Ponovno razmatranje prošlosti: vrijednost p(r)oučavanja islamske vojne historije

Takozvani “Rat protiv terorizma” koji je započeo napadima 11. septembra 2001. godine stvorio je ozbiljnu nelagodu i za muslimanske naučnike islamske vojne historije i za institucije koje su tu historiju predavale. Četrnaest stoljeća islamske historije, od vremena poslanika Muhammeda ﷺ do današnjih dana, sadrže bezbroj slučajeva u kojima su težnja za pravdom ili okončanje tiranije bili primarni uzroci ratovanja. To je bogata i čudesna historija u kojoj se mala i lokalizirana arapska manifestacija abrahamskog monoteizma transformirala u veliku svjetsku religiju, koja broji skoro četvrtinu stanovništva planete Zemlje. Ratovanje je nesumnjivo odigralo ulogu u olakšavanju te transformacije, a islamski generali mogu se ubrojati među najveće ratnike u historiji. Na Zapadu, na primjer, uvijek smo romantizirali Salahuddina, sultana Egipta i Sirije iz 12. stoljeća, koji je porazio moćnu vojsku krstaša u Bitki kod Hitina (1187), vratio Jerusalem pod islamsku vlast i pregovarao o poštenom primirju s Ričardom Lavljeg Srca, koji je ovjekovječen u književnosti i filmovima. Salahuddin, čije je ime zapravo Salahuddin Jusuf ibn Ejjub, ostao je upamćen kao personifikacija srednjovjekovnog viteštva s gotovo neprevaziđenom reputacijom časti, pravičnosti i velikodušnosti.

Ipak, naširoko rasprostranjeno povezivanje islama s nasiljem poslije 11. septembra i neopravdano bezobzirno i neselektivno nasilje, prihvaćeno u glavama mnogih ljudi bestijalnom surovošću ISIL-a u Siriji i Iraku, ostavilo je muslimanske učenjake, njihove čitaoce i obrazovne institucije u nezgodnoj poziciji zbog izražavanja ponosa na dugu i istaknutu islamsku tradiciju rata. Želeći se distancirati od pojave militarizma i da pokažu da se islam zalaže za mir, oni su praktično prestali da pišu o slavnoj vojnoj historiji islama i da je predaju čak i na kadetskim i oficirskim fakultetima u arapskim i drugim zemljama. Umjesto toga, svoje studije crpe iz zapadne historije.

Muslimanski historičari i drugi naučnici osjećaju podjednaku nelagodu da pozitivno kazuju ili spominju bilo kakve vojne uspjehe tokom duge historije islama, jer bi moglo biti pogrešno shvaćeno i na neki način legitimacija lažnih džihadističkih i islamističkih tvrdnji da je svaki pobožni musliman moralno obavezan da podigne oružje protiv vlasti koje te grupe (ili sami pojedinci) vide kao nepravedne, nelegitimne ili represivne.

Ovaj članak će pokazati da muslimanski naučnici ne bi trebalo da osjećaju ni najmanju neprijatnost ili sramotu zbog prijašnjih vojnih uspjeha islama i da bi se trebalo vratiti pisanju o islamskoj vojnoj historiji, podučavajući je i osiguravajući njen opstanak u okviru nastavnih planova i programa kadetskih i oficirskih koledža. Daleko od toga da šteti reputaciji islama, objektivno i pošteno čitanje vojne historije islama (prema metodologiji i principima prihvaćenim u okviru historijske discipline) direktno će se suprotstaviti trenutnoj pogrešnoj percepciji Zapada da je islam na neki način agresivniji i da prihvata nesrazmjerno ili neselektivno nasilje za razliku od drugih velikih religija. To će u stvari pokazati da su islamski zakoni i etika rata minimizirali nasilje, ograničili nedolično ponašanje i osigurali da se rat vodi u skladu s vodećim principima koji su veoma slični onima koji se nalaze u zapadnim učenjima o “Pravednom ratu”. I daleko od davanja vjerodostojnosti džihadističkim ili islamističkim tvrdnjama da bi ratovanje trebalo da koriste svi muslimani koji žele da dovedu do političkih ili društvenih promjena, iskreno i temeljno pripovijedanje islamske vojne historije jasno će pokazati da pribjegavanje nasilju nikad nije bilo prerogativ bilo koje osobe, ma koliko nezadovoljne bile. To je uvijek bilo pravo i odgovornost samo legitimnih nacionalnih vođa (halifa, kraljeva, emira i predsjednika). Podučavanje islamske historije također je prepuno primjera strateške briljantnosti i liderske izvrsnosti koji čine prosvjetljujuće i inspirativne studije primjera za današnje civilne i vojne lidere. Podrazumijeva se da bi proučavanje pohoda i komandanata iz prošlosti kod muslimana razvilo civilizacijsko samopoštovanje i esprit de corps na isti način na koji bi svaki zapadni čitalac osjećao civilizacijski ili kulturološki ponos proučavanjem svjetskih ratova ili strategija i životopisa velikih komandanata poput Washingtona, Wellingtona, Nelsona, Granta, Leea, Haiga, Montgomerya i Pattona.

1. Zašto uopće proučavati vojnu historiju?

Osim u totalitarnim ili autoritarnim režimima, historija više nije narativna hronika života i vremena velikih ljudi, pisana često da bi se izrazilo divljenje ili zahvalnost ili da bi se opravdala njihova djela. Historijske knjige i članci sad postoje prvenstveno da bi prenijeli znanje o kulturnim, ideološkim, političkim i društvenim promjenama – i njihovim uzrocima i posljedicama – koje su se dešavale u ranijim epohama. Iako većina historičara danas ne piše ili naučava u bilo kakve političke svrhe, kao što je stvaranje narativa koji legitimiraju određenog vladara ili sistem, uobičajeno se shvata da “ono što se dogodilo u prošlosti utječe na ono što se dešava u sadašnjosti i ono što će se desiti u budućnosti, [dakle] znanje o prošlosti – historiji – je od suštinskog značaja za društvo.” Imajući to na umu, historičari teže da konstruiraju analitičke izvještaje na osnovu skupa filozofskih principa i metodoloških praksi koje će im, vjeruju, najbolje pomoći da osiguraju ispravnost svojih interpretacija. Oni obično više vole da koriste primarne izvore umjesto sekundarnih i nastoje da se pozabave pitanjima subjektivnosti i pristrasnosti dok biraju, razumiju i koriste te izvore. Možda motivirani vjerovanjem da će razumijevanje prošlosti bolje pomoći ljudima da razumiju sadašnjost, historičari se nadaju da će ljudi vidjeti njihov rad kao zanimljivo i pronicljivo sredstvo za stjecanje boljeg razumijevanja ljudskog stanja generalno. Drugim riječima, saznanje gdje smo bili pomaže nam da razumijemo gdje smo sad.

S druge strane, vojnici, pomorci i avijatičari, i političari i državni službenici koji ih vode ili rade uz njih, mogu biti zainteresirani za proučavanje historije jer vjeruju da to ima praktičnu korist. Naravno, želeći da se ističu u onome što se često još naziva “oružanom profesijom”, oni vide proučavanje historije kao vitalno sredstvo za poboljšanje njihovog razumijevanja prirode rata i sukoba i saznanja šta je izazvalo pobjedu ili poraz. Također se nadaju da će ući u um komandanata kako bi razumjeli njihove procese donošenja odluka ili u grupnu psihologiju običnih vojnika kako bi razumjeli njihov moral, motivaciju, akcije i učinak.

