Palestina u periodu vladavine Hasmonejaca i dolazak Rimljana

Pobuna i izgradnja nezavisne države Hasmonejaca

Nakon što je kraljevska naredba o iskorijenjivanju jevrejskih vjerskih običaja počela sa sprovođenjem, sirijski vojni činovnik došao je u Modin gdje je na gradskom trgu sagradio oltar na kojemu je žrtvu grčkim božanstvima morao da prinese sveštenik iz redova Jevreja. Nakon što je Matatja odbio ovu naredbu, drugi Jevrej helenista prišao je oltaru kako bi on prinio žrtvu, ozlojađeni Matatja ga je ubio, a zatim su njegovi sinovi ubili činovnika i srušili oltar. Bio je to početak otvorene bune, kojom je Matatja na opću mobilizaciju pozvao ostale rodoljube i pravovjerne. Hiljade ljudi se odazvalo, a ustanici su se podijelili u manje grupa i gerilskim napadima ratovali protiv sirijskih vojnika. Pobjedivši pro-grčke okupatore, „očistili su i posvetili Hram, uredivši ga za stanovništo shodno Jevrejskim običajima. Od tog dana Jevreji obilježavaju Blagdan posvećenja (Iv 10, 22).“[1]

Nakon smrti Matatja, vođstvo su preuzeli njegovi sinovi, koji su se smjenjivali. Vojne je predvodio prvo Juda Makabejac, da bi nakon njegove pogibije vođstvo preuzeo brat Jonatan Hasmonejac, koji je nedugo zatim poginuo, a u međuvremenu je i seleukidski kralj Antioh umro. Tek treći sin Matatja – Simon, uspio je da oslobodi zemlju od seleukida. Nakon skoro 30. godina borbe, Palestina je oslobođena, a Simon je izabran za prosveštenika i namjesnika oslobođenog naroda.

Članovi porodice Matatja „predvodili su jevrejski otpor; 164. g.p.n.e., uspeli su da isteraju Grke iz hrama na brdu, ali rat se nastavio sve do 143. g.p.n.e., kada su Makabejci smogli snage da uzdrmaju seleukidsku vlast i Judu proglase nezavisnom državom.“[2]

Nakon egipatskog ropstva, perzijskih svirepih egzekucija i progona, grčkog blagostanja u vrijeme Aleksandra Makedonskog, te kasnije podobnijih, ali ništa manje svirepih Seleukida, Jevreji su nakon stoljeća prividnog, ali katkada i doslovnog ropstva, napokon doživjeli slobodu. Sloboda je oduvijek imala visoku cijenu, tako je bilo i ovoga puta. Nakon četiri stotine godina perzijske i grčke vladavine, te tridesetogodišnje vladavine sirijaca, Palestina je postala slobodna država sa sopstvenim vladarom.

Simon Hasmonejac je bio veliki vizionar, krenuo je u obnovu države i unapređivanju poljoprivrede na selima i trgovine u gradovima. Izgradio je luku u Jafi , koju je osvojio od Sirijaca, tako je ovaj poduhvat ponovo povezao Jerusalem sa sredozemljem, ali je također prouzrokovao i nove sukobe sa Sirijcima. Simon je imao čudan završetak, naime, prevarom ga je namamio, a zatim ubio njegov zet Ptolomej, koji je bio helenizirani Jevrej. Simonova supruga je uzeta kao taoc, a kada je ova strašna vijest stigla do Johanana Hirkana, Simonovog sina koji ga je naslijedio, nakon što je poveo vojnu protiv Ptolomeja, na zidine Jerihona postavljena je njegova majka, a Ptolomej je zaprijetio da će ju baciti u slučaju da se ne povuče. Johanan Hirkan je bio primoran da prekine sa opsadom, nastavio je da vlada Jerusalemom narednih trideset godina.

„Zemlja je bila očišćena od Sirijaca, oslabljenih mnogim ratovima. U samoj Palestini, razna mala plemena, koja su često prelazila neprijateljima Jevreja, bila su prisiljena da se pokore Johananu Hirkanu. Ovaj je kaznio Samarićane[3], koji su živeli u centralnoj oblasti države blizu grada Sihema i sravnio sa zemljom hram na bregu Gerizim. Mali edomljanski narod, naseljen u južnoj Palestini, takođe je priznao njegov suverenitet, pa je čak i primio jevrejsku veru. Međutim, i pored toga što su prešli na jevrejsku veru, Edomljani su smatrani samo polujevrejima.“[4]

Johanan Hirkan je zaslužan za osnivanje Sanhedrina (Veliki sud), na hebrejskom Bet-Din-Hagadol. Sud je imao 70 članova i jednog predsjednika koji je nosio titulu „otac suda“ (hebr. Av-Bet-Din). Sanhedrin je raspravljao o svim zakonima koje je trebalo donositi na osonovu Tore. Osnivanje Sanhedrina je prouzrokovalo nove probleme, jer su članovi bili podijeljeni na dvije stranke – Saduceje i Farizeje.

„Saduceji (hebr.), religijsko-politička zajednica iz I i II stoljeća, čiji je osnivač Cadok. Zajednica je priznavala samo Mojsijev zakonik, nisu vjerovali u anđele, uskrsnuće, kao ni u vječnost duše.“[5] Smatrali su da država treba da se razvije po uzoru na susjedne države i da imaju jaku vojsku, prihvatali su Toru, ali su odbacivali bilo kakva dodatna učenja koja bi pravila „ogradu oko Tore“. Bili su veoma aktivni u političkom životu i obično su pripadali višem staležu društva. Saduceji strogo slijede zapisani Zakon, u vanjskim oblicima kulture oni su prihvatali rimsko-helenske kulturne novine, kao što je nadijevanje djeci grčkih imena. Nestali su 70. g. n.e. razaranjem Hrama.[6]

Na drugoj strani, Farizeji su bili jevrejska zajednica iz III stoljeća i pridržavali su se pravila levitske čistoće. Prihvatali su učenje o besmrtnosti duše i učenje o Mesiji.[7] Smatrali su da Jevreji treba da se u svakom pogledu razlikuju od ostalih naroda, a zakonodavstvo i propisi da imaju svoje korijenje u Tori, propisi treba da budu strožiji kako bi se spriječilo miješanje Jevreja sa drugim narodima. „Farizeji su rigidnije branili autohtonu jevrejsku tradiciju, ali su poznavali i „djelimično usvajali helensku filozofiju, kao i razne strane religijsko mistične tradicije.“ Prema Josefu Flaviju, u vrijeme Heroda Velikog bilo ih je 6.000. U odnosu na rimske vlasti pružaju pasivni otpor (za razliku od borbenih zelota). Izbjegavaju se miješati u politiku. Takođe se izdvajaju od običnog svijeta, usmjereni su na religiju, na tačno poznavanje Mojsijevih Zakona  i „predaja starih“, usmenih tumačenja Tore.“[8]

Johanan Hirkan je bio simpatizer saduceja, a njegova dva sina, Aristobul I i Aleksandar Janaj su u potpunosti bili na strani Saduceja. Nakon što ga je naslijedio Aristobul, koji je  poveo nekoliko ratova protiv okolnih naroda, nedugo zatim je umro, a naslijedio ga je brat, Aleksandar Janaj. Neki historičari smatraju da je Aristobul I bio prvi hasmonejski vladar koji je uzeo titulu „Kralj“, međutim, neki su mišljenja da je to učinio njegov brat, koji ga je i naslijedio.[9]

