Post-koronavirus – kako bi se Zapad trebao postaviti spram Kine

Covid-19 je učinio više od izazivanja medicinske i ekonomske krize. Izaziva veliku preorijentaciju spoljne politike Sjedinjenih Država i Evrope. U središtu je pitanje njihovog promjenjivog odnosa sa Kinom.

Važno je da „liberalne demokratije“ na to pitanje odgovore tačno, jer očigledno da bi djelimično pogrešan odgovor, mogao biti i ekonomski skup i politički opasan. Mogli bismo završiti u novom hladnom ratom. Ali historija, uključujući onu iz prvog hladnog rata, sugeriše da postoji alternativa jednostavnom sučeljavanju i vojnoj konkurenciji koja bi mogla biti efikasnija u promociji cilja slobodnijeg i mirnijeg svijeta.

Nakon reformi uvedenih u kineski ekonomski sistem, pod vođstvom Deng Điaopinga, Sjedinjene Države i Evropa slijedile su politiku podrške tržišnim reformama i potpuno se angažirale s Kinom na ekonomskoj osnovi. Očigledno je da je u ovome postojala ekonomska korist.

Pored toga, oni su mislili da će integrisanjem Kine u svjetsku ekonomiju i poticanjem razmjene između zapadnih i kineskih firmi i pojedinaca uslijediti niz korisnih posljedica neekonomskog tipa. Razmišljanje je bilo da, kako srednja klasa raste u Kini i kako se poboljšava životni standard, zajedno s povećanim kontaktom i sviješću o spoljnom svijetu, veća otvorenost unutar same Kine dovest će do pritiska za političkim promjenama i pomjeranja ka većoj liberalizaciji. Tržište i blagostanje vodili bi prirodnim procesom do veće slobode, pa čak i demokratije.

Već neko vrijeme je jasno da se to ne događa. Ako ništa drugo, autoritarizam u Kini raste. Kineska politika prema ujgurskom stanovništvu Šinđijanga izaziva sve veće kritike i sve je jača uzbuna zbog trgovinske i spoljne politike Narodne Republike, posebno takozvanog „Pojasa i puta svile“.

Ponašanje kineske vlade u ranim fazama pandemije razjarilo je kreatore politike i njeni naredni koraci potvrdili su sve veću sumnju da je Kina geopolitički i ideološki više prijetnja nego partner. Covid-19 je izazvao radikalno preispitivanje prirode kineske države i odgovarajući zapadnopolitički odgovor na nju. U međuvremenu, kineska vlada je djelovala s povećanom agresivnošću u istočnoj i južnoj Aziji. To je dovelo do otvorenog sukoba s Indijom. Sada možemo vidjeti početak tenzija i suzdržanosti u najmanju ruku, i novi hladni rat u najgorem slučaju.

Drugi hladni rat ili bilo šta što bi se tome približilo imat će ogromne ekonomske i političke posljedice. Postoji i strah da bi on zapravo mogao da nahrani autoritarizam, ne samo u Kini, već i u liberalnim demokratijama. Srećom, nismo suočeni s jednostavnim izborom između suzdržavanja i konfrontacije na jednoj strani i nastavka diskreditovane politike na drugoj. Postoji treći način da se pristupi ovom izazovu koji nudi izlaz iz dileme. To je ono što su liberali iz 19. vijeka nazivali „narodnom diplomatijom“.

Iako se to nije uvijek tako nazivalo, ovo je bila i strategija koja je postigla određeni uspjeh u kasnijim fazama Hladnog rata. Ideja je da se zvanični odnosi između vlada trebaju dopuniti i organizacijskim i neformalnim kontaktima između privatnih lica koji stvaraju veze i direktne razmjene između stanovništva različitih država, između naroda, za razliku od vlada i velikih firmi.

To nadilazi ideju poticanja direktnijih veza i međusobnog razumijevanja. U kontekstu ideološkog nadmetanja između političkih sistema i vlada, ideja je da ove razmjene rade na širenju ideja, na jačanju i poticanju disidenata i opozicije u autoritarnoj državi i na podršci jačanja lične slobode i onih koji se zalažu za nju. Povuči jasnu liniju između ostalih ljudi u cjelini i vladara (u ovom slučaju Komunističke partije Kine i njenih pristalica).

To je bila politika koju su u ant-bellum Američkoj republici koristili abolicionisti. Koristili su je u posljednjim fazama Hladnog rata mnogi zapadni aktivisti koji su ostvarili direktan kontakt s disidentima s druge strane Gvozdene zavjese da bi ih podržali, a u nekim slučajevima i da bi prešli preko granica radi širenja literature i drugih oblika podrške unutrašnjoj opoziciji Sovjetskog Saveza.

Jasno je da postoji duboka ideološka podjela između sadašnjeg kineskog režima i Zapada. Ovo treba da bude jasno. Možda će morati da postoje ograničenja na osjetljivu trgovinu i snažniji pristup pitanjima kao što je kineska politika u Šinđiangu. Ovo treba dopuniti programom angažovanja privatnih pojedinaca, organizacija i firmi u slobodnijim društvima sa svojim kolegama u Kini. Ovo je manje rizično od otvorene vojne konfrontacije i, na duže staze, vjerovatnije da će uspjeti.

Piše: Stephen Davies (IEA)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović 

Related Articles

Close