Pokvarena i pohlepna politička elita uništila je Rimsko carstvo

Korijeni slabljenja i potom konačne propasti Rimskoga Carstva, u svoje vrijeme jedine svjetske supersile, leže u političkoj odluci vladajuće aristokracije, tačnije oligarhije bogatih da prošire granice carstva osvajanjem i pljačkanjem stranih zemalja kako bi, ne svojoj državi već sebi priskrbili bogatstvo i moć. Ekonomski model Rimskoga Carstva temeljio se na pljačkanju osvojenih teritorija. Kako se carstvo širilo, zbog održavanja kontrole na udaljenim su teritorijima postavljane vojne posade, a ljudstvo tih posada uglavnom se svodilo na strane plaćenike.

Tokom vojne ekspanzije rimsko je seljaštvo, srce imperija, osiromašilo. Bilo je primorano napuštati svoje posjede i odlaziti u osvajačke pohode. Stoga je jug Italije opustio. A oni koji su imali novac mogli su kupiti zemlju – što je bilo najsigurnije ulaganje – pa su nastajali veleposjedi.

Rim je uništila dekadencija

To je pak vodilo koncentraciji ogromnih zemljoposjeda u malo ruku, a tu su zemlju obrađivali robovi oteti u osvajačkim ratovima. Sitni su poljoprivrednici propali te bili primorani doseliti u Rim i živjeti kao nadničari. Nisu imali prava glasovanja, a ni ostala građanska prava. Bogati su ih držali tek “ruljom” koju se može kupiti, manipulirati njom i usmjeriti ju na neprijatelja; bili su “plebejci”, masa, svjetina. Rimska “demokracija” svela se na sveopće manipuliranje u isključivoj službi imperija.

Vlast imperijalnog Rima nije imala prikladan budžetni sistem i rasipala je resurse na održavanje imperija, dok se pri tomu nije proizvodila gotovo nikakva vrijednost. Kada ratni plijen iz osvojenih teritorija više nije mogao pokriti troškove, pribjeglo se povišenju poreza što je teret golemoga vojnog ustroja svalilo na pučanstvo. Viši porezi primorali su još veći broj malih poljoprivrednika da odu sa zemlje. Ne bi li odvratili pozornost pučanstva od sve lošijih uvjeta, rimski vladajući oligarsi besplatno su dijelili žito siromašnima i zabavljali ih cirkusima, utrkama bojnih kola, bacanjem kršćana lavovima i sličnim, što je bila ozloglašena strategija “hljeba i igara” ne bi li se nezadovoljnici zadržali pod kontrolom.

Političke funkcije sve više su prodavane bogatima, a mase su pak svoje glasove “prodavale” raznim političarima za protuusluge što je bila čista travestija demokracije. Stalni, udaljeni ratovi postajali su sve omraženijima pa je sljedeća ključna promjena koja je egzistencijalno ranila Rimsko Carstvo bila promjena vojske od unovačenih seljaka u vojsku profesionalnih plaćenika. Vrlo slično tomu dogodilo se nakon Vijetnamskoga rata u Americi kada je predsjednik Nixon ukinuo novačenje i smijenio ga vojskom “dragovoljaca”.

Kako su uvjeti za rimske vojnike u udaljenim vojnama postajali sve teži, potreba za plaćenicima koji će popuniti legije bila je sve veća. Stoga su skinuta ograničenja na vojnu službu građanstva pa se rimsko državljanstvo moglo dobiti u zamjenu za služenje u vojsci, baš kao što se danas doseljenim tinejdžerima obećava američko državljanstvo pristanu li riskirati život u američkim ratovima u Afganistanu, Iraku ili drugdje. S vremenom je čak došlo do toga da su rimski vojnici vjernost prisezali svojem zapovjedniku, a ne državi.

Mali zemljoposjedi postupno su zamijenjeni veleposjedima kupljenima za bagatelu i jaz između bogatih i siromašnih povećao se. Kada su braća Grakhi u drugome stoljeću pr. Kr. nakanili ublažiti taj rastući raskol poljoprivrednim reformama koje će ograničiti moć bogatih senatora, ovi su ih umorili.

Rimska oligarhija sve je više degenerirala. Pri kraju vladavine rimskih careva žderanje je među bogatima bilo toliko uobičajeno da su se gradili vomitoriji kako bi prežderani i prenapijeni mogli povratiti pa nastaviti jesti i piti.

Car Neron u jednom je trenutku uzviknuo: “Neprekidno podižimo poreze. Pobrinimo se da niko ništa ne posjeduje!” Kupujući egzotične začine, svilu i ostalu luksuznu orijentalnu robu, Rim je polako ostajao bez svojega zlata. Stoga ga više nije bilo dovoljno ni za kovanje novca pa su u njega dodavane primjese drugih metala. Zatim ga je posve nestalo. Jedan je car, želeći smanjiti proizvodnju ne bi li time podigao cijenu vinu, naložio uništiti polovicu vinograda u rimskim provincijama.

S vremenom su troškovi održavanja glomaznoga, globalnog vojnog ustroja Rima postali preveliki. U trećemu stoljeću narod se na sve moguće načine trudio izbjeći prevelike poreze nametnute zbog njegova održavanja. A sama se vojska zbog inflacijske spirale – kronične inflacije izazvane sustavnim smanjivanjem zlatnoga i srebrnoga udjela u rimskome novcu – od Augustova do Dioklecijanova vremena dvostruko povećala. K tome, troškovi državne uprave narasli su preko svake mjere. Do Dioklecijanova vremena nije postojao jedan, već četiri cara. A to je podrazumijevalo četiri carska suda, četiri pretorijanske garde, četiri palače kao i osoblje za svu četvoricu. Trošak upravljanja rimskom državom postao je nepodnošljiv.

Na kraju, kako je rimsko teritorijalno širenje zapelo pa i prestalo, nestalo je i plijena koji je mogao poduprijeti globalnu ambiciju imperija i njegovu domaću privredu. Plaćenički sistem rezultirao je vojnom apatijom, samodopadnošću i dekadencijom. Sličnost sa Sjedinjenim Državama poslije jalovih ratova u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu vrlo je uočljiva.

Rimsko Carstvo postupno je izgubilo moć. Barbari na sjeveru učestalo su harali po istrošenom carstvu. Rim je počeo tonuti u još veće dugove jer su carevi očajnički pokušavali kupiti odanost vojske. Moralno stanje vojnika stalno je opadalo. Kršćani su progonjeni, a krvožedne mase klicale su nasilnim smrtima nesretnika u arenama. “Hljeba i igara” bio je način kontrole.

Sistematsko opadanje vrijednosti rimske valute tokom trećega stoljeća prouzročilo je konačan raspad carstva.

Odlomak iz djela: F. William Engdahl, Zaustavite Kinu, str. 193-196.