja nasumične djece, kaže Engels, ne bi predstavljala problem jer bi u socijalističkom društvu “briga i obrazovanje djece postalo javna stvar”, a “društvo bi se jednako brinulo za svu djecu”.

Iako je Engels svoje prijedloge o preraspodjeli djece i uništavanju porodice predstavljao u terminima “oslobađanja žene”, vrlo je vjerovatno da mu je dublji cilj bio oslobađanje muškaraca. Socijalistička teorija, ako bi se provela u svom najčišćem obliku omogućila bi muškarcima da se upuštaju u bilo kakvo seksualno ponašanje koje žele, bez ikakvih porodičnih odgovornosti. Raširena nemonogamija oslobodila bi muškarca od obaveza prema njegovoj konkretnoj djeci ili prema bilo kojoj ženi koju bi mogao oploditi, jer muškarac nikada ne bi sa sigurnošću znao koja su djeca njegova. Engels smatra da bi to bilo fantastično.

Problem koji Engels, čini se, ne shvata — ili ga možda namjerno izbjegava — jeste da bi žene i dalje bile te koje ostaju trudne, koje bi i dalje imale djecu koja su s njima biološki povezana od rođenja, i da bi im to možda bilo važno. Socijalističko društvo moglo bi oduzeti djecu iz ženine brige, ali bi ih ona i dalje poznavala — i najvjerovatnije voljela, barem do određene mjere, od samog početka. Muškarci, međutim, ne bi poznavali svoje potomstvo, ne bi snosili nikakvu odgovornost — a možda ni osjećali ljubav — prema njima. Ljubav prema seksu postala bi vrhovna, dok bi ljubav prema djeci bila potisnuta.

U istinski socijalističkoj klimi kakvu Engels predlaže, od majke se ne bi očekivalo — a možda joj čak ne bi bilo ni dopušteno — da se brine o vlastitoj djeci, jer se njena fizička povezanost s njima ne bi smatrala valjanom, važnom, unaprijed postojećom ili nadmoćnom. Engels, čini se, ne razmatra kako bi tretiranje roditeljstva kao rotirajućih vrata moglo utjecati na stabilnost i razvoj djece, a time i na stabilnost i razvoj nacija.

Oslobađanje žena za “društveno produktivan” rad

Engelsova druga tvrdnja je da bi svi ljudi trebali napustiti roditeljski rad i umjesto toga preuzeti “društveno produktivne” javne uloge. Engels tvrdi da su djecu u prethodnim epohama začinjali neodređeni muškarci, a zatim ih preuzimale masovne grupe za odgoj djece, kojima su upravljale nasumične žene. Rad koji su te žene obavljale bio je javna služba, a ne privatna usluga pružena iz ljubavi prema vlastitoj djeci. Engels kaže da je upravo to ideal kojem se moramo vratiti. On izjavljuje: “Prvi uvjet za oslobađanje supruge jeste vraćanje čitavog ženskog spola u javnu industriju, a to zauzvrat zahtijeva da se obilježje monogamne porodice kao ekonomske jedinice društva ukine.”

Komunistički diktator Mao Zedong iz Kine, koji je u potpunosti usvojio Engelsove i Marxove ideale, rekao je:

“Kako bismo izgradili veliko socijalističko društvo, od najveće je važnosti probuditi široke mase žena da se pridruže produktivnim aktivnostima… Prava jednakost među spolovima može se ostvariti samo kroz proces socijalističke transformacije društva u cjelini.”

Ovdje, u samo nekoliko riječi, rad rađanja i odgoja ljudskih bića — koji žene jedinstveno mogu obavljati — označen je kao neproduktivan rad od kojeg žene moraju biti emancipirane u ime jednakosti.

Dakle, stvoren je moderni feministički narativ: društveno produktivan rad je rad u javnoj sferi, najčešće za novac. Budući da briga i podučavanje vlastite djece nije plaćeni rad u javnoj sferi, to nije društveno produktivna aktivnost i izjednačava se sa “ropstvom”. Da bi bile oslobođene tog ropstva, žene moraju napustiti monogamni brak, priključiti se “produktivnoj” radnoj snazi i prepustiti odgoj nove generacije čovječanstva nekome drugome.

Oduzimanje ljudi državi u starateljstvo bila je namjera ruskih socijalista koji su djelovali po Engelsovim idealima kada je, 1919. godine, Sovjet iz Saralofa izdao dekret kojim bi, kako bi se “oslobodile” žene i učinilo ih “jednakima” muškarcima, brak bio praktično ukinut za sve žene u dobi od sedamnaest do trideset i dvije godine. Tako žene ne bi pripadale nikome. Umjesto toga, sve žene bi postale “vlasništvo nacije”. “Distribucija i održavanje nacionaliziranih žena” tada je postala “prerogativ države”.

