Osmanski sistem određivanja cijena

U Osmansko doba cijene robe koje su se prodavale na tržnicama određivala je država. Trgovci koji su za svoju robu naplaćivali veću cijenu od one koju je država fiksirala, bili su išibani (po nogama) usred tržnica kao upozorenje svima.

Za vrijeme Osmanlija, zanatlije su svrstane u dvije grupe: dvorske zanatlije i nezavisne zanatlije.

Oni koji pružaju dvorske usluge zvali su se “Ehl-i Hiref-i Hassa”. Brojali su oko 2.000, a ova grupa obuhvatala je i zanatlije i obrtnike različitih zanimanja poput pekara, izrađivača halve, izrađivača peći, kožara, proizvođača papira, zlatara, bravara, krojača i kuhara.

Slobodni trgovci proizvodili su i prodavali robu kao dio cehova.

Cijene je određivala država

Osmanska uprava je držala cehove pod stalnom kontrolom kako bi zaštitila podanike od zlostavljanja. Nijedan trgovac ne može naplatiti cijenu veću od one koju je utvrdila država.

Najveća dužnost velikog vezira, koji je djelovao u ime sultana, bio je da osigura da cijena robe koja se prodaje na tržnicama nije viša od cijene koju je odredila država. Čak i glasine o zanemarivanju dužnosti kontrole cijena, a kamoli da se doista dogodi, vodilo bi do razrješenja s te funkcije. Zato je veliki vezir, u pratnji istanbulskog sudije (qadi) i tržišnog inspektora (muhtasib, šef tadašnje općinske policije), vršio inspekcijske radnji i onih koji se bave crnim tržištem, naplaćujući više cijene ili proizvodeći robu niskog kvaliteta.

Mnogi trgovci, a posebno namirnice, mogli su staviti najviše 10% marže na robu koju su kupili. Ako se ustanovi da trgovac prodaje robu za više od 10% marže, prvo bi ga odveli pred kadiju, a potom bi ga išibali. Voće poput lubenice, dinje, jabuke, kruške i trešnje, te mahunarke poput leće, slanutka i pirinča prodavalo se po sezonski utvrđenim cijenama koje je odredio kadija.

Također, cijenu odjeće koju je izradio krojač određivala je država prema vrsti tkanine koja je korištena ili dodacima na njima. Krojači koji naplaćuju cijene više od one koju je država odredila bili bi izvedeni pred kadiju i, ako budu proglašeni krivim, bivaju izloženi stavljanjem drvene kape na glavu.

Dva proizvoda koja su u Osmanskom carstvu bila pod najstrožom kontrolom bili su hljeb i meso. Cijena mesa određivana je sezonski ili mjesečno, zimi je bilo skupo, a ljeti jeftino. Tokom maja i juna te između septembra i novembra prodavao se za 1 asper (akce) po kilogramu, 1 asper za 1.2 kilograma tokom jula i augusta, i za 1 asper za 850 grama od decembra do kraja maja. Dok je kozje meso bilo skuplje od ovčetine, najskuplje je bilo janjeće meso. Kozje meso i ovčetina prodavali su se odvojeno, a one koji su ih miješali kažnjavali kadije su kažnjavale. Oni koji su platili više za meso od onoga što je država odredila ili su dali manju težinu, novčano su kažnjeni sa po 1 asper (akce) za svakih 5 grama mesa koje su prodavali.

Na snazi je bio strog sistem inspekcije kako bi se osiguralo da ljudi jedu hljeb od jeftine i dobre pšenice. Pošto je hljeb bio osnovna stvar, svi državni službenici uopće i sultan, posebno, pekare su držali pod budnim okom. Ako se nađe da hljeb sadrži drugi materijal ili da nije u potpunosti pečen, pekar bi bio išiban. Ako je hljeb bio pretežak, pekaru će se narediti da nosi drvenu kapu kako bi svi vidjeli njegovu krivnju ili bi bio adekvatno novčano kažnjen.

Piše: Erhan Afyoncu (The Daily Sabah)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović