Podjele među sufijama i njihove devijacije

Bolesti i negativnosti frakcionaštva nisu bile ograničene samo na pravne škole, već su se proširile i među tadašnje sufije. Tako su sufije bile pogođene devijacijom, podijeljenošću i formalizmom u duhovnom odgoju i praksama.

Tesavvuf je, u osnovi, nastao u formi odgojnih škola, slično pravnim školama, čiji je cilj bio čišćenje duše i popravljanje karaktera. Primjer toga su: Muhasibijeva škola – vezuje se za El-Harisa el-Muhasibija, zatim škole Džunejda el-Bagdadija, Ebu el-Hasena en-Nurija, Ebu Dža'fera en-Nejsaburija, Sirrija es-Sekatija i dr.

Ove škole nisu pretjerivale u svojim stavovima i nisu ni u čemu izlazile izvan granica Šerijata, kao što je to obrazložio Ibn Tejmijje u svoim fetvama. Faktori razvoja uticali su na njih, pa su one prerasle u tarikate, kao što su pravne škole prerasle u mezhebe. Možda je ovdje prikladno spomenuti prikaz razvoja šejhu-l-islama Ibn Tejmijje, budući da je rekao:

“Sufije su se prvo pojavile u Basri. Prvi koji su podigli okupljališta za sufije bili su izvjesni učenici Abdulvahida ibn Zejda. Abdulvahid je bio učenik Hasana el-Basrija. U Basri se pridavala pažnja zuhdu, ibadetu, bogobojaznosti kao nigdje drugdje, kao što se u Kufi pridavala pažnja fikhu. Zbog toga se govorilo: ‘Fikh je kufijski, a ibadet basrijski. A sam termin sufija nastao je od riječi suf (vuna), jer su sufije oblačile vunenu odjeću!”

Tesavvuf se kod njih sastojao od poznatih činjenica i oni su govorili o njegovim definicijama, nastajanju i moralnim vrijednostima. Neke sufije su govorile: ‘Sufija je onaj koji je čist od prljavština, ispunjen razmišljanjem, kome su zlato i kamen isti… Oni vode sufiju do postizanja stepena siddika, a najbolji ljudi poslije poslanika jesu siddici, kao što kaže Uzvišeni: Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti? Svaki put ima svoje siddike, tako postoje siddici među učenjacima, među pravnicima, među emirima itd. Kakav god je bio proces historijskog razvoja sufizma, taj razvoj je u periodu o kojem govorimo završio podjelom sufija u tri pravca:

1. Melamit(ti)je

Rani sufijski historičari, poput Ebu Nuajma, Es-Sulemija i El-Hudžvirija, spominju da je najpoznatiji učitelj melamitija bio Hamdun el-Kassar (preselio 271/884). Neke njegove misli su:

“Duša je sklona zlu, makar bila i odgojena, jer ona i kada čini dobro djelo, u sebi taji zlo. Zbog toga je treba optuživati u svakom trenutku.” “Melamet jeste ostavljanje selameta.”

Hamdun je bio samo jedan od velikana sunnijskog tesavvufa koji se odlikovao budnošću svijesti, samokontrolom i čuvanjem od licemjerstva u znanju i djelovanju. U negativnom smjeru poveo ih je njegov učenik Muhammed ibn Menazil (preselio 329/940), koji je postao šejh melamitija poslije njega. Niskost duše i ukorijenjenost zla u njoj odredio je temeljnim pravilom: “Kada bi čovjek imao za svog života jedan dah bez licemjerstva ili širka, blagoslovi toga bi ga pratili sve do kraja svijeta.”

Njega je nasljedio Muhammed ibn Ahmed el-Ferra’ i još više učvrstio ovaj princip svojim stavovima, izjavivši da je “skrivanje dobrih djela. preče od skrivanja loših”. Uz to je tumačio riječi ranijih šejhova onako. kako će to poduprijeti njegovo učenje. Prenio je riječi Hamduna el-Kassara: “Kada vidiš pijanicu, i ti zateturaj da ga ne bi omalovažio zbog, njegovog grijeha, pa i ti bio iskušan njime.” Izgleda da je ovo insistiranje na zlu duše podstaklo njihove sljedbenike da izlaze izvan okvira općih pravila ponašanja. Prezir ljudi prema njima postao je njihov cilj, uz argument da se potpuna iskrenost ostvaruje samo kada čovjek padne u očima drugih. Među njima je bilo i onih koji su čitav dan radili na pijaci da bi tajno podijelili siromasima ono što zarade, a onda bi tražili od ljudi hranu, nastojeći da budu poniženi i omalovažavani. El-Hudžviri spominje da je viđao među njima neke koji su odbijali hranu i živjeli odbačenih otpadaka i pokvarenog povrća, skupljali krpe bačene na smetljište, prali ih i šili od njih odjeću, i onda je prepuštali prljavštini, tako da su se unjoj gnijezdili insekti i akrepi. Također je u Azerbejdžanu vidio neke sufije kako kruže na gumnu pšenice, proseći za svoje šejhove.

Nakon toga melamitije su se raširile i otišle korak dalje u svom pretjerivanju. Kada je došlo peto i šesto stoljeće po Hidžri, pretvorili su se, kao što to tvrde El-Hudžviri, Ibn el-Dževzi i Es-Suhraverdi, u sektu koja je napustila učenja islama i dozvolila zabranjene stvari, govoreći da je krajnji cilj lojalnost srca Allahu, a strogo pridržavanje Šerijata je stepen ograničenih u spoznaji i slijepih oponašatelja (mukallid).

Sufijski mistici

2. Panteisti i heretici

Ovaj pravac predstavljaju različite skupine kojima je zajednička karakteristika napuštanje učenja islama. Među njima su bili sljedbenici Halladža, koji su se okupljali raspravljajući o pitanjima zbog kojih je razapet, Neki od njih su zauzeli stav da njegovo pogubljenje predstavljaju nužnost žrtvovanja koje iziskuje njegov stepen, jer nema nestajanja (fena) svojstava bez nestajanja tijela. Neki su negirali Halladžovu smrt, govorili da je uzdignut na nebo i da je onaj koji je razapet njegov. neprijatelj kojem je Allah dao njegov lik.

Halladžovi sljedbenici nastavili su živjeti u Bagdadu i obližnjim oblastima sve do petog i šestog stoljeća po Hidžri. Bili su poznati kao Halladžuni. Spominjali su za njega pretjerivanja koja liče na pretjerivanja šiija u pogledu Alija ibn Ebi Taliba.

Teorija inkarnacije (hulul) razvijala se u petom i šestom stoljeću, pa se nije više odnosila samo na grupu gnostika (arifa), već je obuhvatala svaku lijepu stvar. Polazeći od toga, panteisti su dozvoljavali gledanje u zabranjene stvari, smatrajući da time gledaju Allahovu ljepotu.

Pojavila se i skupina koja je govorila da je Šerijat okvir za osobu koja je na stepenu robovanja, a to je stepen nepoznavanja Allaha. A kada sufija spozna svog Gospodara, postigne slobodu i s njega spadaju obaveze. Pored ove, bila je i jedna skupina neznalica koja se od tesavvufa zadovoljila samo formama i vanjštinama, kao što je oblačenje zakrpljene odjeće, oblikovanje melodija, mističnog plesa. Bilo je i skupina koje su okupljale muškarce i žene zajedno, tvrdeći da su dostigli stepen na kojem im ne šteti gledanje žena.

Na kraju se susrećemo s kalenderijama, a to su, kako ih opisuje Es-Suhraverdi, “ljudi koji su se zadovoljili dobrotom svog srca, pa su ostavili običaje i napustili pridržavanje općih pravila ponašanja, od ibadeta su izvršavali samo stroge obaveze, koristili su olakšice i nisu se sustezali od sumnjivih stvari… Od tesavvufa su uzeli samo dobrotu srca.” Riječ kalenderije u arapskom jeziku označava “oni koji briju glavu”. Sekta je nastala u Derkezinu u Hemedanu, a onda se proširila. prema Iraku, U sedmom stoljeću se pojavila u Šamu, gdje su podigli. svoje tekije (zavija). Njene pristalice su bile poznate po oblačenju ogrtača i visokih ćulaha.