Plan je predviđao da radnici moraju doprinositi nacionalnom fondu za podršku “nacionaliziranim ženama”, koje bi svaki mjesec dobijale jednake sume novca dok su angažirane u društveno produktivnom radu. Dekret je dalje rekao:

Svaka trudna žena biće oslobođena svojih dužnosti četiri mjeseca prije i tri mjeseca nakon rođenja djeteta… Mjesec dana nakon rođenja, djeca će biti smještena u instituciju kojoj će biti povjereni njihova briga i obrazovanje. Ostaće tamo da završe svoju obuku i obrazovanje o trošku nacionalnog fonda sve dok ne napune sedamnaest godina.

Predviđene su bile kazne ako bi iko odbio da se povinuje ovom socijalističkom planu:

“Svi oni koji odbiju da priznaju ovaj dekret i da sarađuju s vlastima bit će proglašeni neprijateljima naroda, antianarhistima i snosit će posljedice.”

Tako je “oslobađanje žena” evoluiralo u državno vlasništvo nad ženama, a ženska djeca su silom bila stavljena pod željeznu šaku države. Ova shema je na kraju, naravno, propala, ali sama činjenica da je ikada i pokušana trebala bi biti dovoljna da izazove gađenje pri samom spomenu socijalizma.

I dok su mnoge sheme za razbijanje porodice i prepuštanje ljudi u ruke države u ime jednakosti manje eksplicitne od ove, osnovni cilj je isti. Kako su Engels i Marx izjavili, cilj je “ukidanje” privatnog vlasništva u svim njegovim oblicima, uključujući oblik porodične pripadnosti.

“Majčinsko pravo” i “poraz ženskog spola”

Engelsova treća tvrdnja jeste da su bogati muškarci izmislili monogamni brak iz vlastitih sebičnih razloga, što je donijelo razaranje čitavom čovječanstvu, a posebno ženama. On objašnjava:

“Monogamija je nastala iz koncentracije znatnog bogatstva u rukama jednog pojedinca — muškarca — i iz potrebe da se to bogatstvo prenese djeci tog muškarca i nijednog drugog.”

Engels smatra da je muškarac postao toliko opsjednut idejom da prenese svoje sve veće bogatstvo na vlastitu djecu da je smislio podmuklu ideju monogamnog braka, kako bi mogao utvrditi koja su djeca njegova, nahraniti svoj ego gomilanjem bogatstva na tu specifičnu djecu i u tom procesu porobiti ženu. Tako je rođena monogamna porodica, utemeljena na bijednom bogatstvu i pohlepi muškaraca, a kapitalizam je napravio svoje prve korake.

Međutim, Engels nailazi na problematičnu tačku koristeći termin koji je preuzeo iz spisa švicarskog antropologa Johanna Bachofena. Bachofen je tvrdio da je u idiličnim vremenima, u prošlosti, vladao slobodni seksualni haos bez braka, što je bilo uobičajeno stanje stvari. Dakle, genetsko naslijeđe bilo je moguće pratiti samo preko majki, budući da muškarci nikad nisu vezivali sebe za žene s kojima su imali seks, a očevi i djeca navodno nisu bili poznati jedni drugima. Bachofen naziva ženino ekskluzivno pravo nad identitetom djece “majčinskim pravom” i kaže da su majke bile najviše cijenjene zbog svoje pozicije kao jedinih prepoznatljivih roditelja djece svijeta.

Engels je preuzeo izraz “majčinsko pravo”, ali se žalio da je ono “loše odabrano”, jer ideja osnovnih prava tada još nije postojala u ljudskoj svijesti. Ali izraz zapravo nije loše odabran. Izraz “majčinsko pravo” priznaje da je pravo da se polaže pravo na vlastitu djecu postojalo prije nego što su pohlepni muškarci izmislili taj koncept i osmislili monogamni brak kako bi ga prisvojili. Drugim riječima, Engelsu se ne sviđa izraz “majčinsko pravo” jer on potvrđuje urođeno, vezujuće pravo majki na njihovu djecu i time ugrožava njegov argument da je porijeklo privatnog vlasništva, kako on tvrdi, nastalo od muškaraca.

Ipak, koristi izraz “majčinsko pravo” iz dva razloga: prvo, jer ga nema mnogo s čim drugim zamijeniti; majčinsko pravo postoji zbog pupčane povezanosti pri rođenju. Drugo, Engelsu je bilo potrebno majčinsko pravo kako bi muškarci mogli srušiti to pravo i zamijeniti ga “očinskim pravom”. Engels objašnjava katastrofalno “svrgavanje majčinskog prava” ovako:

“Kako je bogatstvo raslo, to je činilo mušku poziciju u porodici važnijom od ženske i… stvorilo impuls da se iskoristi ta ojačana pozicija kako bi se, u korist njegove djece, srušio tradicionalni red nasljeđivanja. To, međutim, nije bilo moguće sve dok se porijeklo računalo prema majčinskom pravu. Majčinsko pravo, dakle, moralo je biti srušeno — i srušeno je.”

