Pet karata koje objašnjavaju Bliski istok

Nacionalne države definiraju obilježja suvremene političke ere. Daju ljudima kolektivni identitet i razlog za ponos… Čak i kada su njihove granice vještački nacrtane, kao što su bile na Bliskom istoku. Međutim, transnacionalna pitanja kao što su religija i etnos često idu putanjom nacionalizma. Ne mogu biti ograničeni granicama neke zemlje. Arapske nacionalne države trenutno propadaju na Bliskom Istoku. Njihov neuspjeh uglavnom je posljedica njihove nemogućnosti stvaranja održivih političkih ekonomija. Transnacionalna pitanja – osobito natjecanje između sunija i šiitske sekte, uveliko, doprinose tom procesu.

Neuspjeh pan-arabizma

Transnacionalna pitanja dugo su pogađala moderni Bliski istok. Glavne arapske države kao što su Egipat, Sirija i Irak počele su koketirati s panarabizmom. To je svjetovna, ljevičarska ideologija koja je tražila političko jedinstvo arapskog svijeta. Panarabizam je širio neku vrstu nacionalizma koji je prkosio logici nacionalne države.

Panarabizam nije uspio jer nije mogao zamijeniti tradicionalni nacionalizam s nečim što nikada nije postojalo u historiji. Ali zemlje koje su ga odbacile nikad se nisu razvile u održive političke subjekte.

Prisiljavanje državnim snagama sigurnosti bilo je ono što ih drži zajedno, a ne ideologija.

Od sedamdesetih godina ove su zemlje izazvane drugim transnacionalnim idejama, islamizmom (ili političkim islamom). Pokazalo se da je daleko učinkovitiji od panarabizma. Pokret se proširio na Bliskom istoku.

To je ukorijenjeno ne samo među sunijskim Arapima, nego i među šiitima. Zapravo, šiiti su bili prvi koji su stvorili islamsku vladu kada su zbacili monarhiju u Iranskoj revoluciji iz 1979. godine.

Sunijski islamisti ne bi održali tradicionalnu političku moć do tzv. Arapskog proljeća 2011. godine, jer je njihova snaga kratkotrajna.

Porijeklo Islamske države

Anarhija arapskog proljeća bila je plodno tlo za džihadiste, posebno za Islamsku državu. Postao je najsnažnija sunijska islamistička snaga u regiji. Ono što podupire njihov uspjeh bila je sposobnost grupe da iskoristi sektaške razlike u regiji.

Baasistički (komunistički) režim u Iraku zamijenjen je vladom sa šiitskom dominacijom koje su sunije pokušavale udaljiti od vlasti.

Isto tako, Islamska država, Saudijska Arabija i Turska nastojale su preuzeti sunijsku pobunu u Siriji protiv manjinske šiitske vlade. Islamska država bila je najbolje pozicionirana da iskoristi situaciju. Stvorili su jedinstveni borbeni prostor koji je povezivao istočnu Siriju sa zapadnim Irakom.

Time je uništeno ono što smo do sada znali kao nezavisne države Irak i Sirija.

Irački i sirijski nacionalizam zapravo ne mogu postojati ako nema naroda. Islamska država nedavno je izgubila određene teritorije. No, njezini su gubici korisni za sektaške i etničke skupine koje se nalaze tamo, ne za narode koji su vladali zemljom.

U Siriji, sunijske arapske snage nisu (sve) zainteresovane za borbu protiv Islamske države. Jedine dvije skupine koje su spremne su Sirijske demokratske snage, kojima dominiraju Kurdi koji pokušavaju izvući vlastiti teritorij i sirijska vlada, koje želi ponovo preuzeti područja koja su izgubljena nakon izbijanja pobune.

Nacionalizam zamijenjen sektaštvom

Sektaštvo sada stoji na mjestu nacionalizma na modernom Bliskom istoku. S jedne su strane sunije, koje je nominalno vodila Saudijska Arabija. S druge strane su šiije, koje nominalno vodi Iran.

Sunijski blok je zapušten, šiijski blok je u porastu. Činjenica da je Iran perzijski u prošlosti je odvraćala arapske šiije od udruživanja s Teheranom, no Saudijski napori da spriječe šiijski preporod (da ne spominjemo uspon Islamske države) ostavili su ih ranjivim. Šiiti su spremni prevazići (etničke) razlike u sektaškoj solidarnosti.

Postoji historijski presedan za ono što se događa na Bliskom istoku. U 10. stoljeću, šiitske dinastije Bujidi i Fatimidi došle su na vlast, jer je sunijski abbasijski hilafet počeo gubiti moć. Šiitske dinastije u konačnici nisu mogle preživjeti u većinskom sunijskom okruženju, pogotovo ne nakon što su se vratile na vlast od oko 1200. do oko 1600. Šiiti su se u 16. stoljeću vratili u obliku Safevidskog carstva u Perziji, koje je prihvatio šiitski islam kao državnu religiju. Ciklična smjena moći svakih 500 godina.

A sada, sa sunijskim arapskim jedinstvom u opadanju i džihadistima koji izazivaju sunijsku moć, šiiti su u poziciji da se još jednom prošire. Oni su manjina, pa je nejasno koliko će se njihov utjecaj moći proširiti.

No, jedno je jasno, moderni nacionalizam zamjenjuje se srednjovjekovnim sektaštvom.

Piše: George Friedman (Bussiness Insider / Dialogos)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović