POVIJEST EKONOMIJE: Kako je nastalo “privatno vlasništvo”

Što je bilo više vrijednih stvari, to je važnije stajalo pitanje ko njima raspolaže. Za lovce i sakupljače to još nije imalo nikakve važnosti. Muškarci bi zajedno ubili medvjeda, a pritom su svi bili upućeni jedni na druge, i nakon toga bi svi jeli njegovo meso i međusobno podijelili krzno. Ljudi su posjedovali ono što su upravo trebali, svoja oruđa i životne namirnice, ali nikome sigurno ne bi palo na pamet da upita kome sad pripadaju zajednički ubijeni medvjed ili zajednička lovišta. Još u 20. stoljeću otkrivena su plemena pranaroda koja nisu došla u dodir s modernom civilizacijom. U njihovom jeziku se uopće nije mogla pronaći riječ za vlasništvo.
Već s uvođenjem poljoprivrede stvari su postajale složenije: proso i ječam rasli su na poljima kojima se moglo gospodariti na različite načine. Trebaju Ii ih obrađivati svi članovi plemena, zajednički, ili obitelji trebaju zemlju podijeliti među sobom, i ako da, na koji način? Vjerojatno je poglavicina obitelj dobivala posebno mnogo zemlje. Ali što bi se događalo kad bi poglavica umro? Jesu li prava prelazila na novoga poglavicu, jesu li stajala u obitelji staroga, ili su već stara prava određivala da služba poglavice ostaje u jednoj obitelji? Bilo kako bilo, moralo se riješiti pitanje kome pripada zemlja.
Sumerski kraljevi i faraoni u Egiptu vjerojatno su smatrali da zemlja, njezini plodovi i ljudi koji žive na njoj pripadaju njima. Ljudi su im bili potčinjeni. U sumerskim su kraljevskim grobnicama kao jezoviti grobni pronalasci pronađeni i tjelonranitelji i sluge koji su ubijeni jer je vladar u zagrobnom životu trebao primjerenu dvorsku svitu i jer sluge bez svoga kralja nisu imali zašto živjeti.
S druge strane, tada je sigurno već bilo kraljevskih podanika koji su sami raspolagali svojim vlasništvom. Sumerski trgovci sklapali su jako detaljne ugovore i plaćali poreze. A onaj tko je državi nešto plaćao, morao je nešto i posjedovati. Iz toga se može zaključiti da je na Eufratu i Tigrisu već postojalo privatno vlasništvo. Otkriće poljoprivrede dovelo je do toga da otimačina i pljačka među narodima postanu unosnom djelatnošću. Uvođenjem privatnog vlasništva krađa i pljačka rasli su i unutar plemena i između država. Mogućnost da pojedinac ili obitelj — a ne samo pleme— postanu bogati, raspirivala je pohlepu. Na latinskom privatus znači „odvojen“, ali i „opljačkan“. Osvajanje zemlje i da od strane pojedinih ljudi nešto je bilo brutalno i rezultat osvajanja, pljačke i prijevare.
Ekonomist Ludwig von Mises (1881-1973) pisao je: „Možemo mirno reći da ne postoji niti jedan komad vlasnišva nad zemljištem koje se ne može svesti na nasilno stjecanje.“ A francuski filozof Pierre Joseph Proudhon (1809-1865) dao je sljedeću definiciju: „Vlasništvo je krađa.“
To je jedna strana medalje. Istodobno privatno je vlasništvo bilo i preduvjet da se s bogatstvima postupa na miroljubiv način. To je testirano u jednom neponovljivom povijesnom pokusu.
U Grčkoj je u prvorn tisućljeću prije Krista nastala prva europska razvijena kultura. Grčki jezik, grčka filozofija i grčki mitovi utječu na nas i danas. Grci tada nisu imali jedinstveno carstvo, živjeli su u mnoštvu manjih i većih gradova-država. Izmedu 600. i 500. godine prije Krista dvije od tih država imale su prevlast: Atena i Sparta. Atenskim je građanima malo-pomalo uspjelo riješiti se kraljeva i tirana i stvoriti demokraciju u kojoj su svi slobodni ljudi, ali ne i žene i robovi, mogli odlučivati o sudbini svojega grada. Nasuprot tomu, Sparta je bila vojna diktatura. Nju su osnovali osvajači koji prvobitne stanovnike Peloponeza na jugu Grčke i tjerail tjerali da rade za njih kao „heloti“. Obitelji ratnika dobivaIe sunzemlju kao nasljedno imanje, dakle u ograničenom obliku vlasništva. Polja su obrađivali heloti. Ratnici su živjeli oskudno (spartanski) i u uvjerenju da su prije svega rođeni za državu.
U demkratskorn gradu Ateni slobodni građani imali su svoje privatno vlasništvo, u despotskoj Sparti, naprotiv, većina ga nije imala. Atena se razvila u privrednu silu, a Sparta je okoštala, jer su plemićke kaste ratnika brojčano postajale sve manje. Sparta je pokušala strance držati podalje od zemlje, Atena je poticala trgovinu i promjene. Strani su trgovci u atenskoj luci Pirej dobili pravo na pristupanje sudovima. Atenjani su ulje, vino, lončarsku robu, oružje i druge željezne predmete isporučivali po čitavom Sredozemlju, a od njegovih su stanovnika u zamjenu dobivali sir, ribu, čempresovinu, bjelokost, brašno, datulje i sagove.
Filozof Aristotel (304-322. prije Krista) uspoređivao je odnose u Ateni s onima u protivničkoj Sparti i došao je do zaključka: „Kad se svatko brine za svoje, međusobno se ne optužuje, i više se napreduje jer svatko radi na svome.“ Kada sve pripada svima, kaže Aristotel, to dovodi do međusobnih svađa i tužbi. Nasuprot tomu, privatno vlasništvo služi miru u državi.
Privatno vlasništvo znači da svatko može raditi sa svojim posjedom što hoće, sve dok to drugirna ne nanosi štetu. Privatno vlasništvo je komadić osobne slobode. Stoga nije slučajno da su Atenjani razvili ideju o slobodi. Grčka riječ „sloboda“ nije se mogla prevesti u mnoge ondašnje jezike. Atenski državnik Periklo (oko 500-429. prije Krista) smatra se najpoznatijim predstavnikom te demokracije koja se temeljila na pravu i privatnom vlasništvu. U jednom je govoru opisao prednosti atenskog sustava: „Sloboda kojoj se radujemo obuhvaća i običan život; međusobno se ne sumnjičimo, i ne prigovaramo svome susjedu ako on želi ići svojim vlastitim putem.“ U Ateni su, za razliku od Sparte, građani i država bill jasno odvojeni. Građanin nije živio za državu, on je imao kako prava tako i obaveze prema zajednici.
Odlomak iz djela: Nikolaus Piper, Kratka povijest ekonomije, str. 30-32.
Priredio: Resul S. Mehmedović