Postoji li veza između vjere i ekonomskog razvoja

Već decenijama svjedočimo da su sekularne zemlje bogatije od religioznih. Saznanje zašto zahtijeva slaganje složene slagalice od mnoštva kognitivnih i društvenih faktora – impozantan zadatak. Dakle, moj mali istraživački tim mislio je da ćemo postaviti jasnije pitanje: šta je bilo prvo, sekularna koka ili ekonomsko jaje?

Naš nedavni rad u Scientific Advancesu pokazuje da je u 20. stoljeću došlo do sekularizacije prije ekonomskog razvoja, a ne obrnuto. Iako to ne dokazuje da sekularizacija čini zemlju bogatijom, to isključuje obratnu situaciju. Strelica vremena pokazuje u jednom pravcu, tako da ekonomski učinci ne mogu očekivati da utječu na stavove ljudi u prošlosti.

Istraživanja Global Gallupa pružaju nam jasan pogled na odnos između sekularizacije i ekonomskog razvoja – da su najsiromašnije zemlje na svijetu ujedno i najreligioznije. Međutim, prije sadašnjih savremenih istraživanja, naučnici s početka 20. stoljeća već su primijetili da industrijska društva imaju tendenciju da budu manje religiozna od agrarnih; iako se nisu složili s tumačenjem.

Francuski sociolog Emil Durkheim, početkom 20. stoljeća, smatrao je da je ekonomski razvoj došao prvi. Vidio je religiju kao spoj praktičnih funkcija društva, kao što su obrazovanje i blagostanje. Ali kada su prosperitetna društva počela da ispunjavaju ove funkcije sama po sebi, religija je potisnuta na marginu. S druge strane, nekoliko decenija kasnije, njemački sociolog Max Weber tvrdio je da su religijske promjene bile prve. Napisao je da je protestantska reformacija pokrenula lavinu produktivnosti i ekonomskog razvoja zahvaljujući protestantskoj radnoj etici.

Samo jedan od njih može biti upravu. Decenijama, ekonomisti i političari, naoružani modernim računarima i naprednim statistikama, pokušali su da saznaju ko je bio upravu – Durkheim ili Weber. Neke studije pokazale su da je sekularizacija došla prva, neki su otkrili da je razvoj došao prvi, a neki da su se pojavili istovremeno.

Dublje poniranje u historiju

Moje kolege i ja smatramo da je jedan veliki nedostatak koji nas sprečava da dođemo do rješenja, nedostatak historijske dubine. Za mjerenje kompleksnog koncepta kao što je sekularizacija potrebno je sveobuhvatno istraživanje. Ali to je za većinu svijeta moguće samo u nekoliko proteklih decenija, od 1990. godine. Međutim, prvi put smo pronašli način za dublje ronjenje i pokrivanje svih 100 godina 20. stoljeća.

Ova temporalna periskopija nastaje kada prikupimo dokaze iz antropologije, političkih nauka i neuroznanosti: ljudska uverenja i mišljenja formiraju se i očvrsnu tokom prvih nekoliko decenija njihovog života.

Zbog toga, uprkos životnim usponima i padovima, religijsko uvjerenje čovjeka uvijek će odražavati njegove formativne godine. Oni nesvjesno nose fosilizovanu verziju sekularnog društva iz perioda njihovog djetinjstva u sadašnje doba. Dakle, ako želite da znate koliko religiozan svijet je bio 1950-ih godina, onda samo pogledajte koliko su religiozni ljudi iz tog perioda.

To smo uradili prikupljanjem odgovora iz istraživanja European Values Surveya i istraživanja World Values Surveya, koji su od 1990. godine ispitivali ljude širom svijeta o njihovoj religioznosti. Na osnovu rezultata istraživanja ljudi iz različitih decenija 20. stoljeća možemo napraviti novu vremensku liniju sekularizacije.

To smo uporedili sa 100-išnjim ekonomskim podacima. Slika ispod pokazuje da u Velikoj Britaniji, Nigeriji, Čileu i Filipinima crvena linija sekularizacije nadmašuje plavu liniju ekonomskog razvoja. A naša statistička analiza pokazuje da je to slučaj sa svih 109 zemalja koje smo izmjerili.

Grafikon sekularizacije i ekonomskog razvoja Velike Britanije, Nigerije, Čilea i Filipina.

Individualna prava razdvajaju zemlje

Poruka je kristalno jasna: sekularizacija se odvija prije ekonomskog razvoja, a ne nakon njega. To znači da možemo isključiti Durkheimov funkcionalistički model, ali ne možemo proglasiti Weberovu pobjedu. Bilo koje ljudsko društvo je splet raznih efekata i dinamičnih pojavnih fenomena. Tražiti zajednički razlog za bilo šta u ovom području je obično nagađanje. Zato smo provjerili da li nešto drugo nudi ubjedljivije objašnjenje.

Na primjer, poštovanje individualnih prava moralni je trijumf humanitarne revolucije i može poslužiti kao oslonac društvima koja teže ekonomskom prosperitetu. Poštovanje individualnih prava zahtijeva toleranciju homoseksualnosti, abortusa i razvoda, a mi smo pokazali da svjetska društva postaju prosperitetna samo onda nakon što razviju veće poštovanje ovih individualnih prava.

Ako pogledamo bliže različite regione svijeta, vidimo da su neke bogate zemlje religiozne, na drugoj strani neke siromašne koje su sekularne. Zemlje poput SAD i katoličkih zemalja Evrope postale su ekonomski prosperitetne, a religija je i dalje važna. Nasuprot tome, nekadašnje komunističke zemlje istočne Evrope su neke od najsekularnijih na svijetu, ali imaju osrednje ekonomske rezultate. Ispostavlja se da je poštivanje individualnih prava to što razdvaja bogate od siromašnih – uprkos tome što u nekim zemljama zakon kasni za stavovima ljudi.

Iako ne smijemo ignorisati ulogu religije. Lahko je vidjeti zašto su individualna prava procvjetala nakon što se utjecaj religije presahnuo. To kazuje da, ne postoji razlog zašto individualna prava ne bi postojala u religioznom svijetu. Ako vjerske institucije mogu postati manje konzervativne snage i prihvatiti moderne kulturne vrijednosti, tada bi mogle pružiti moralne smjernice za ekonomski napredna društva budućnosti.

Piše: Damian Ruck (WEF)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)

Povezani članci

Back to top button