Ima istine u mišljenju Sir Michaela Howarda, jednog od najvećih savremenih naučnika rata, da je vojna historija često bila loš vodič po ovim pitanjima, s obzirom na to da previše autora vojne historije imaju tendenciju da budu bivši učesnici događaja o kojima pišu ili zato što drugi pisci imaju nacionalističku ili patriotsku agendu, moguće optužujuće ili oslobađajuće prirode. Ovo je dovelo do toga da je čitav žanr vojne historije optužen da je neobično staromodan, subjektivan, šovinistički i, što je najgore od svega, da veliča rat. Ipak, Howard je također u pravu kad tvrdi da je rat:

“(…) poseban i ponavljajući oblik ljudskog ponašanja. Za razliku od politike ili administracije ili ekonomske aktivnosti, koji su procesi koji se kontinuirano razvijaju, rat je isprekidan, jasno definisan, s jasnim kriterijima uspjeha i neuspjeha. (…) Historičari mira mogu samo da bilježe i analiziraju promjene. Ali vojni historičar zna šta je pobjeda, a šta poraz, šta je uspjeh, a šta neuspjeh. Kad se aktivnosti tako stalno ponavljaju, a njihov uspjeh se može ocijeniti jednostavnim standardom, ne čini se pretjerano optimističnim da o njima donosimo sudove i zaključke koji će imati trajnu vrijednost.”

Svakako da je veći dio vojne historije nastao od sredine 20. stoljeća dostigao najviše naučne standarde i nije ništa manje rigorozan, objektivan, pouzdan i prosvjetljujući od drugih oblika historijskog istraživanja.

Imajući ovo na umu, razumno je da svako ko teži uspjehu u ratu ili sukobu ili ko želi da ga izbjegne, trebalo bi da se pobrine da razumije greške iz prošlosti kako ih ne bi ponovio iz neznanja, a i da naravno, ne dopusti da ih zastarjele teorije, doktrine, odluke ili metode iz prošlosti zarobe u krut i beskoristan način obavljanja svog posla.

2. Pozitivna priča za ispričati

Uprkos široko rasprostranjenoj negativnoj propagandi koja govori suprotno, islam nije ni osnovan niti se proširio mačem, a njegova historija nije bila ništa više oblikovana i obojena ratom od historije kršćanstva, judaizma, hinduizma, budizma ili neke druge svjetske religije. Mišljenje ovog autora je da najefikasniji način suprotstavljanja netačnom i praktično sveprisutnom narativu o islamu kao nasilnoj religiji nije ni tvrdoglavo tvrditi da “islam znači mir” (implicirajući da je po prirodi nekako pacifistički) niti da se jednostavno prestane podučavati islamska vojna historija kako bi se izbjeglo da se kaže bilo šta što bi moglo čak i indirektno ići u prilog tom lažnom narativu. Islam uči da se mir uvijek preferira nad ratom, ali to nije pacifistička religija. Poput kršćanstva i judaizma, to je religija pravde koja dozvoljava rat u određenim okolnostima da bi se sačuvao život i sloboda i otpor tiraniji. Najbolje sredstvo za suprotstavljanje naizgled sveprisutnom protučinjeničnom narativu je podučavanje i pisanje o islamskoj vojnoj historiji otvoreno i tačno kako bi se jasno otkrili pravda, moral i humanost u njenom srcu.

Islam se pojavio u 7. stoljeću kao niz Božijih otkrivenja čovječanstvu preko poslanika Muhammeda ﷺ, arapskog trgovca. Uobličena u jednu vjersku knjigu, Kur’an, ubrzo nakon Muhammedove ﷺ smrti, ova otkrića pojašnjavaju da Bog više voli da ljudi sarađuju negoli da se nadmeću, i da traže tolerantan suživot kad se pojave različitosti među zajednicama. Kur’an artikulira moralni okvir koji ograničava ljudsku agresiju i pribjegava ratu kao posljednjem utočištu za legitimnog vođu koji mora da brani svoj narod od agresivnog nasilja. Ovaj okvir je upadljivo sličan filozofiji čuvenog “Pravednog rata” na Zapadu i u skladu je sa savremenim međunarodnim humanitarnim pravom, uključujući Povelju UN-a i Ženevske konvencije iz 1949. (i dodatne protokole iz 1977. godine). Kur’an identificira samoodbranu kao osnovno pravo nacije, ali nameće prilično stroga ograničenja kad i kako se može voditi rat. Konkretno, rat ne može biti u agresivne svrhe, nivo sile koja se koristi mora ostati proporcionalan onoj na koju se nailazi, i ne može se nanijeti nikakva namjerna šteta ljudima koje sad nazivamo “neborcima” (posebno djeci, ženama i starima). Ovaj etički okvir treba predavati na univerzitetima i na vojnim koledžima i akademijama uporedo sa samim historijskim događajima. Logično je da je Poslanikovo ﷺ ponašanje ostalo u skladu s Objavom s kojom je došao.

