Patrologija – Pojam i značenje “crkvenih otaca”

– PATROLOGIJA je pojam koji obuhvaća: nauku o životu i književnoj djelatnosti starih crkvenih pisaca (klasična antika), te istraživanje i izlaganje života i književnog rada starih crkvenih pisaca (pisaca koji su obrañivali teološke teme, te razrañivanje njihova učenja).

– Patristička teologija je znanstveno proučavanje i prikazivanje teologije starih pisaca, s tim da se pojmovi „patrologija“ i „patristika“ mogu držati za sinonime.

– Naziv „patrologija“ istoznačan je i s nazivima „povijest starocrkvene književnosti“ (katolički krugovi) i „povijest starokršćanske književnosti“ (protestantski krugovi).

– „Povijest starokršćanske književnosti“ uključuje novozavjetne spise i spise heretika – katolička znanost odijeljeno proučava NZ od ostalih starokršćanskih spisa.

– Danas se gubi razlika između ova dva naziva, budući da se uvidjela važnost proučavanja heretičkih spisa.

– „Apokrifi“ su spisi koji su pretendirali da budu ubrojeni u SP, njih proučavaju i biblijske znanosti i patrologija.

– „Povijest dogmi“ je znanost koja se razvila iz patrističke teologija, proučava razvitak razmišljanja i raspravljanja tijekom povijesti Crkve koji je doveo do definiranja određenih dogmatskih formulacija.

– „Povijest teologije“ je istraživanje razvitka teologije kao znanosti, znanstveno proučavanje života, književnog rada i naučavanje teoloških pisaca tijekom crkvene povijesti do danas (patrologija je dio povijesti teologije).

– Naziv „patrologija“ prvi upotrijebio Johann Gerhard, koji je izdao djelo „Patrologija“ 1653.g., a začetnik joj je „otac crkvene povijest“ Euzebije Cezarejski (333.g.), koji je u svojoj „Crkvenoj povijesti“ iznio kršćanske pisce, pravovjerne i heretike.

– Kolijevka patrologije je Betlehem, a njezin otac sv. Jeronim, koji je 392. g. napisao djelo „De viribus illustribus sive cathalogus de scriptoribus ecclesiasticis“ (opisani životi 135 pisaca, uključujući židovske pisce Filona i Josipa Flavija, te Seneku).

– Na Istoku je za patrologiju važno djelo u 9. st. napisao carigradski teolog Focije – „Myriobiblion“ (Bibliotheca), gdje je zabilježeno 280 poganskih i kršćanskih pisaca.

Pojam i značenje „crkvenih otaca“

Nazivi „stari crkveni pisci“, „crkveni Oci“ ili „sveti Oci“ (odatle naziv patrologija) dolaze od običaja u antici da učenik učitelja naziva ocem: već od prve polovice 2. st. ocem se naziva biskup, u 4. st. proširio se taj naziv i na druge učitelje koji su bili priznati kao autentični reprezentanti crkvene tradicije (npr. sv. Jeronim), a dokaz za ispravnost nauke pomoću tekstova „Otaca“ upotrebljava se već na općem saboru u Efezu (431. g.).

– Četiri potrebna uvjeta da bi se netko mogao držati „crkvenim Ocem“: 1. Ortodoksnost nauke, 2. Svetost života, 3. Crkveno odobrenje (npr. citiranje na nekom koncilu), 4. Drevnost (tj. djelovanje u tom prvom razdoblju povijesti Crkve). Onaj kome nedostaje neki od uvjeta naziva se „crkvenim piscem“. „Crkveni naučitelj“ je onaj koji nema svojstvo „drevnosti“, ali uz ostale uvjete mora imati „eminens eruditio“ i „expressa Ecclesiae declaratio“. Nakon što je Bonifacije VIII. nazvao Ambrozija, Jeronima, Augustina i Grgura Velikog „egregii doctores ecclesiae“ uobičajilo se njih četvoricu nazivati „velikim crkvenim Ocima“. Grčka Crkva ima tri „velika ekumenska naučitelja“: Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski (koji ima i počasni naslov „teolog“) i Ivan Zlatousti – Rimska Crkva je k njima pridružila i sv. Atanazija, pa se na Zapadu broje četiri istočna „velika crkvena Oca“.

– Zapad broji i četiri Oca koji su dobili naslov „crkvenog naučitelja“: Hilarije, Leon Veliki, Petar Krizolog i Izidor Seviljski – oni s ečesto nazivaju „malim crkvenim Ocima“. Od istočnih Otaca naziv „crkvenog naučitelja“ na Zapadu su dobili Efrem Sirski, Ćiril Jeruzalemski, Ćiril Aleksandrijski i Ivan Damaščanski (istočni „mali crkveni Oci“).

– Oci koji su umrli mučeničkom smrću nemaju naziv „naučitelja“, nego „mučenika“ (što je viši „vijenac“).

– Katolička Crkva je proglasila „naučiteljima“ i neke teologe koji nisu živjeli u „otačko doba“: sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, Anselmo Kantorberijski, Franjo Saleški, Ivan od Križa, Antun Padovanski, te dvije „naučiteljice“: sv. Katarina Sijenska i sv. Terezija Velika (Avilska).

– Doktrinalni autoritet crkvenih Otaca u Crkvi je vrlo velik – on se ne temelji na njihovu literarnom značenju, nego na vjeri Crkve da je i Predaja, zajedno sa SP, izvor crkvene vjere. Kad se sveti Oci uzimaju kao autoritet u teologiji i propovijedanju, oni se ne promatraju toliko kao umnici i snažni mislioci, nego prvenstveno kao svjedoci tradicije (testes traditionis) – njihov specifičan autoritet u Crkvi je u tome koliko su oni svjedoci crkvene vjere u njihovo vrijeme, kao izraza svete Predaje. Njihov autoritet se ipak ne može poistovjetiti s autoritetom Svetog Pisma.

– Nijedan crkveni Otac nije nezabludiv, osim ako je riječ o papi kada govori ex cathedra, no ni taj govor nije istovrijedan s govorom SP.

– Izuzetnu vrijednost imaju tekstovi Otaca koje je usvojio neki opći sabor (takav tekst može se, kao definitivna doktrinalna odluka sabora, držati nezabludivim), ali to svojstvo tekst nema od autoriteta odreñenog Oca, nego od općeg sabora kao najvišeg doktrinalnog autoriteta Crkve.

– Autoritet crkvenih Otaca posebno se očituje kroz tradicionalno izrađeno načelo da je „unanimis consensus Patrum“ (jednodušno suglasje Otaca) norma za suvremenu Crkvu (posebnu normativnu vrijednost to načelo je dobilo iz odluka Tridentskog sabora 1546. g.). „Unanimis consensus Patrum“ ne uzima se u brojčanom smislu (da baš svi Oci moraju složno učiti određenu nauku), nego u moralnom smislu (tj. da se Oci u nekom shvaćanju moralno slažu) – riječ je o pitanjima fidei et morum, te je potrebno da se slažu da određeno učenje spada u obvezatan sadržaj kršćanske zajednice.

Odlomak iz djela: Tomislav J. Šagi – Bunić, Povijest kršćanske literature, I svezak, str. 2-4.