Ovo su ključni razlozi zbog kojih RS zaostaje u razvoju za Federacijom

Svako može provjeriti i ustanoviti da je bruto domaći proizvod (BDP) po glavi stanovnika u Federaciji BiH za 1.500 KM veći nego u RS: BDP „per capita“ u Federaciji BiH premašio je 8.000 KM, dok je u Republici Srpskoj 6.500 KM.

Nesumnjiv je i lako provjerljiv podatak da su privatni štedni depoziti građana Federacije BiH u prosjeku za 60 posto veći od privatnih štednih depozita građana manjeg bh entietta.

Ekonomsko zaostajanje Republike Srpske za Federacijom BiH vidljivo je i na temelju ukupne zaduženosti dva entiteta.

Prema informaciji Ministarstva finansija i trezora, vanjski i unutrašnji javni dug BiH iznosio je nepunih 12 milijardi KM, pri čemu je udio duga RS skoro dva puta veći od udjela duga Federacije BiH, što će reći da je manji entitet, u poređenju s Federacijom BiH, dvostruko zaduženiji „po glavi stanovnika“.

Bosna i Hercegovina je u 2016. godini ostvarila izvoz u vrijednosti  9,8 milijardi KM, pri čemu je udio izvoza iz Federacije biH više nego dva puta veći od udjela RS: izvoz Federacije BiH premašio je 7 milijardi KM, dok je izvoz RS-a još uvijek manji od 3 milijarde KM.

Na osnovu ovih i čitavog niza sličnih podataka, izvlači se logičan i utemeljen zaključak s kojim se manje-više svi slažu: BiH se neujednačeno razvija, odnosno manji bh. entitet vidljivo zaostaje za Federacijom BiH. Tu tezu nije nikakav problem dokazati, ali mi ćemo se u ovom tekstu pozabaviti malo složenijom problemom: pokušat ćemo akcentirati i pojasniti glavne uzroke neujednačenog  razvoja dva entiteta.

Prema našem mišljenju, postoji barem pet bitnih političkih i društvenih faktora zbog kojih je Federacija BiH propulzivniji, dinamičniji i prosperitetniji dio BiH, i zbog kojih je, u isto vrijeme, Republika Srpska u golemom zaostatku. 

1. Policentrični sistem

Iako se u Federaciji BiH uporno nameće stav kako decentraliziranost njenog sistema s 10 kantona dovodi do glomazne, trome i skupe administracije, rascjepkanog tržišta i nejednakih prava građana, činjenica je da je upravo decentralizacija jedan od bitnih faktora većeg uspjeha Federacije BiH u odnosu na Republiku Srpsku. Naime, upravo široke ovlasti koje posjeduju omogućuju kantonima da samostalno planiraju razvoj i poduzmu one mjere i reforme koje će pogodovati razvoju ekonomije i privlačenju investicija. Dobar primjer za to je Bosanskopodrinjski kanton. Godinama je važio za najsiromašniji kanton u Federaciji koji je, zbog teške ekonomske situacije, u preraspodjeli dobijao veća budžetska sredstva od ostalih kantona. Ipak, to mu nije pomoglo da stane na noge. Prava promjena je nastala tek kada su vlasti u Goraždanskom kantonu preduzele mjere kojima su poduzetnicima dali posebne pogodnosti za razvijanje biznisa u tom dijelu Federacije. Tako je u relativnom kratkom periodu BPK privukao nekoliko vrlo jakih kompanija te je od jednog od najsiromašnijih postao jedan od prosperitetnijih kantona u Federaciji.