Između njegove migracije u Jesrib (kasnije Medina) 622. godine i njegove smrti skoro deceniju kasnije, Poslanik ﷺ je u brojnim prilikama vodio sve veću islamsku vojsku u bitke i slao druge pod raznim komandantima. Iskreno čitanje najranijih postojećih izvora za ove pohode, al-Vakidijevog djela Kitab al-Maghazi i Ibn Hišamove recenzije Ibn Ishakovog djela Sirat Rasul Allaha, vrlo jasno otkriva da je Poslanik ﷺ rat smatrao nesretnim i nepoželjnim, ali nekad neophodnim i moralnim odgovorom na agresivno nasilje ili tešku represiju. Rat se mora voditi pošteno, rekao je Muhammed ﷺ, što znači da se nikakva namjerna povreda ne može nanijeti ženama, djeci, starima, ranjenicima i zarobljenicima. On ne samo da je rekao ove stvari (a imamo pouzdane hadise kao dokaz toga) već je prakticirao ono što je propovijedao. Ratovanje koje su vodile islamske vojske pod Poslanikovim ﷺ autoritetom bilo je humano, proporcionalno i pravilo je razliku. Poslanik ﷺ je bio vješt i promišljen vođa, koji je razumio da je obmanjivanje neprijatelja putem strateške i taktičke varke najbolje sredstvo za stjecanje psihološke i pozicijske prednosti i minimiziranja žrtava na obje strane, a način na koji je dosljedno djelovao otkriva da su za njega od najveće važnosti bili pravda, humanost i moral.

S obzirom na to da muslimani vide Kur’an kao direktnu komunikaciju Boga s čovječanstvom, a poslanika Muhammeda ﷺ kao oličenje mudrosti, vrline i morala i konačnog tumača značenja Kur’ana, Muhammedovo ﷺ razumijevanje i vođenje ratova i njegove moralne dimenzije služile su kao temelj na kojem su se kasnije razvili svi islamski zakoni o ratu i miru unutar Šerijata. U godini nakon Muhammedove ﷺ smrti 632, njegov bliski prijatelj i neposredni nasljednik, Ebu Bekr al-Siddik, slavno je izdao dekret muslimanskoj vojsci pred pohod protiv bizantijskih snaga u Siriji, kasnije nazvan “Deset zapovijedi” islamskog ratovanja. Postoji jedna verzija u čuvenoj al-Muwatti Imama Malika, ali najpoznatija verzija zabilježena je u al-Tabarijevom al-Tarikhu. Izdate kao kolektivne instrukcije vojsci koja ide na sjever u Siriju pod vođstvom Jezida ibn Ebu Sufjana, ove Ebu Bekrove naredbe glase ovako:

“O ljudi! Stanite, pa ću vam reći deset stvari. Nemojte biti izdajnici; ne kradite od plijena; ne ubijajte s leđa. Nemojte sakatiti; ne ubijajte dijete ili starca, ili ženu; ne sijecite palme i ne spaljujte ih; ne sijecite voćke; ne ubijajte ovce ili krave ili kamile, osim za hranu. Proći ćete pored ljudi [svećenika i monaha] koji su svoj život posvetili samostanima; ne dirajte ni njih ni njihovu predanost osami. Naići ćete na ljude koji vam donose tanjire u kojima je svakakva hrana; ako jedete nešto od toga, spomenite Allahovo ime prije objedovanja.”