Aleksandar je vladao u periodu od 107-76. godine, bio je u stalnim sukobima kako sa okolnim narodima, tako i sa svojim, tj. sa onom stranom koja je pripadala farizejima. Granice države u njegovom periodu bile su otprilike poput onih iz vladavine kralja Davida, od Dana na sjeveru, pa do Beerševe na jugu. Kada su u pitanju odnosi prema Edomljanima i Ituranima, ponudio im je na izbor – obrezivanje ili smrt, naravno, svi su prihvatili obrezivanje, a odnosi sa Samarićanima su ostali isti ili čak i gori, obzirom da je Aleksandar Janaj porušio samarićanski Hram na planini Gerizim.[10]  Prilikom vjerskog obreda, obzirom da je kralj obnašao funkciju i vjerskog i svjetovnog lidera, običan čin, poškropljenja oltara (koji su praktikovali farizeji), odbio je to da učini i prosuo vodu iz pehara, čime je prouzrokovao građanski rat koji je trajao šest godina. Pred smrt je oporučio supruzi da uspostavi mir sa farizejima, što je ona i učinila, postavivši svog brata Simona ben Šetaha, inače farizeja, za predsjednika Sanhedrina.

Dva sina koja su ga naslijedila su također bili podijeljeni, Hirkan je bio pobornik farizejskog učenja, a Aristobul saducejskog.  Sukobi i zavjere između braće su nastavljene, a prvi vojni sukob završio je u korist Aristobula, nakon čega se Hirkan odrekao prijestolja u korist svog brata. Cijeli vremenski period sukoba na relaciji farizeji – saduceji obilježili su pozivi u pomoć okolnim vladarima. Međutim, Hirkan je nakon abdikacije prebjegao u Arabiju, gdje je uz pomoć tamošnjeg vladara Aretasa iznenadnim napadom i opsadom  ponovo osvojio Jerusalem. U to vrijeme Pompej, rimski vojskovođa krenuo je u osvajanje Sirije i seleukidske države i u periodu dok je sa vojskom odmarao u osvojenom Damasku stigli su mu pozivi braće Hirkana i Aristobula s namjerom da on odluči ko će vladati Palestinom. Obećao im je da će im odgovre saopćiti, pa je tako poslao svoje legije u Palestinu i osvojio Jerusalem na Jom Kipur, pri čemu je poginulo oko 12.000 Jevreja.

Poziv u pomoć je bio pogrešan potez, neki sveštenici i pristalice Aristobula su ubijeni, Aristobul je zajedno sa porodicom odveden u Rim, a Hirkan je postavljen za prosveštenika i namjesnika, sada, rimske provincije.

Kako se ispostavilo na kraju, „hasmonejska dinastija koju su uspostavili Makabejci bila je ogromno razočarenje. Kraljevi su bili okrutni i potkupljivi – nisu bili ni Davidovi potomci – i, na užas pobožnijih Jevreja, oskvrnuli su svetost hrama time što su prisvojili položaj prosveštenika iako nisu bili svešteničkog roda.“ Na koncu hasmonejske vladavine narod se podijelio na mnoštvo sekti, od kojih su najutjecajniji bili Farizeji i Saduceji, međutim bilo je mnoštvo drugih, od kojih je svaka tvrdila da je istinski predstavnik pravovjernog učenja.

Krajem drugog vijeka dolazi do izliva apokaliptične pobožnosti, koja će naročito doći do izražaja tokom vladavine Rima, kada će mase Jevreja pomno iščekivati obećanog Mesiju koji će uspostaviti pravdu i kao Davidov potomak vladati kao jevrejski kralj.

Dolazak Rimskog carstva

„Kada su Rimljani osvojili Judeju 63. godine p.n.e., postavili su novog upravitelja, Antipatera, čiji sin Herod Veliki je kasnije postao upraviteljem cijele Judeje.“[11] „Jerusalem i Judeja su došli pod rimsku vlast, nakon čega je osnovano i utvrđeno nekoliko gradova, poput: Gadare, Hipposa, Scythopolisa, Gaze, Joppe (današnja Jaffa), Dora i Stratova kula. Nakon pobune Aleksandra, sina Aristobula II, Judeja je podijeljena na pet oblasti: Jerusalem, Gadara, Amathus, Jeriho i Sepphiros, koje su bile pod upravom Gabiniusa, prokonzula Sirijskog.“[12]

