Osnivanje prve muslimanske zajednice i nastanak Medinskog ustava

Nakon što se, pošavši iz Mekke 3. rebiu-1-evvela 622. g.n.e., u Medini konačno smjestio 12. rebiul-evvela, Muhammed (a.s.) je na svaki način pristupao formiranju zajednice medinskih muslimana i u tu svrhu činio slijedeće aktivnosti:

1. Devi Kasvi prepušta da sama izabere gdje će i kod koga će odsjesti i u početkuboraviti i živjeti. Zbog složenosti i osjetljivosti tog pitanja Muhammed (a.s.) postupio je najmudrije tako što je devi Kasvi prepustio izbor boravka i mjesta gradnje prve medinske, inače druge džamije, poslije one u Kubau.

2. Muhammed (a.s.) u Medini gradi džamiju i sofu Islamskog centra i Daru-l-Nedveta kaosredišta sveg života i javnih poslova muslimana kao i svojih stanova.

3. U početku su se muslimani u Medini okupljali bez ezana oko Muhammeda (a.s.) unamaskom vaktu. Postavilo se pitanje i problem kako i čime obavještavati muslimane onamaskim vaktovima. Bilo je raznih prijedloga kao što su: zvona i rog, čegrtaljka, truba itd. Na kraju je dat prijedlog h. Omera i Abdullah ibn Zejda da se namaz oglašava ezanom. H. Omer je sanjao ezan i to je ispričao Muhammedu (a.s.). Muhammed (a.s.) prihvati taj prijedlog i za prvog mujezina postavlja oslobođenog roba, crnca Bilali Habešiju.

4. Po uvođenju ezana slijedi promjena Kible. Dok su živjeli u Mekki i prvih 17 mjeseci u Medini, muslimani su se u salatu(namazu)okretali prema Jerusalimu pa je i u Kubau – mesdžidu Kibletejn, osam kilometara od središta Medine, mihrab bio okrenut prema Jerusalimu. U mjesecu ša'banu 624. druge godine po Hidžri, naređuje se 145. ajetom sure El-Bekare : I kada bi ti onima kojima je data Knjiga sve dokaze donio, oni opet ne bi prihvatili tvoju Kiblu, a ni ti nećeš prihvatiti njihovu Kiblu, niti će iko od njih prihvatiti ičiju Kiblu. A ako bi se ti za njihovim željama poveo, kada ti je već došla Objava, tada bi ti sigurno nepravedan bio.

Okretanje prema Kabi-Bejtullahu, umjesto prema Jerusalimu. Zbog toga se mihrab džamije u Kuba u, sa sjeverne, mijenja na južnu stranu, prema Mesdžidu-1-haramu.

5. U istom mjesecu ša'banu 624. godine muslimanima se naređuje ramazan, trećapraktična dužnost islama.

6. Muhammed (a.s.) oni sve da u temelju ojača i učvrsti zajednicu muslimana uMedini. U tu svrhu, još je na trećem sastanku na Akabi izabrao parodične i plemenskeglavare kao i glavnog šejha te je nakon Hidžre izvršio bratimljenje između muhadžira i ensarija na principima islama. To su bile urgentne i neodložne mjere.

7. U Medini su osim muslimana, među kojima je Muhammed (a.s.) zahvaljujući islamu,pomoću bratimljenja uspostavio prave međuljudske odnose, živjeli još i Židovi,Arapi-pagani i nešto kršćana. Sa svima njima trebalo je urediti odnose na trajnim osnovama. Pošto muslimani nisu ni u Medini prekidali mekkansku praksu da se sastaju u Enesovoj kući i da tu zajednički kao džema'at i ummet raspravljaju i savjetuju se o svim zajedničkim i općim pitanjima i temama islama i muslimana, to su oni odlučili da osnuju prvu pravu istinsku zajednicu muslimana, islamski poredak i državu. Okvir, forma i pravna osnova te države je Medinski Ustav kao najviši pravni akt. To nije bio samo prvi Ustav prve islamske zemlje već i prvi pravni i komplementarni ustav bilo koje države na svijetu. Svi raniji takvi ustavi, Aristotelov, Atinski, Konfučijev, Kautilijev nisu, u stvari, bili pravi ustavi već upute vladarima kako da vladaju.

Ustav Muhammeda (a.s.) i medinskih muslimana kao prvi i pravi ustav, jedne države i zajednice na svijetu ima 52 člana i sastoji se iz dva dijela.

Prvih 25 članova Ustava odnose se na muslimane, a drugih 27 članova na Židove i nemuslimane. Ovaj Ustav se naziva Spisom ili Pismom, Knjigom Kitab. Dakle, ne radi se samo o najvišem pravnom aktu, ili osnovnom Zakonu koji utvrđuje ponašanje, dužnosti, prava i obaveze svih podanika i žitelja zemlje, već o Pisanom Ustavu i Pisanom zakonu.

U samom Ustavu na osam mjesta on se spominje kao Sahifa (list, dokument, pisani zakon).

Ovaj prvi i najvažniji Ustav na svijetu počinje Bismillom.

Prvi član Ustava definira Zajednicu Muslimana ili Ummu. Evo šta je Poslanik Muhammed propisao vjernicima i poslanicima iz redova Kurejšija i Jesriba kao i svima onima koji ih slijede, te su im se kasnije priključivali i borili se na njihovoj strani.

Drugi član za muslimane kaže: Oni sačinjavaju jednu zajednicu Ummu izvan ostalih ljudi.

Članovima od 3. do 11. određuje se Kurejšijama, Benu Aufovcima, Benu Harisima, Benu Saidima, Benu Džušemcima, Benu Nedždžari, Benu Amru, Benu Nebitu, Benu Ausu da će na isti način kao i do sada, samostalno, autonomno i slobodno, i kao što je to kod njih običaj, skupljati doprinose, i svaka zajednica će iz dobročinstva i osjećanja pravednosti koji vlada među vjernidma plaćati otkup svojih zarobljenika.

Iako je po ovim članovima Ustava svakom plemenu ostavljena autonomija u prikupljanju i utrošku priloga, ipak su zajednički fundamenti ubiranja dobročinstvo i osjećaj pravednosti koji vlada među vjernicima, ono što je novina u cijelom svijetu. Iz tih osnova, dinamične ideje identifikadje po osobnom opredjeljenju svake jedinke, po svjetonazoru, po ugovoru, a ne samo po do tadašnjim stalnim ili slučajnim principima istovjetnosti rase, boje kože, jezika i porijekla formira se Svjetska vjerska zajednica, odnosno Umma.

SOLIDARNOST

Članovi 12A i 12B, 13, 14 i 15 reguliraju odnose među muslimanima. Član 12A glasi: Vjernici neće ostaviti nijednog svog člana pod teretom teških obaveza, a da za njega ne plate, iz osjećaja dobročinstva i solidarnosti, bilo otkup ili cijenu krvi.

Član 12B glasi: Nijedan vjernik neće se uortačiti s klijentom nekog drugog vjernika, a na njegovu štetu, ili nijedan vjernik neće postupiti protiv meula – klijenta nekog drugog vjernika.

SUPROTSTAVLJANJE NASILJU

Član 13 glasi: Bogobojazni vjernici moraju se suprotstaviti nasilniku ili onome ko snuje nepravdu ili zločin, krši prava i unosi nemir među vjernike. Neka svi dignu ruke na takvoga, pa bio on i sin jednog od njih.

Član 14 glasi: Nijedan vjernik ne smije zbog nevjernika ubiti drugog vjernika, niti podržati nevjernika protiv vjernika. Što se tiče odbrane i sigurnosti, po Ustavu je mir nedjeljiv. (Radi se o zabrani žrtvovanja vjernika zbog nevjernika)

Član 15 je eksplicitan. Budući da je Božija zaštita nedjeljiva, i najskromniji od vjernika može pružiti doprinos na zaštitu, jer vjernici su jedan drugom braća, nasuprot svim ostalim ljudima. Riječ je o jedinstvenoj i nedjeljivoj odbrani islama i muslimana.

