Pojedinac je najbolji sudija svojih interesa

Čovjek sam najbolje zna koje su njegove želje i potrebe, životni ciljevi, pa stoga i njegovi interesi. Ovo upućuje na to da čovjek ima slobodnu volju, i njegovi izbori nisu jednostavno određeni okolnostima u kojima živi ili njegovim društvenim porijeklom. On može koristiti svoj razum i razumijevanje moralnosti kako bi napravio pravi izbor za sebe. Samo čovjek sam zna svoje vlastite želje i potrebe.

Drugi mogu imati svoje vlastite ideje o tome šta je odgovarajuće za nekog drugog, ali niko nema isti stepen znanja o nekome, do ta osoba sama. Sloboda znači odbacivanje paternalizma (donošenja odluka u ime drugih), tj. ona odbacuje ideju po kojoj su drugi ljudi u boljoj poziciji da donose odluke koje se tiču života onih u čije ime se te odluke donose.

Sloboda unapređuje interese svih

Ne postoji sukob između slobode i reda, ili opšteg dobra ili interesa drugih. Sloboda djeluje u dugoročnom interesu svih. Zastupnici ideje korisnosti, utilitaristi, su bili veliki pobornici slobode jer ona vodi maksimiziranju interesa. Rezultat slobodnog društva će biti, kako je to Jeremy Bentham opisao “najveća sreća najvećeg broja”. Adam Smith je razvio ideju ‘nevidljive ruke’ odnosno, kako je ponekad bila nazivana, ideju ‘sponatnog reda’.

Svaki pojedinac ostavljen da raspolaže samo onim sposobnostima koje mu je majka priroda podarila “kao da je vođen nevidljivom rukom da potpomogne cilj koji nije bio dio njegove namjere.” Ovo znači da će pojedinci, ostavljeni da slobodno ostvaruju svoje vlastite interese, biti vođeni ka saradnji sa drugima u cilju ostvarivanja njihovih zajedničkih interesa i interesa društva u cjelini, unapređujući na taj način opšte dobro. Čovjek mora da zadovolji potrebe drugih u cilju zadovoljenja svojih vlastitih potreba. U Bogatstvu Naroda, Smith je tvrdio da “Obrok na našem stolu ne dolazi zahvaljujući milosrđu i dobroj volji mesara, pivara ili pekara već zahvaljujući njihovoj brizi za njihovim vlastitim interesima.” Mnoga od dobrih i korisnih djela u društvu nastaju kao nenamjerne posljedice akcija drugih, “rezultat ljudskih akcija, ali ne i akcija osmišljenih od strane ljudi”, riječi su Adama Fergusona.

Sloboda vodi ka uvećanju znanja

John Stuart Mill se borio za toleranciju, spremnost da se dozvoli svima da razmišljaju, govore i djeluju na načine koje mi sami ne odobravamo. Druga osoba zaista može biti u pravu, ili sa druge strane mi možemo proširiti naša vlastita gledišta i razumijevanje pokušavajući da razumijemo gledišta drugih, ili možemo promijeniti osobu ubjeđujući tu i druge osobe u greške njihovog načina razmišljanja. “Gnušam se onoga što ste rekli, ali ću do smrti braniti vaše pravo da to kažete”, je često citirana fraza koja se vezuje uz ime velikog francuskog filozofa Voltairea. U slobodnom društvu različita mišljenja i vjerovanja će biti izražena i testirana kroz nadmetanje ideja. Istina će na vidjelo istjerati neiskrenost, dvoličnost. Austrijski filozof Friedrich Hayek je opisao jednu od posljedica slobodnog društva kao uvećanje znanja, znanja koje ne može biti locirano na jednom mjestu ili u jednom tijelu ali je široko rasprostranjeno u pamćenju svakog pojedinca. Sloboda dozvoljava nepredvidivo ili neočekivano. Centralno planiranje i forsiranje pojedinaca da se uklapaju u unaprijed definisane krajnje ciljeve sprečava pojavu i širenje novih ideja i izvođenje eksperimenata.

Pozitivna ‘sloboda’ nije sloboda

Međutim, neki upotrebljavaju termin sloboda na veoma različite načine, ne samo u onom tradicionalnom smislu ‘da li me je neko spriječio u činjenju nečega?’, već kao sposobnost djelovanja ili kao moć za ostvarivanje vlastitih želja. Na taj način oni idetifikuju razlike između višeg i nižeg nivoa vlastite svijesti, stvarne od prividnih interesa. Ovo je bio i izvor Marxovog koncepta ‘lažne svijesti’, prema kojem ljudi nisu poznavali šta je u njihovom istinskom ili stvarnom interesu, a to je zbacivanje kapitalizma. Samo su marksističke i komunističke partije to razumijevale i zato im je trebalo dati vlast u ruke kako bi oni to i sproveli u djelo. To, međutim, ističe i jedan problem kod ove ideje: ona je bila zloupotrijebljena od strane vladara koji su tvrdili da najbolje znaju šta je u interesu svih, umjesto da su o tome pitali za mišljenje ljude same. Jean Jacques Rousseau je koristio termin slobode kao značenja poslušnosti Opštoj Volji, ili opštem dobru. Stoga bi sve one koji se ne slažu sa ovom idejom trebalo “natjerati da budu slobodni”. Prema opštem shvatanju slobode ovo, naravno, predstavlja besmislicu.

Filozof sa Oxforda, Isaiah Berlin, je u svom poznatom djelu ‘Dva koncepta slobode’ prvi koncept slobode označio kao ‘negativnu slobodu’ a drugi kao ‘pozitivnu slobodu’. On je definisao negativnu slobodu kao “područje na kojem čovjek može djelovati neometan od strane drugih”. Sloboda je stoga carstvo neometanih aktivnosti. Hayek je to opisao kao “odsustvo prinude”. Berlin je definisao ‘pozitivnu slobodu’ kao mjesto na kojem je “čovjek sam svoj gospodar”. Isticao je da ova druga nije sloboda uopšte, već da ona predstavlja ‘moć’.

Uskraćivanje slobode uključuje namjeru sprečavanja djelovanja. Lažni koncept slobode je druga riječ za nedostatak moći. Postoji bitna razlika u tome ako određenu knjigu ne možemo kupiti zato što ju je država zabranila ili zato što knjižara nema više nijednu kopiju te knjige. Prvo je uskraćivanje slobode; drugo nije.

Pozitivna sloboda takođe podrazumijeva da se pojedinac treba usmjeravati ka određenom cilju. Stoga se može reći da pojedinac ne postoji samo zbog sebe već da udovolji svrhama zajednica kao što su klase, nacije i rase. Mi postojimo da bismo služili nekom višem cilju, izabranom od strane drugih, a ne služimo našim vlastitim svrhama i ciljevima. Margaret Thatcher se usprotivila ovoj teoriji. “Izbor je srž moralnosti: ukoliko ne bi bilo izbora, onda ne bi bilo moralnosti, ne bi bilo dobra, ni zla; dobro i zlo imaju smisao samo u onoj mjeri u kojoj je čovjek slobodan da izabere.”

Odlomak iz djela: Nigel Ashford, Principi za slobodno društvo, str. 36-39.