Jevreji nisu sa oduševljen dočekali rimsku vladavinu koja je stigla nakon stoljeća nezavisnosti. Iako je Pompej osvajanjem Palestine svrgnuo sa vlasti Aristobula i Hirkana, ipak je Hirkanu prepustio ulogu prosveštenika, a na ovakav potez Aristobulove pristalice su pokrenule niz pobuna „na koje su Rimljani uzvratili uobičajenim divljaštvom – paljenjem gradova, masakriranjem pobunjenika, porobljavanjem naroda.“[13]

Rimska vlast je još na samom početku pronašla učinkovit način kako da vlada Jevrejima. Naime, po dolasku su pridobili šačicu svećenićkih porodica koje su imale ulogu prikupljanja poreza i dadžbina za Rimaljane, a zauzvrat su bogato nagrađivani. Velikom svećeniku su bile odriješene ruke da odlučuje o vjerskim pitanjima, provodi Božiju volju, pa čak i hapsi, ali samo u blizini Hrama. Ako su Rimljani željeli da kontrolišu Jevreje, morali su kontrolisati Hrama,  a za kontrolisanje Hramom, morali su kontrolisati visokog svećenika i upravo je zbog toga Rim osvajanjem Palestine preuzeo ulogu postavljanja i smjenjivanja velikog svećenika.[14]

Rimsko carstvo stasalo je u ozračju helenske kulture, prihvatajući grčki jezik, grčku kulturu, pa čak i preuzimajući grčko poimanje i verziju vjere, idući tako daleko da su grčka i rimska božanstva u većini slučajeva bila ista, samo sa drugačijim imenima. Za Jevreje, rimski politeizam je bio isuviše sablasan, na drugoj strani, Rim je oduvijek bio otvoren i tolerantan prema politeizmu, ali ono što nikako nije mogao da toleriše je tadašnji monoteizam Jevreja. Kao što je za tadašnje Jevreje bogohulno bilo vjerovanje u kipove i razna božanstva, isto tako, većina stanovnika Rima nije mogla pojmiti vjerovanje u Jednog Boga. Kako odbaciti vjerovanje u boga poljoprivrede, boga koji čuva kuću, boga ljubavi, boga rata, boga kojeg štuju u bolesti, boga kojemu se prinose darovi kada su odlazili u rat i stotine drugih porodičnih, lokalnih ili državnih božanstava?!

U tradicionalnoj religiji Rima obred je bio od velikog značaja, jer je uspostavljao odnos sa bogovima. Postojala su brojna božanstva, a među najvećima je bilo kapitolsko trojstvo: Jupiter, bog neba i kralj bogova; Junona, njegova žena; i Minerva, boginja mudrosti. Mars, još jedno veliko božanstvo i bog rata, je nekada bio bog polja, jer su farmeri bili također njegovi vojnici.

Rimljani su također prihvatili bogove i kultove drugih naroda, naročito Grka, a ponekad su identificirali lokalne bogove sa svojim vlastitim. Jedan od najranijih stranih kultova koji je došao u rim 204. p.n.e., je bio kult frigijske boginje plodnosti Sibele. Ali orgijski obredi su tako šokirali Senat da je neko vrijeme Rimljanima bilo zabranjeno da učestvuju u njima. Kult Mitrasa je bio poularan kod vojnika, a raširilo se i štovanje egipatske boginje Izis i boga Serapisa.

Ono što je najviše zbunjivalo Rim kod Jevreja nisu bili rituali ili strogo pridržavanje zakona, nego nerazumljivi kompleks superiornosti. Kako se usuđuju smatrati da je samo njihov Bog jedini u univerzumu, ko su oni da se odvajaju od ostalih naroda ili pak, ko su oni da od cara zahtijevaju poseban tretman? To su bila pitanja koja su izazivala koliko konfuziju, toliko i gnjev kod Rimljana.

