Palestina u periodu grčko-rimske vladavine – Aleksandar Veliki i Seleukidi

Grčko-rimski svijet je termin koji historičari upotrebljavaju kako bi označili područje Mediterana od vladavine Aleksandra Makedonskog, pa sve do prva tri ili četiri stoljeća Rimskog carstva.[1]

U svega nekoliko redaka ispričati historijat jednog narodu u rasponu od tri ili četiri stotine godina je doista težak ili pak neizvodiv poduhvat, međutim, moguće je izdvojiti najzanimljivije osobe i detalje iz određenih epoha.

Historiju Palestine u periodu grčko-rimske vladavine obilježilo je nekoliko osoba i važnih historijskih događaja. Kada spomenemo grčko-rimski svijet i palestinsko podneblje, prve asocijacije koje će nam pasti na um su:

1. Aleksandar Makedonski i osvajanje Palestine
2. Seleukidi
3. Pobuna i izgradnja nezavisne države Hasmonejaca
4. Sukobi – Farizeji i Saduceji
5. Dolazak Rima
6. Herod Veliki
7. Sve učestalije pobune i neredi protiv Rimljana

Jevreji pod vladavinom Aleksandra Makedonskog

Aleksandar Makedonski zasigurno je bio jedan od najvećih osvajača zapadnjačke civilizacije. „Rođen je 356. godine p.n.e., naslijedio je tron kao dvadesetogodišnjak, nakon što je njegov otac kralj Filip II  ubijen. Aleksandar je bio opsjednut idejom da osvoji zemlje istočnog Mediterana. Briljantan vojni strateg, brzo i grandiozno – neki bi rekli, rutinski – pregazio Grčku do samog juga, zatim je priobalnim dijelom poveo svoje vojske preko Male Azije (današnja Turska) na Istok, prvo u Palestinu, a zatim u Egipat. Na kraju je umarširao u središte Perzijskog carstva, porazivši perzijskog monarha Dariusa proširivši svoje teritorije sve do područja današnje Indije.“[2] „Na istoku, Aleksandrova samoproklamovana titula „Kralj Azije“ ugrožena je pobunom sitnih vođa. Kako god, 327. g.p.n.e., Aleksandar je uništio preostale protivnike u istočnom Iranu i Afganistanu, prije nego je osvojio sjeverni dio Indije.“[3] Aleksandar Veliki je napravio carstvo koje se prostiralo od Grčke na zapadu, do Indije na istoku.

U mladosti ga je podučavao veliki grčki filozof Aristotel, pa je tako cijeloga života sa sobom nosio misao i ubjeđenje da je grčka kultura superiornija u odnosu na ostale. Kao osvajač promovisao je grčki jezik i kulturu, izgrađujući gradove u grčkom stilu sa gimnazijama, teatrima i javnim kupatilima, s namjerom da služe kao administrativni i trgovački centri. Nakon što je u gradovima koje je osvajao napravio jednu mješavinu grčke kulture sa orijentom, neizostavno je spomenuti da su se sada, u novom svijetu, koji je oblikovao Aleksandar grčka božanstva štovala zajedno sa lokalnim.

„Osnovao je sedamdeset novih gradova, od kojih su se većina zvali Aleksandrija. Većinom su služili kao vojni centri, ali i kao stjecišta kulture, obrazujući tako jedno novo kosmopolitsko društvo.“[4] Iako je umro veoma mlad, u trideset i trećoj godini, najvjerovatnije da je otrovan, Aleksandar je ostao u svijetu zapamćen kao jedan od najvećih vojskovođa kojega je čovječanstvo zapamtilo. Bio je veliki vojskovođa i diplomata, svojim osvajanjima je stekao mnoštvo neprijatelja, ali je također i svojim velikodušnim gestama stekao mnoštvo prijatelja i simpatizera. Tako je prilikom osvojenja Palestine, područja u kojem su se smjenjivale vladavine mnogih carstava,  Aleksandar Makedonski je pridobio simpatije Jevreja. Bilo je to doista pravo čudo, obzirom da znamo kakav animozitet su Jevreji imali prema osvajačima, naročito paganima koji su zajedno sa sobom nosili i svoje idole.

Nakon što je osvojio Palestinu, otišao je u Hram u Jerusalemu gdje je osobno prinijeo žrtvu na oltaru. Ovim činom, zadobio je simpatije tadašnjih Jevreja, međutim, njegovo dobročinstvo se nije ogledalo samo u prinošenju žrtve koja je mogla biti puka formalnost, naime, Aleksandar je Jevrejima ostavio sve slobode koje su uživali u vrijeme Perzijskog carstva. „Svom upravljaču u Palestini dao je uputstvo da ne tlači Jevreje, ni da im nametne teške poreze, već da ima obzira prema njima.“[5] Jevreji su bili oduševljeni ovom gestom novog vladara, pa su u znak zahvalnosti svim dječacima koji su rođeni te godine dali ima Aleksandar. Međutim, Aleksandrova vladavina nije dugo potrajala, a nedugo nakon njegove iznenadne smrti, njegovi generali su međusobno podijelili osvojene zemlje, pa je tako Palestina ponovo dospjela pod ruku Egipćana, ovoga puta dinastije Ptolomeja. Naravno, u ovom periodu nisu prolazili kroz tlačenja kao u vrijeme faraona, ali stanje nije bilo ni izbliza stanju u vrijeme vladavine velikog osvajača Aleksandra Makedonskog.