3. Podijeljenost unutar sunnijskog tesavvufa

Pored ovih devijacija na polju tesavvufa, pojavljuje se i sunnijski tesavvuf kako bi se suprotstavio ovim devijantnim strujama i očistio polje tesavvufa od njihovih tragova. Ovaj pravac predstavljale su dvije škole, i obje su bile nastavak Džunejdove škole: jedna u Nišapuru, a druga u Bagdadu.

Školu u Nišapuru predvodio je Ebu Nasr es-Serradž (preselio 378/988). Od njega je učio Ebu Abdurrahman es-Sulemi, autor Tabekata (preselio 412/1021), a od Sulemija Abdulkerim ibn Hevazin el-Kušejri (preselio 465/1072). Serradžovoj školi, također, pripada i El-Hudžviri (preselio 465/1072).

Aktivnost ove škole bazirala se na dva cilja:

1. Zapisivanje sufijskog naslijeđa i formuliranje tesavufskih učenja u skladu sa Šerijatom i udaljavanje od onoga što vodi učenju o inkarnaciji (hulul) i sjedinjenju (ittihad).

2. Predstavljanje sunnijskog tesavvufa kao procesa čišćenja duše koji snaži iman i ispravno vjerovanje, čisti ga od primjesa prijetvornosti i ličnih prohtjeva. Plod ove aktivnosti su djela koja još uvijek predstavljaju prve izvore sunnijskog tesavvufa i koja su skupila riječi prvih učenjaka tesavvufa i pobožnjaka prije njih.

Nišapurskoj školi možemo pripisati i napor Ebu Nu'ajma el-Isbahanija (preselio 430/1037),  autora djela Hiljetu el-evlija ve Tabekat el-asfija.

Bagdadska škola se u svom djelovanju oslanjala na mimbere i vazove. Njen najpoznatiji učitelj bio je Dža'fer ion Muhammed el-Huldi (preselio 348/909), koji je bio autoritet u tesavufskoj nauci poslije Džunejda i predstavljao isti pravac u pridržavanju Šerijata i izbjegavanju tvrdnji koje odstupaju od Kur'ana i Sunneta.

lako je sunnijski tesavvuf ispunio svoju teorijsku zadaću i uspio iskristalizirati percepciju u okvirima Šerijata, ipak je patio od podjela i nedostatka organizacije, što će se pojaviti u jasnoj formi od druge polovine petog stoljeća po Hidžri. Pored toga, nesređeno društveno okruženje učinilo je da tesavvuf preferira povlačenje iz javnog života i da se zadovolji radom na spasu pojedinca na budućem svijetu. Zbog toga se svaki šejh povukao sa svojim učenicima u posebnu tekiju koju su gradile halife, sultani, veziri i dobročinitelji u gradu, selu ili pustinji, i svaki je prakticirao jednu vrstu frakcionaških radnji, kao što su to činili njegovi savremenici među pravnicima. Ibn el-Dževzi i drugi historičari iz tog vremena navode nam mnogo primjera za to.

Došlo je i do prepirki između pravnika i sufija, uz već postojeće međufrakcijske sukobe, i raširile su se skupine neznalica i površnih poznavatelja vjere među sufijama. El-Hudžviri prenosi mnoge događaje, kojima je lično svjedočio, kako su muridi doslovno i slijepo prihvatali riječi svojih šejhova i kako su se držali vanjštine stvari. Navodi i da je ambicija velikog broja šejhova u njegovo vrijeme bila okupljanje murida i predvođenje pristalica, kako bi postigli ugled i prestiž.

Napomena: fusnote i izvore citata možete detaljno potražiti u knjizi na naznačenim stranicama.

Odlomak iz djela: Madžid Arsan el-Kejlani, Odgoj Salahuddinove generacije i povratak u Jerusalem, Sarajevo, Islamska zajednica u BiH; Institut za društvena i religijska istraživanja, 2018., str. 53-58.

Povezani članci

Back to top button