Daleko od toga da Rim nije imao nikakve moralne vrline. „Uspon Rima se zasnivao na disciplini i jednostavnim seoskim vrijednostima: pietas (pokorno ponašanje), frugalitas i simplicitas su bili visoko cijenjeni – još više kada se vidjelo da ih prakticiraju imućni senatori. Ali kada su helenistička kultura i ponašanje sa svojim „nepriličnim“ senzualnim užicima, kasnije došli u grad, državnik Kato (239.-148. p.n.e.) i drugi iz stare škole su uzalud pokušavali obuzdati ovaj korumpirajući plimni val.“[15]

U to doba, Jevreji su svijet dijelili na Jevreje i pagane. Tome ide u prilog i činjenica da čak i narodi koji su prihvaćali vjeru Jevreja nisu bili priznati, poput Edomljana kojima je pripadao Herod Veliki, ali i Samarićana, koji su imali svoju verziju Tore i male preinake u obredoslovlju, a na koje su ostali Jevreji gledali sa podozrenjem.

Naime, i prije dolaska Rima, Jevreji su se snažno protivili helenizaciji, ali je helenska kultura uvijek uvijek nalazila svoje poklonike među samim Jevrejima. Međutim, Jevreji su činili sve kako bi se kulturološki i vjerski razlikovali od ostalih građana Rimskoga carstva, naročito sada, kada su izgubili vlast, a samim tim nekada moćni Sanhedrin je postao čista formalnost, jer se dopuštenje za izvršenje presuda moralo tražiti od rimske uprave.

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Don Fleming, Bridgeway Bible Dictionary, Bridgeway Publication, Brisbane, Australia, 2004., str. 175.

[2] Karen Armstrong, Biblija, Laguna, Beograd, 2010., str. 48.

[3] Samarija je bila sjeverni dio nekadašnjeg kraljevsta, a od ostalih Jevreja su se razlikovali po mnogo čemu, Judeja ih je pogrdno nazivala paganima, zbog njihove otvorenosti prema strancima (paganima). Nalazila se u srcu planina, nekoliko milja sjevero-zapadno od Šehema nalazilo se brdo Šomeron, koje je izraelski kralj Omri kupio za dva „talenta“ srebrenjaka. Na tom mjestu je izgradio grad kojemu je dao naziv Šomeron, tj. Samarija. Kralj Omri je vladao 6. godina Samarijom, nakon njega su se promijenile desetine vladara. Samarićani su se od ostalih Jevreja razlikovali i po tome što su imali i svoje „samarićansko Petoknjižje“. Naime, nakon povratka iz izgnanstva, „Jevreji su zabranili Samarićanima da zajedno učestvuju u obredima, što ih je dovelo do raskola, nakon čega su Samarićani izgradili novi hram na planini Gerizim. Gradnja hrama završena je oko 100. godine, p.n.e.“

[4] Simon Dubnov, Kratka istorija jevrejskog naroda, Tabernakl, Sremska Mitrovica, 2006., str. 77.

[5] Ivan Cvitković, Rječnik religijskih pojmova, DES, Sarajevo, 2005., str. 399.

[6] Pogledati: Eli Tauber, Ilustrovani leksikon judaizma, Magistrat, Sarajevo, 2007., str. 209.

[7] Ibid, str. 137.

[8] Eli Tauber, Ilustrovani leksikon judaizma, Magistrat, Sarajevo, 2007., str. 63.

[9] Pogledati: Adrian Curtis, Oxford Bible Atlas, Oxford University Press, Kina, 2007., str. 51.

[10] A.J. Levine, Dale C. Allison, Jr., and John Dominic Crossan, The Historical Jesus in Context, Princeton University Press, New Jersey, 2006., str. 16.

[11] Philip Wilkinson, Douglas Charing, Encyclopedia of Religion, Dorling Kindersley, London, str. 136.

[12] Adrian Curtis, Oxford Bible Atlas, Oxford University Press, Kina, 2007., str. 52.

[13] Reza Aslan, Zelot – Život i vrijeme Isusa Nazarećanina, Buybook, Sarajevo, 2013., str. 38.

[14] Pogledati: Reza Aslan, Zelot – Život i vrijeme Isusa Nazarećanina, Buybook, Sarajevo, 2013., str. 38.

[15] Margaret Oliphant, Stari svijet, Svjetlost, Sarajevo, 1998., str. 118.