S druge strane, u Republici Srpskoj na sceni imamo potpuno obrnut slučaj – političku centralizaciju i vlast koncentriranu u rukama male grupe ljudi iz vladajuće garniture. Rezultat je takav da su istočna Bosna i istočna Hercegovina, nakon što su prethodno nasilno otrgnuti od svojih prirodnih središta, Sarajeva i Mostara, osuđeni na tiho propadanje. O njihovim životima, zakonima, infrastrukturnim projektima, preraspodjeli sredstava se potpuno odlučuje u Banjoj Luci, a sami ostaju bez ovlasti i mehanizama da u značajnijoj mjeri planiraju vlastiti razvoj i ubiru plodove svog rada. Rezultat je da se novac u RS-u uglavnom slijeva samo u šire područje banjalučke regije koja se u ovom entitetu jedina donekle i razvija.

2.  Ekonomske slobode

Iako se prema Indexu ekonomskih sloboda koje pravi američki Heritage Foundation Bosna i Hercegovina nalazi tek na 97. mjestu, ipak je i u tom segmentu jasno da je Federacija znatno ispred Republike Srpske, iako ni u njoj, dakako, ekonomske slobode nisu na zavidnom nivou. Nakon privatizacije Telekoma Srpske za koji je RS od države Srbije dobila zaista impozantan novčani iznos, vlada Milorada Dodika napravila je poteze koji u Evropi još od Berlinskog zida nisu viđeni – državnim novcem počela je kupovati stare i osnivati nove kompanije. Čuveni ekonomist i nobelovac Milton Friedman jednom prilikom je izjavio da kada biste dali državi na upravljanje Saharu, za tri mjeseca bi izazvala nestašicu pijeska, a Dodikova nacionalizacija još jednom je potvrdila tačnost ove konstatacije – većina ovih firmi je u međuvremenu propala.  Pored toga, stepen intervencionizma i državne kontrole nad ekonomijom i ekonomskim tokovima u Republici Srpskoj je na daleko većoj razini nego u Federaciji. Osim one formalne državne kontrole koja se ogleda u direktnom državnom vlasništvu nad firmama te pritisku države na tržište i privatni sektor kroz brojne regulacije i zakone kojima se pogoduje vladajućoj garnituri, tu je također i neformalni dio politički kontrole nad privatnim firmama raznim vaninstitucionalnim pritiscima, namještenim tenderima, subvencioniranjem s vlašću povezanih firmi. 

Uostalom, sam Dodik je u svojim javnim istupima nebrojeno puta pokazao da se u ekonomskom pogledu radi o socijalisti – od poziva na zatvaranje granica za strane proizvode radi razvijanja domaće proizvodnje, preko zalaganja za manipuliranje valutom i pokušaje podsticanja ekonomije kroz štampanje novca i inflaciju, do politike masovne kontrole nad ekonomijom. Čak i turizam u RS-u se razvija po principu da država Kusturici daje budžetska sredstva da napravi Andrićgrad kao turističko središte. Po istom modelu Dodik je svom savjetniku Draganu Vučetiću povjerio razvoj tekstilne industrije u Hercegovini, što je okončano potpunim fijaskom. Model ekonomskih komesara koji prakticira Dodik, Titovi komunisti su napustili još ranih šezdesetih godina prošlog vijeka. 

Iako ni Federacija, s druge strane, svakako nije imuna na etatizam, političke pritiske i klijentalizam, ipak se u njoj mnogo lakše diše, a da je tako, pokazuju i brojne ekonomske grane koje se postepeno razvijaju mimo države i državnih intervencija, na slobodnim tržišnim osnovama, poput IT sektora, proizvodnje automobilskih dijelova ili turizma.

3.  Nezavisni bankarski sektor

Stavovi izrečeni pod tačkom 2 možda se najbolje ogledaju na primjeru bankarskog sektora. Ono što je za ljudski organizam krovotok, to je za ekonomiju bankarski sistem. Nakon rata u Federaciji BiH pojavilo se nekoliko iz rata izniklih domaćih banaka za koje se vjerovalo da će biti okosnica ekonomije. Međutim, ubrzo se pokazalo da te banke ne mogu opstati na tržištu, a država ih je pustila da propadnu. Bankarski sektor je liberaliziran i omogućen je slobodan ulazak stranih banaka na tržište, poslovi domaćih propalih banaka su preuzeti od snažnih stranih, a bankarski sektor u Federaciji godinama karakeriše stabilnost i sigurnost. 