Jasno je da su Ebu Bekrovi takozvani principi imali za cilj da reguliraju moralno vođenje ratova, a ne samo da objasne način na koji bi vojne snage trebalo da budu raspoređene i manevrisane.

Poslanikov ﷺ primjer i Ebu Bekrovo vođstvo činili su srce islamskih zakona i tradicija koje su štitile civile i druge neborce i minimizirale barbarstvo koje rat može donijeti. Kad su se islamske snage raširile izvan Arabije u 7. i 8. stoljeću, uglavnom su se pridržavali istog humanog razumijevanja rata i njegovih moralnih dimenzija. Mitologija da su muslimani širili islam nasiljem, okrutnošću i prisilnim preobraćenjima možda je opstala u antimuslimanskim polemikama, ali su je demantovali historičari. Kao što je De Lacyi O’Leary napisao: “Legenda o fanatičnim muslimanima koji haraju svijetom i oštricama sablji nameću islam nad poraženim narodima jedan je od najfantastičnijih apsurdnih mitova koje su historičari ikad prepredali.”

Isto tako, kad su prvi pravnici i teolozi počeli da učvršćuju i kodificiraju islamsku filozofiju i vojne zakone, zasnivali su ih na Kur’anu, Poslanikovom ﷺ primjeru i izrekama i Ebu Bekrovim uputstvima. Neki od ranih pisaca su Muhammed al-Šejbani (749-805), Muhammed ibn Džerir al-Taberi (839-923), Ebu-l-Hasan ‘Ali ibn Muhammed ibn Habib al-Maverdi (972-1058), Ibn Tejmijje (1263-1328) i ‘Abdurrahman ibn Haldun (1332-1406). S izuzetkom Ibn Tejmijje, koji se smatra briljantnim učenjakom, ali kojeg su neki njegovi savremenici i kasniji učenjaci smatrali netipičnim u pogledu nekih aspekata rata i nasilja ̶ svi ovi naučnici su se složili da rat nije lična obaveza koju neko može sam donijeti (fard ‘ajn), već kolektivna (fard kifaje). Odlazak u rat je opravdan samo kad se vodi po nalogu legitimne vlasti (misli se na halifu ili vladara) i kad je namjera samoodbrana, otklanjanje neposredne prijetnje ili ispravljanje ozbiljne nepravde. U nekim ograničenim okolnostima, ofanzivni rat je mogao da se vodi da bi se država proširila, ali čak i tad je ponašanje boraca bilo značajno ograničeno strogim pravilima. Nemamo islamska učenja ili pravna učenja ili pravne decizije da rat može biti iz agresivnih ili eksploatatorskih motiva, da neborci mogu biti meta ili da nemuslimani u muslimanskim zemljama mogu trpjeti represiju.

Poenta je da, bilo da neko predaje historijske događaje koji čine islamsku vojnu historiju, zakone i teologiju koji su ih uobličili ili pak oboje, to je pozitivna priča za ispričati. Poučavanje i pisanje o tome je najbolji protuotrov protučinjeničnom narativu da je islamska historija bila upadljivo brutalnija ili filozofijski popustljivija prema nasilju od drugih civilizacijskih historija. To također u potpunosti ruši tvrdnju džihadista da svaki musliman, u stvari, može voditi džihad na osnovu sopstvenog osjećaja nezadovoljstva ili nepravde.