Član 17 ga dopunjuje: Budući da je mir među vjernicima nedjeljiv, nijedan vjernik ne smije mimo drugih vjernika sklopiti mir koji se ne zasniva na jednakosti i pravdi. (U odbrani islama i mir je nedjeljiv)

Član 18: Sve čete koje se bore na našoj strani, moraju se ispomagati i zamjenjivati jedna drugu tj. podijeliti ravnomjerno učešće i pravednu podjelu obaveza u ratu”! Ovo se ostvaruje principom podjednake vojne obaveze u ratu, za sve sposobne. (Podjednaka vojna obaveza i ravnopravna raspodjela tereta rata)

Po članu 19: Vjernici imaju pravo naplatiti cijenu krvi u korist drugih vjernika, ako je prolivena za stvar vjere.

Član 20A: Bogobojazni vjernici kroče najboljim i najispravnijim od svih puteva. (Definiranje puta kojim idu muslimani)

KISAS-PORAVNANJE

Član 21: Ako je neko očigledno (namjerno i bezrazložno) skrivio smrt vjernika počinivši ubojstvo, past će pod zakon kisasa (poravnanja), osim ako ne uspije primiriti branitelja žrtve. Vjernici će ustati protiv njega i osigurati provedbu ovog zakona na štetu počinitelja.

Član 22: Nijednom vjerniku, potpisniku ovog spisa (sahife) koji vjeruje u Boga i Sudnji dan nije dozvoljeno pomagati ubicama, niti im pružati utočište. U protivnom, očekuje ih srdžba Božija i prokletstvo na dan oživljenja. Nije dozvoljavao od njega primiti odštetu ni naknadu. (Kao i u članu 13, saučesništvo u zlu i pomaganje ubicama)

Član 23: Ma kakva nesloga među muslimanima vladala, valja se obratiti Bogu i Poslaniku (s.a.v.s.). (Kao i u članu 42, Kur'an će biti sudija u sporu među muslimanima)

Član 16: Garantuje pomoć i podršku Židovima u slučaju povezanosti i saveza sa muslimanima: “Oni Židovi koji se s nama povežu, stječu pravo na našu pomoć i podršku, niko ih neće tlačiti niti će pomagati njihovim neprijateljima.” (Kao i u članu 38B, zaštita Židova kao saveznika u ratu)

Član 20B: Zabranjuje medinskim paganima pomaganje mekkanskih mušrika: “Nijedan mnogobožac ne smije Kurejšijama u Mekki pružiti ni materijalnu ni osobnu zaštitu i ne smije sprječavati muslimane da napadnu mekkanske idolopoklonike Kurejšije”. Ostali članovi najviše reguliraju odnose prava i dužnosti na relaciji muslimani-Židovi i relaciji Židovi-Židovi. (Kao i član 43, zabrana pomaganja idolopoklonika protiv muslimana)

Član 24: Židovi moraju dijeliti troškove s vjernicima dokle god budu saveznici u borbi. (Kao i 37 A i 38, zajedničko učešće u ratu i u odbrani)

Član 25. definira zajednicu Jevreja: Židovi iz plemena Benu Auf tvorit će zajednicu vjernika Jevreja, Židovi neka slijede svoju vjeru, a muslimani svoju, bez obzira na to radi li se o njima samima ili o njihovim klijentima. (Lekum dinukum ve-lijedin)

Član 25B ali i 33 definira tlačenje i njegovu suštinu: Onaj ko tlači druge ili počini zločin naškodit će samo sebi i svojoj porodici.

Članovi od 26-34 reguliraju odnose prava i dužnosti među Židovima i definiraju se svi oni koji su Židovi. Tako Židovima bilo kojeg plemena Benu Nedžarcima, Benu Harisima, Benu Saidi, Benu Džušemi pripadaju ista prava. Podvlači se da “onaj ko bude tlačio drugog ili počinio zločin, štetit će samo sebi i svojoj porodici. Neka se sva plemena pridržavaju zakona i neka ne krše propise”, kaže se u djelu člana 33.

Član 34 kaže “da će se Sa'lebski meulasi (klijenti) smatrati Salebascima.”

Član 35 ide dalje pa kaže: Osobe koje prime Židovi u svoje redove (Bitana) smatrat će se Židovima. Međutim, niko od ovih se ne može priključiti pohodu muslimana bez Muhammed (a.s.) osobnog odobrenja, kaže član 36A.