U RS-u pak svjedočimo potpuno drugom scenariju, od brižljivog čuvanja i njegovanja domaćih privatnih banaka čiji su vlasnici ljude bliski vladajućim garniturama do kupovine propale privatne banke i njenog pretvaranja u državnu Banku Srpske. Rezultat: propast s vlastima uvezanih privatnih banaka umiješanih u brojne sumnjive radnje i finansiranje projekata vladajuće klike u RS-u, zbog čega se sada vode i sudski procesi.

Koji je model bio superiorniji, liberalizacija bankarskog sistema i puštanje stranim igračima da uđu u igru, ili kontrola bankarskog sistema bilo kroz državne banke ili privatne banke pod šapom vladajuće garniture, uvjerljivo se pokazalo u praksi.

4.  Politički pluralizam

Život u Federaciji ostavlja utisak potpunog haosa. S decentraliziranim sistemom, dva većinska naroda, mnoštvo stranaka, suprotstavljenih političkih opcija, Federacija BiH djeluje kao entitet u kome ništa ne funkcionira. Ipak, upravo taj pluralizam i ta rascjepkanost vlasti, moći i interesa onemogućava da se prevelika moć koncentrira u grupama jedne garniture ljude. Samim tim pritisak vlasti je manji, a uz manji pritisak vlasti i veći politički i društveni pluralizam, dolazi i do većih ekonomskih sloboda i mogućnost ispoljavanja kreativnosti mimo utjecaja države. 

Ovakvu privilegiju nemaju građani Republike Srpske, gdje vlast SNSD-a kontrolira svaki bitniji aspekt društva – od medija do nastavnika u osnovnim školama od kojih se zahtijeva partijska lojalnost i gdje predsjednik ovog entiteta otvoreno prijeti da općine koje ne glasaju za njegovu stranku neće dobijati novac iz budžeta. Ne treba ni sumnjati da se u konačnici ni sama ekonomija ne može otrgnuti od političkog pritiska.

5. Otvorenost ka svijetu 

Iako se na prvu možda i ne vidi, činjenica je da Dodikova politika konfrontacije sa zemljama Zapada, pravljenje saveza sa Putinom, otvorena podrška rigidnim desničarskim strankama i odbijanja evropskih vrijednosti,  zapravo čitavu Republiku Srpsku drži prilično zatvorenom i izoliranom od ostatka svijeta. Iako Banja Luka ima značajno kulturno-historijsko naslijeđe, dobar geografski položaj i dobre preduvjete za razvoj turizma, on je u ovom gradu na vrlo niskim granama. 

S druge strane, Sarajevo posljednjih godina doživljava svojevrstan turistički procvat, te se u njega slijevaju stotine hiljada turista iz cijelog svijeta, kako sa zapada, tako i sa istoka, a tu su i strani univerziteti te strani studenti koji u cijeloj BiH skoro isključivo u Sarajevo dolaze studirati.

Jednostavno, Sarajevo je odlučilo da bude otvorena sredina pristupačna svijetu i iz toga enormno profitiralo.

Dodik je odlučio da tjera politiku inata i konfrontira se i sa susjedima i sa ostatkom svijeta i njegov entitet je ostao (samo)izoliran, poput ježa koji se sklupča na svaki šum. 

Koja je politika superiornija, politika otvorenih vrata i otvorenog tržišta, ili politika samodostatnosti, tjeranja inata i zidanja zidova već se nekoliko puta u historiji pokazalo i na primjerima istog naroda, kako u Zapadnoj u odnosu na Istočnu Njemačku, tako i u Južnoj u odnosu na Sjevernu Koreju.

Izvor: www.slobodna-bosna.ba