Seleukidi

U toku vladavine Ptolomeja i njihovih sukoba sa susjednim sirijskim narodom – Seleukidima, Jevreji su osjetili da bi Seleukidi bili mnogo podobniji vladari od tadašnjih Ptolomeja. Priklonili su se Antiohu Velikom koji je 190. p.n.e. u Bici kod Paneasa (?) izvojevao pobjedu nad Egipćanima čime je Judea došla pod vlast Selekuida.[6] Narod je po ko zna koji put pozdravio novog vladara u nadi da će nastupiti neka bolja vremena.

Nakon smrti Ptolomeja IV, Antioh Veliki i Filip V su međusobno podijelili većinu njegovog carstva. Antioh je uzeo južne i istočne dijelove carstva, prisvojivši sebi Palestinu 202. g.p.n.e., nakon čega je napao Egipat, sklapajući primirje 195. g.p.n.e., čime je dobio južnu Siriju i Ptolomejeve posjede u Maloj Aziji. Prijestolnica Seleukida bila je Antiohija ili današnja Antakija na jugu Turske. „Osnovali su je Seleukidi 300. g.p.n.e., i bila je centar Seleukidske moći sve do 64. g.p.n.e., kada je postala prijestolnica provincije Sirije, nakon osvojenja od strane Rimskog carstva.“[7]

„Antioh III ili Veliki (242-187. g.p.n.e.), prvi je sirijski vladar Judeje[8], bio je prijateljski raspoložen prema Jevrejima. Po njegovom naređenju data je velika suma novaca prosvešteniku Simeonu Pravednom za potrebe Hrama, kao i za ulepšavanje grada i jačanje njegovih utvrđenja. Jevrejskim zajednicama rasutim po Siriji i Vaviloniji, takođe su date veće slobode.„[9]

Vladavina Antioha Velikog nije potrajala dugo, nakon pretrpljenog poraza od Rimljana i smrti koja je uslijedila nedugo zatim, naslijedio ga je sin Seleuk IV, koji je vladao svega nekoliko godina, a čiju vladavinu su obilježila teška vremena za Jevreje. Već tada je na ovom području počeo da se osjeti sve veći utjecaj Rima. Seleukidi su Jevrejima nametnuli visoke poreze, jer je utjecaj Rima bio sve jači, pa su tadašnji kraljevi morali da plaćaju veliki danak Rimu. Vladar koji je svojom surovošću obilježio vladavinu Seleukida i time doprinijeo okončanju kratke, svega 30-ogodišnje vladavine Seleukida nad Jevrejima, bio je Antioh IV. Među Grcima je bio poznat kao Antiohus Epifanes (poslat od Boga), dok su ga neki zvali Antiohus Epimanes (Antioh Ludi), a Jevreji su ga podrugljivo zvali Antiohus Haroše (Antioh Zli), zbog svoje surove vladavine na Jevrejima.

Antioh Epifanes (215-164.g.p.n.e.), kao politički taoc, što je bila praksa tadašnji ratova i primirja, proveo je dio svog života u Rimu, gdje je naučio mnogo toga o rimskim institucijama i ustrojstvu. Nakon što je oslobođen, nije polagao pravo na nasljedstvo niti obnašanje visokih funkcija u Seleukidskom carstvu, tako je jedan period svoga života bio upravnik Egipta i Kipra, ali je pobjeda Rimljana nad Makedoncima bila nepovoljna za njega, pa je morao da napusti oboje, ali je odmah nakon toga, 167. g.p.n.e., osvojio Jerusalem.

Bio je veliki zaljubljenik grčke kulture, pa je tako cjelokupno stanovništvo primoravao da prihvate grčku kulturu, kako običaje, tako i vjeru. Stanovništvu je nametao obožavanje grčkih božanstava poput: Zeusa, Apolona, Afrodite itd., čemu su se ortodoksni Jevreji itekako protivili, ali, među tadašnjim Jevrejima je postojala i skupina helenista, mladih i bogatih Jevreja, obično iz aristokratskih porodica, koji su usvojili grčku kulturu, pa su često odlazili u pozorišta i sportske igre, pijančili, vodili rasipnički život, a što se u mnogome kršilo sa praksom tadašnjih Jevreja. 170. godine među Jevrejima visokog staleža javljaju se težnje o preispitivanju jevrejske prakse i vjerovanja, poput osude i prezira idolatrije, obrezivanja ili pak regulacija u ishrani. Podijeljenost Jevreja je bila toliko izražena da su se i prosveštenici podijelili na dvije strane, pobornike i protivnike grčkih kulturoloških vrijednosti, štaviše, u tom periodu dvojica vrhovnih sveštenika nosila su grčka imena – Jazon i Manelaj.[10]