Prema Engelsu, muškarac je pronašao način da ženi oduzme njeno ekskluzivno, privatno pravo na vlastitu djecu. Instrument koji je muškarac izabrao za izvođenje te krađe ženskog osnovnog bogatstva bio je brak. Engels dramatično zaključuje:

“Svrgavanje majčinskog prava bilo je svjetsko historijsko poražavanje ženskog spola.”

Ova izjava izazvala je bijes kod žena njegovog vremena zbog njihovog vlastitog “poražavanja” i potpalila feministički plamen koji bi sagorijevao kroz desetljeća — i koji još uvijek tinja danas.

Engels tvrdi da, ako muškarac zna koja su djeca njegova, to “svrgava majčinsko pravo”. Međutim, Engels ne uviđa da prepoznavanje postojanja očeva ne može i ne smije eliminirati majčinsko pravo. Žena će uvijek imati majčinsko pravo jer će uvijek znati koje je dijete njeno pri rođenju. Majčinsko pravo opstaje zbog biološke (pupčane) povezanosti. Ono što seksualno isključiv brak čini jeste to da donosi očinsko pravo u prepoznatljivo postojanje uz majčinsko pravo. Jedno ne ruši drugo; majčinsko i očinsko pravo mogu i moraju postojati zajedno. Brak čini ta dva prava vidljivima i pravno obavezujućima.

Još važnije, uspostavljanje majčinskog i očinskog prava kroz seksualno isključiv brak učvršćuje pravo djeteta. Dijete je pravedna fizička sinteza oba roditelja i inherentno pripada oboma. To je, zapravo, glavna svrha braka: seksualno isključiv brak otkriva, uspostavlja i izjednačava oba roditelja kao stvaraoce u životu djeteta kojeg su stvorili. Tvrdnja da uključivanje očeva u živote njihove djece ukida majčinsko pravo je apsurdna izjava koja, ako bi se vjerovalo u nju, može imati ozbiljne posljedice za porodice i društva.

Engelsova pozicija zahtijeva vjerovanje da tokom većeg dijela ljudske historije očevi nisu bili ni najmanje zainteresirani za vlastitu djecu i da nisu bili odgovorni za izdržavanje svoje djece — ni prema majkama, društvu, niti vlastitoj savjesti. Ovo je značajan udarac ljudskosti muškaraca. Engelsov san bio je da brak nestane, da procvjeta nevezana “seksualna ljubav”, da neko drugi preuzme brigu o djeci, a da život postane jedna velika, sretna utopija puna seksa i obilja zajedničkog novca, bez ikakvih porodičnih odgovornosti. Upravo je to tip društva za koji se socijalisti i danas gorljivo zalažu.

Koje je porijeklo privatnog vlasništva?

Engels je tvrdio da je ljudska pohlepa za privatnim bogatstvom potaknula izum braka, koji je zauzvrat poticao razvoj sistema zasnovanih na privatnom vlasništvu, umjesto na zajedničkoj jednakosti. Ali postoje pukotine u Engelsovoj teoriji. Muškarci nisu izmislili raznoliku biologiju muškarca i žene; nisu izmislili pupčanu povezanost; nisu izmislili spol, hromozome, genetsko nasljeđe, trudnoću, rođenje ili mnoštvo drugih fizičkih stvarnosti. Sve te stvari proizlaze iz anatomije ljudi i postojale su prije nego što je iko mogao tvrditi da je pokrenuo privatno poduzetništvo izumom braka. Anatomija je unaprijed postojala i nadmoćna. Majčinsko pravo — zasnovano na urođenom privatnom, anatomskom vlasništvu majke nad vlastitom djecom — postojalo je prije praktično svih drugih prava ili sistema. Dakle, postaje očito da porijeklo privatnog poduzetništva nije muškarac niti njegov novac. Porijeklo privatnog poduzetništva je žena.

Porodica je privatna jedinica utemeljena na urođenom privatnom vlasništvu žene i njenom anatomskom pravu nad vlastitom djecom. Svaki put kada se dijete rodi majci, privatno vlasništvo se ponovo rađa s njim. Bilo prirodnom selekcijom, dizajnom ili slučajem, privatno poduzetništvo je ugrađeno u same temelje svijeta kroz anatomiju žena. Individualno, privatno vlasništvo toliko je vitalno da je čitav sistem života na njemu zasnovan. Ako eliminišete biološko vlasništvo majki, eliminirate privatno vlasništvo u samom njegovom korijenu. A budući da je privatno vlasništvo temelj slobodnog društva, slijedi da svaki pokret koji nastoji rastvoriti, umanjiti, diskreditirati ili uzurpirati vlasništvo majki također predstavlja pokret koji podriva slobodno društvo.

Djeca su krajnje vlasništvo. A žene ih urođeno posjeduju — sve njih. Oduzeti ih iz njihovog naručja u ime jednakosti ključni je cilj socijalizma i — kao što ćemo vidjeti — ključni cilj modernog feminizma i seksualnog radikalizma.

Odlomak iz knjige: Kimberly Ells, The Invincible Family

S engleskog preveo: Resul Mehmedović