3. Lekcije o liderstvu iz islamske historije

Liderstvo bi se najbolje moglo opisati kao umijeće motiviranja i utjecaja na ljude da dijele istu viziju preobražajnog procesa vođenog zajedničkim ciljevima i da zajedno djeluju u pravcu njegove realizacije. Sasvim je prirodno za muslimanske studente da marljivo proučavaju lidere i liderstvo i način na koji se utjecaj i motivacija razumiju u drugim kulturama i kontekstima. Ipak, podjednako je vrijedno, ako ne i vrjednije razumijevanje kako liderstvo najbolje funkcionira u sopstvenoj kulturi, da izvuku pouke iz svojih prošlih i sadašnjih lidera. Akademske discipline antropologije, ekonomije, filozofije, politike, psihologije i religije omogućavaju nam da ispitamo filozofski zanimljivu i praktično korisnu temu liderstva i istražimo značajna pitanja o tome ko smo, kako živimo zajedno i kako vođe i sljedbenici komuniciraju glede ostvarivanja zajedničkih ciljeva. U pokušaju shvatanja kako liderstvo treba razumjeti i prakticirati, historija je bogat izvor informacija o tome kako se to obavljalo i kako je postalo takvo kakvo jeste. Vojna historija pruža jedinstven i važan način sagledavanja i analize i liderstva orijentiranog na zadatke i odnosa u situacijama neobičnih emocija, stresa i haosa.

Islamska historija je prepuna studija o situacijama od ogromne vrijednosti za sve civile i vojno osoblje koji bi možda željeli da razumije liderstvo, a muslimanski studenti mogli bi da steknu posebnu vrijednost posmatranjem kako lideri i liderstvo funkcioniraju u civilizacijskim, političkim, kulturnim i etičkim kontekstima koji su sličniji njihovom, nego proučavajući lidere i liderstvo iz konteksta koji su različiti od njihovih ili čak irelevantni. Na primjer, proučavanje Peloponeskog rata koji je od 431. do 404. godine p.n.e. vodio Delski savez predvođen Atinom protiv Peloponeskog saveza predvođenim Spartom, i razumijevanje uloge koju imaju vođe na obje strane, uključujući čuvenog Perikla, Demostena i Lisandra, svakako je korisna i obogaćujuća za studente iz bilo koje kulture. Ipak, muslimanski studenti će također imati korist, a možda i mnogo značajniju, od proučavanja ratova i ratnika koji potiču iz njihove sopstvene civilizacijske ili kulturne tradicije. Ovo ne samo da će poboljšati njihovo razumijevanje liderstva uopće već će i ojačati njihov osjećaj o tome kako njihov sopstveni vjerski i etički okvir utječe na način na koji funkcioniraju liderstvo i sljedbeništvo.

Muslimani svakako smatraju da imaju najbolji primjer: život poslanika Muhammeda ﷺ, koji je služio kao državni poglavar, vrhovni vjerski autoritet, pravosudni poglavar i naravno veoma vješt i uspješan vojni zapovjednik. Proučavanje njegovog života i pohoda pruža muslimanima neprevaziđene lekcije o načinu na koji islam usmjerava, oblikuje i ograničava vođu i prožima ga (ili nju) neophodnim kvalitetima moralnog autoriteta, integriteta, posvećenosti zajednici, nesebičnosti, poniznosti i naravno hrabrosti. Muhammed ﷺ je možda najbolji primjer liderstva u islamskoj historiji, ali postoje mnoge druge ličnosti koje bi inspirirale i obrazovale muslimane koji žele da razumiju liderstvo. Druge dobro dokumentirane studije primjera koje bi obogatile njihovo razumijevanje liderstva i pomogle im da bolje razumiju evoluciju sopstvene civilizacije i kulture obuhvataju, ali nikako nisu ograničene na:

• paradigmatsko liderstvo prve četvorice islamskih halifa nakon smrti Poslanika ﷺ.
• ‘Amr ibn al-‘Asovo osvajanje Egipta 640.
• Izvanredno vojno liderstvo Halida ibn Velida tokom početne ekspanzije islama izvan Arabije.
• Ebu-l-A’ver al-Sulemijev poraz od bizantijske flote u Bitki jarbola 655.
• Uspješni pohodi Tarika ibn Zijada protiv vizigotske Španije u 8. stoljeću.
• Salahuddinovo ujedinjenje Egipta, Sirije i Palestine pod njegovom vlašću i njegovi majstorski i slavni viteški pohodi protiv krstaša tokom 12. stoljeća.
• Zauzimanje Konstantinopolisa od strane sultana Mehmeda II 1453. (prelomni trenutak u svjetskoj historiji).
• Šah Džahanovo briljantno vođstvo tokom ekspanzije Mogulskog carstva (po čemu je manje poznat nego po izgradnji Tadž Mahala) tokom 17. stoljeća.