Jedno zanimljivo kazivanje o moralnom i političkom beznađu u kojem su se nalazili tadašnji Jevreji najbolje oslikava iskušenje koje je zadesilo porodicu tadašnjeg prosveštenika Onije. Naime, prosveštenik Onije je bio na strani hasida, dok je njegov brat pripadao poklonicima grčke kulture, pa je čak i svoje ima Jošua promijenio u Jazon. Jazon, koji je također bio prosveštenik bio je ljubomoran na svog brata Oniju, pa je s namjerom da se domogne tada najviše sveštenićke poziciji otišao do seleukidskog kralja Antioha tražeći da ga postavi za prosveštenika, a zauzvrat će se pobrinuti da uvede grčke običaje u Judeju, kao i to da će plaćati veći danak. Naravno, Antioh je bez razmišljanja prihvatio velikodušnu ponudu budućeg najvećeg vjerskog službenika jevrejskog naroda. Jazon je izgradio gimnaziju, uveo je da jevrejska djeca naga uče gimnastiku i vojne vježbe u školama kao i mnoštvo drugih običaja.  Međutim, tadašnje sveštenstvo je nastavilo da pomjera granice moralne iskvarenosti, pa se u tom periodu javlja drugi poklonik helenista, Jevrej po imenu Menelaj. Kao i njegov prethodnik, gajio je nadu da jednoga dana postane prosveštenik, ali je u to vrijeme na tom položaju bio veoma podobni Jazon, pa je njegov napor da dođe do zacrtanog cilja morao da bude mnogo veći, ali s druge strane i opasniji, obzirom da je narod bio sve nezaodovoljniji. Menelaj je po uzoru na svog prethodnika, otišao do kralja i ponudio mu isto što i Jazon – promociju grčke kulture, ali i mnogo veći porez. Kralj je prihvatio njegovu izdašnu ponudu, pa je tako po ko zna koji put, kod vladara kupljena pozicija najvećeg vjerskog službenika.

Nakon što je Menelaj stupio na položaj, da bi ispunio svoje obećanje, „kradomice je iz Hrama izvukao sve dragocjeno posuđe i poslao ga Antiohu. Stari prosveštenik Onije otkrio je Menelajevu krađu i uzbunio javnost zbog ovog skrnavljenja Hrama.“[11] Došlo je do nereda u kojima je Onije, Menelajev najveći protivnik ubijen, a narod je u znak odmazde ubio Menelajevog brata koji je hramske dragocjenosti  osobno odnio Antiohu.

Nakon nereda koji su nastupili, Antioh je krenuo u konačni obračun sa Jevrejima. Na čelu vojske ušao je u Jerusalem, hiljade ljudi je ubijeno, a Hram je ponovo opljačkan. Međutim, krvoproliće, palež i pljačka nisu „udobrovoljile“ Antioha koji je sada definitivno opravdao nadikam „Epimanis“ (Ludi), on je u dvorište Hrama postavio ogromnu statuu Zeusa i zabranio bilo kakvo održavanje jevrejskih vjerskih obreda. Naredba je sprovedena i u ostatku provincije, pa je narod bio prisiljavan da obožava grčka božanstva.

Upravo ovaj čin je bio presudan za ono što je uslijedilo, a to je, borba i oslobođenje Jevreja od stranih vladara, a koju je sa svojih pet sinova predvodio sveštenik iz malog grada Modina po imenu Matatja, koji bijaše iz porodice Hasmonejaca.

(Sljedeći dio: Pobuna i izgradnja nezavisne države Hasmonejaca; dolazak Rimljana)

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Pogledati: Bart D. Ehrman, The New Testament, A Historical Introduction to the Early Christian Writings, Oxford University Press, New York, 1997., str. 19.

[2] Ibid, str. 19.

[3] Patrick K. O'Brien, Philip's Atlas of World History, Octopus Publishing Group, London, 2007., str. 43.

[4] Ibid, str. 43.

[5] Simon Dubnov, Kratka istorija jevrejskog naroda, Tabernakl, Sremska Mitrovica, 2006., str. 68.

[6] A.J. Levine, Dale C. Allison, Jr., and John Dominic Crossan, The Historical Jesus in Context, Princeton University Press, New Jersey, 2006., str. 15.

[7] Britannica Concise Encyclopedia, International Copyright Union, Peru, 2006., str. 84.

[8] Judeja je  bio ustaljen naziv za veći dio teritorije koji je osvojen u vrijeme Makabejskih osvajanja. Osobenost ovog područja se ogleda i u tome što nije bilo nekog većeg miješanja sa strancima, kao što je to bio običaj sa sjevernijim dijelovima nekada ujedinjenog carstva.

[9] Simon Dubnov, Kratka istorija jevrejskog naroda, Tabernakl, Sremska Mitrovica, 2006., str. 71.

[10] A.J. Levine, Dale C. Allison, Jr., and John Dominic Crossan, The Historical Jesus in Context, Princeton University Press, New Jersey, 2006., str. 15.

[11] Ibid, str. 73.