Oxfordska enciklopedija o Hasanu Kafiji Pruščaku

Rad talijanske historičarke Caterine Bori objavljen u oxfordovoj enciklopediji.

Hasan Kafi bin Turhan bin Davud bin Jakub al-Zibi al-Akhisari (1544–1615. ili 1616) bio je istaknuti bosanski kadija (sudija) i učenjak iz mjesta Prusac (mjesto u osmanskom periodu poznato kao Akhisar). Najvažniji izvor o životu Hasana Kafije je njegova vlastita autobiografija, još uvijek neuređena, ali prevedena na engleski jezik. Prema ovom izvještaju, Ḥasan Kafija je mladost proveo u rodnom mjestu, a zatim je otišao u Istanbul na školovanje. Nakon nekog vremena u glavnom gradu, imenovan je za kadiju u Srijemskom vilajetu (sjeverno od Beograda). Nakon toga imenovan je za doživotnog kadiju u Akhisaru i profesora u toj regiji. Kaže se da je osnovao selo Benu Ubad u blizini Akhisara sa džamijom, medresom, tekijom, bibliotekom, hamamom i hanom. Poznati osmanski putnik Evlija Čelebija (umro 1683) posjetio je mezar Ḥasana Kafije nakon njegove smrti i opisuje njegovo sačuvano tijelo kao mjesto lokalnog štovanja. Osmanski pjesnik i učenjak Nevizade (umro 1634) navodi da je bio uključen u progon proganjanog tarikata hamzevija na Balkanu, ali al-Akhisari ovu epizodu ne spominje u svojoj autobiografiji.

Ḥasan Kafija učestvovao je u osmanskom pohodu na Eger (Mađarska) protiv Austrijanaca 1596. Tokom ovog vojnog pohoda predstavio je najvišim predstavnicima sultana svoje najpoznatije djelo Usūlul hikam fī nizām el-‘ālam (Temelji mudrosti o uređenju svijeta), kratka rasprava o dobroj vlasti koju je sastavio godinu dana ranije. Knjiga je izvorno napisana na arapskom, a zatim ju je na osmanski turski preveo sam Hasan Kafija, kako bi je sultan mogao pročitati i kako bi se carsko vijeće (divan) moglo njome služiti.

Usūlul hikam fī nizām el-‘ālam je kratko djelo u kojem autor ukazuje na socijalnu, ekonomsku, vojnu i političku krizu Osmanskog carstva na koncu 16. stoljeća. Hasan Kafija analizira uzroke krize i predlaže pravne lijekove za ono što je u osmanskoj vladi doživljavano kao katastrofalno razdoblje propadanja. Nizam (poredak) je glavni koncept ove knjige. Upravo u obnovi i potkrepljenju (privremeno) izgubljenog društvenog, vojnog i političkog poretka nalazi se ključ stabilnosti. Suprotno tome, zbunjenost, turbulencija, poremećaj i izopačenost suvišno se pojavljuju da predstavljaju trenutno stanje stvari. Savjet al-Akhisara namijenjen je obnavljanju ove izgubljene harmonije.

Rasprava je podijeljena na uvod i tri poglavlja. Uvod (muqaddimah) se fokusira na društveni poredak koji je Bog uspostavio da održi društvo stabilnim i skladnim. Ljudi su podijeljeni u četiri klase: vladari i vojska, učenjaci i pobožni ljudi, poljoprivrednici i zanatlije, i trgovci, a svaka klasa ima svoje dužnosti. Da bi se spriječio poremećaj, svaka osoba treba prihvatiti dodijeljenu ulogu i ispuniti svoje obaveze prema društvu.

U prvom poglavlju nakon uvoda, Ḥasan Kafija objašnjava osnove javnog poretka, i to pravde i dobrog upravljanja (ḥusn al-siyasa). To se postiže dodjeljivanjem vlasti najpogodnijim ljudima, stalnim savjetovanjem vladara s vjerskim učenjacima i velikodušnošću prema podanicima. Drugo poglavlje nastavlja obrazlagati važnost savjetovanja vjerskih učenjacima i onih koji imaju iskustva u vlasti. Treće poglavlje stavlja fokus na vojna pitanja i preporučuje veću kontrolu nad vojskama od strane njihovih zapovjednika i usvajanje najnaprednije vojne tehnologije. Kada se neka regija osvoji, lokalne vladare treba zamijeniti kako bi se izbjegle buduće pobune, poput onih koje su se desile u Transilvaniji, Moldaviji i Vlaškoj (1596). Pobjedu donosi pobožnost, poštenje, poštivanje vjerskih dužnosti i trajno oslanjanje na Boga. Sultan bi trebao poticati i nagraditi svoje vojnike, ali i strogo ih kazniti ako pobjegnu iz bitke. Vojnici se ne bi trebali boriti iz materijalnih razloga već da bi Božija riječ bila gornja. Ono što dovodi do poraza je neposlušnost i pobuna. Konačno, u pomalo iznenađujućem odstupanju od prethodne rasprave, Ḥasan Kafija završava knjigu pisanjem da je mirno rješavanje sukoba poželjnije od ratnih nedaća.

U svakom poglavlju izričito se navode okolnosti iz vremena autora: pobune vojnika, previranja na selu i posljedične migracije u gradove, regrutiranje poljoprivrednika u vojsku, tehnološka vojna superiornost Austrijanaca, ekonomska kriza, korupcija elite, i rastuća izolacija sultana. Ovi su elementi bili visoko cijenjeni od strane modernih naučnika kada su proučavali rad al-Akhisarija kao važnog izvora o krizi kasnog 16. stoljeća.

Pristup koji obećava razmatra Usūlul hikam primjerom osmanske „književnosti propadanja“ šesnaestog i sedamnaestog stoljeća. U stvari, Usūlul hikam pripada dugogodišnjem žanru naṣiḥat al-muluk (savjet kraljevima), koji je trebao vladarima dati praktične preporuke i moralne smjernice, a obično su ga pisali ljudi upoznati s državnom administracijom. Usūlul hikam odražava stajalište provincijskih kadija na konceptima osmanskog legitimiteta i suvereniteta, ali je također dio specifične intelektualne klime koja je izražena kroz klasičnu retoriku i argumentiranje ove literature (red, pravda, pobožnost) u kombinaciji s prevagom na vojnu snagu. Izreke poslanika Muhammeda (a.s), Aleksandra Velikog i Ardašira, osnivača dinastije Sasanida, isprepliću se kroz cijelu knjigu. Na taj način, Hasan Kafija spaja svoje političke savjete s književnom historijom velikih carstava iz prošlosti. Ali, rasprava, također, odražava autorova posebna klasna interesovanja i vjerovatno njegov pokušaj da se uzdigne u krug obrazovanih birokrata koji su obično sastavljali literaturu „ogledala za prinčeve“. Neki učenjaci 20. stoljeća otkrivaju u djelu Usūlul hikam radikalni reformistički stav, pa prema tome ga vide kao preteču osmanskih reformističkih pokreta koji su se pojavili krajem 18. stoljeća.

Danas, Hasan Kafija al-Akhisari predstavlja glavnu referentnu tačku u oživljavanju bošnjačkog islamskog nasljeđa, u čijem duhu se sada uređuju neka od njegovih teoloških djela. Uprkos tome, njegova teološka gledišta tek treba proučiti, a mnoga njegova djela još uvijek su u izvornom rukopisu.

Odlomak iz knjige: Encyclopaedia of Islam and Politics, Oxford-New York, Oxford University Press, 2014, str. 80-82.

S engleskog preveo: Amer Talić (Dialogos)

Povezani članci

Back to top button