4. Islamska historija unaprjeđuje zdrav samoidentitet

Islam ne podržava nacionalizam, frakcionizam ili bilo kakvo uvjerenje da je jedna država ili narod bolji i da ima veća prava od drugih, ali dozvoljava ljubav prema zemlji i rodu, i promovira koncept da svi muslimani, gdje god da se nalaze i bez obzira na okolnosti u kojima se nalaze, čine Ummet, društvo zajedničkih uvjerenja. Ovo značenje pominje se u Kur’anu, u hadisima i u Ustavu Medine, koji je bio sporazum iz 622. godine i povezivao različita plemena i narode Medine u “jedinstvenu zajednicu” pod Poslanikovim ﷺ vođstvom. Današnjim jezikom, razumno je kazati (bez pretjerivanja) da globalna islamska zajednica čini nešto poput civilizacije, s posebnim vjerskim i etičkim okvirom, pravnim kodeksima koji se oslanjaju na Šerijat, jedan jezik koji se koristi u molitvama i hutbama, zajednički pogledi na nauku i razum te osjećaj zajedničkog identiteta. Uprkos regionalnim i nacionalnim razlikama, može se tvrditi da je upotreba termina “islamska civilizacija” (al-hadara al-islamijja) podjednako prikladna za islamski svijet kao što je termin “Zapad” za ona društva koja imaju norme, vrijednosti, običaje i sisteme vjerovanja koji su nastali u Evropi.

Imajući ovo na umu, postoji nešto suštinski važno u razumijevanju kako su norme, tradicije, ideje i prakse evoluirale u vlastitoj civilizaciji. Neki vide samo vrijednost u odbrani časti islamskog Ummeta onda kad je okaljana od strane islamista, džihadista i terorista, kao i od netačnih, ali popularnih pisanja mrzitelja islama, nanoseći ogromnu štetu ugledu civilizacije koja sad čini četvrtinu svjetskog stanovništva. Jasno i bez izvrtanja historije islama – uključujući njegovu bogatu vojnu historiju – ne samo da razotkriva ponašanje islamista, džihadista i terorista kao neprihvatljivo i neprimjereno za takvu historiju već jača civilizacijsko samopoštovanje muslimana, njihov osjećaj pripadnosti nečemu pozitivnom u svijetu i njihovoj solidarnosti s drugima koji dijele istu vezu s islamom. Ovaj osjećaj solidarnosti, jedinstva i zajednice je važan u islamu. Poslanik ﷺ je kazao: “Vjernici su kao jedna čvrsta građevina, jedan drugog podupiru i jačaju.”

Zaključna razmišljanja

Ovaj članak tvrdi da se učenje o islamskoj vojnoj historiji i liderstvu treba vratiti u nastavni plan i program na muslimanskim univerzitetima i vojnim koledžima i akademijama. Daleko od promoviranja političkog islama, džihadizma, ekstremizma ili militarizma, ono će razotkriti neprirodnost tih vjerovanja i ojačati reputaciju islama u pogledu pravde, čovječnosti i ograničenja ljudskog ponašanja. Ono će pružiti studentima znanje potrebno da se suprotstave pogubnom i neistinitom narativu da je islam inherentno nasilan i pružit će neprocjenjivo znanje vojnim praktičarima i teoretičarima, kao i aktuelnim i marljivim liderima na svim nivoima. Pored toga, ojačat će samopoštovanje i osjećaj kohezije muslimana u vrijeme kad se, u svijetu opterećenom izazovima i tenzijama, čvrsto držanje do svoje vjere može uporediti (kao što je Muhammed ﷺ nagovijestio) s “držanjem žeravice na dlanu.”

Odlomak iz knjige: Joel Hayward, Etika rata u islamu