Član 36B i 19 definira poravnanje ili sankciju protiv krivaca: Nije zabranjeno poravnati zadane rane. Ako ko ubije odgovarat će zajedno sa članovima porodice. Inače bi to bila nepravda i onaj ko se ne pridržava ovog pravila, ogriješio se o pravdu. Bog garantira da će se ovaj Spis savjesno provoditi. (U okviru kolektivne plemenske zaštite je i kolektivna odgovornost).

Član 37A, 38 i 24 regulira plaćanje troškova i muslimana i Jevreja: Židovi će podmirivati svoje troškove, a muslimani svoje: Neka se ispomažu u borbi protiv neprijatelja ovog Spisa.

Neka njeguju dobre odnose i neka međtt njima vlada mir. Neka se drže ovog Ustava i neka ga ne krše – ni muslimani ni Židovi.

Član 37B i 16 Zabranjuje da se nanosi šteta savezniku svome i naređuje pomaganje potlačenih.

Član 38 obavezuje Jevreje da moraju dijeliti troškave s muslimanima sve dok su ratni saveznici.

Član 39 odaje počast dolini Medine: Neka oni na koje se ovaj Ustav-Spis odnosi, dolinu (dževf) Jesriba smatraju posvećenom.

Član 40 ravnopravno određuje status osoba pod Ugovorom: Osobe pod Zaštitom (džar robovi) smatrat će se ravnopravnim sa zaštitnicima. Nema više ni tlačitelja i potlačenog – vrhovno humano načelo. (Princip ravnopravnosti)

Član 41 definira ko kome može jamčiti zaštitu: Štićenik ne može nikome jamčiti zaštitu u ime obitelji koja ga štiti, ukoliko nema dozvolu te porodice.

Član 42 i 23 upućuje kome se treba obratiti u slučaju sporova, svađa i sukoba pa kaže: Za sve što se dogodi između onih kojima je ovaj Ustav-Spis namijenjen, za sve svađe i zločine treba se obratiti Bogu i Muhammedu (a.s.) (kao Presuditeljima) neka mu je Bog sklon i neka ga štiti.

Bog jamči da će se ovaj (Spis) Ustav najsavremenije provoditi. (Sve navedeno govori ko je glavni sudija u islamu)

Član 43 i 20B zabranjuje zaštitu Kurejšija u Mekki i njihovih pomagača: Ne smiju se štititi ni Kurejšije, ni njihovi pomoćnici ni oni koji im pružaju pomoć. U slučaju napada na Jesrib, muslimanima i Židovima se naređuje Zajednička odbrana grada. Neka Židovi i muslimani priskoče jedni drugima upomoć protiv svakoga ko napadne Jesrib. (Zabrana pomaganja idolopoklonika u Mekki i naredba zajedničke odbrane Medine Židovima i muslimanima)

Član 45A: kaže: Ako se od Židova traži da zaključe mir i da ga poštuju, oni će ga zaključiti i poštovati. Isto tako, ako oni zatraže od Muslimana to isto, imat će iste obaveze prema vjernicima.

Ovo ne uključuje slučaj rata za vjeru džihad.

Član 45B: regulira obaveze svakog pojedinca: Svakoj osobi pripada dio troškova i obaveza prema kome ih ima. (Lična prava i obaveze)

Član 46. definira sve one na koje se odnosi Ustav. ”Uvjeti ovog Ustava odnose se i na Auske Židove i njihove klijente”. Svi oni na koje se ovaj Spis odnosi, moraju ga se najstrožije pridržavati i ne kršiti ga. Ko god se ovog Ustava ne pridržava, čini to na svoju štetu.

Posljednji član 47. kaže: Ovaj Kitab-Ustav neće posredovati između kazne i tlačitelja ili krivca (među onima koji ga potpišu). Onaj ko krene na pohod, uživat će zaštitu, isto tako i onaj koji ostane u gradu Jesribu, inače bi to bilo i zlo i nepravda. A Allah i Muhammed (s.a.v.s.) – štitit će onoga ko se strogo i savjesno pridržava ovog Ustava.

Ovo je ne samo najbolji, već prvi pravi, pisani, koherentni i građanski Ustav, na svijetu.

Odlomak iz djela: Mustafa Spahić, Povijest islama, str. 174-178.

Priredio: Resul S. Mehmedović