Predsjednik Nijazov i država Apsurdistan: Oko 90% zaposlenih radi u javnom sektoru

Na svijetu skoro da nije bilo takvog diktatora kakav je predsjednik Turkmenistana, Saparmurat Nijazov, takvog luđačkog nasilnika čije bi odluke bile komične da nisu strašne, a strašne su jer su 5 miliona te potencijalno vrlo bogate zemlje srednje Azije uz obale Kaspijskog mora pretvorile u ideološko roblje. Iako zemlja leži na golemim zalihama nafte i plina, iako za ta prirodna bogatstva postoji veliko zanimanje i u njenoj neposrednoj okolini, i u udaljenoj Europi i SAD-u, Nijazov ju je potpuno zatvorio prema svijetu, a njene stanovnike podvrgnuo bizarnim naredbama i zabranama.

Muškarcima je zabranio dugu kosu i bradu, uveo je nova imena mjeseci, zabranio je zlatne zube, jer je jedne prilike na ulici sreo djevojku sa zlatnim zubom, što mu se nije dopalo. Na licu mjesta je izdao naredbu da zamijeni zub i da je od sada zabranjeno imati zlatne zube.

Kult svoje ličnosti Nijazov je gradi sistematski, a svaki posjetitelj Turkmenistana već se na prvom koraku suočava s tim kultom. Na svakoj javnoj zgradi i u svakoj javnoj prostoriji je njegov portret, u svim su gradovima njegovi kipovi, u glavnom gradu Ašhabadu desetak. U središtu grada nalazi se 75 metara visok zlatni kip koji se okreće tako da je njegovo lice uvijek obasjano suncem. Sve dnevne novine svakodnevno na naslovnici objavljuju njegove slike i stranice ispunjene o Turkmenbaši, tj. Ocu Turaka, kako je sebe prozvao.

Nijazov je svojedobno napisao knjigu “Rukhnama”, obavezno štivo za sve Turkmene. Nešto poput “Zelene Knjige” diktatora Muamera Gadafija. Proučavaju je djeca u školama, obrađuje se na sastancima u državnim institucijama, svaki građanin moja je posjedovati, a Nijazov je tražio i od islamske vjerske zajednice da je preporuči vjernicima umjesto Kur'ana, pa je dao zatvoriti vođu islamske zajednice kad je to odbio.

Zabranio je operu i balet, a obrazložio je time da nije dio turkmenske kulture, iako je do tada bila veoma popularna. Po srijedi je, vjerovatno to što, nisu napravili nijedno djelo posvećeno njemu.

Njegov lik moguće je pronaći na svim bocama alkoholnih pića, ambalaži čaja i na svim pakovanjima soli. Može se reći da je umnožen u trilion primjeraka od statua, slika, novčanica, do ambalaža i čega sve ne.

Poput najluđeg diktatora, kao iz neke komedije, vladao je od 1990. do 2006. godine, tj. do smrti, a sav besmisao koji je ostavio iza sebe, najbolje oslikavaju naredni redovi:

1. Skoro 80 posto površine Turkmenistana prekriva pustinja Karakum, koja je gotovo u popunosti nenaseljena

2. Klima je u Turkmenistanu više nego fascinantna – ljeti temperature mogu da premaše i 50 stepeni Celzijusovih, dok se zimi spuštaju ispod nule i pada snijeg

3. U Turkmenistanu skoro 90 posto radnika zapošljava država

4. Zemlja je četvrta po zalihama prirodnog gasa na svijetu. Ipak, uprkos tome, više od 60 posto (podaci iz 2004.) stanovništva živi u siromaštvu

5. Pismenost u Turkmenistanu kod populacije iznad 15 godina starosti iznosi 99,7 posto

6. Zemlja ima ukupno 26 aerodroma, što je vrlo veliki broj za državu od 5 miliona stanovnika.

7. Turkmenistan je naširoko poznat po svojim tepisima, pa turisti tako mogu da posjete i muzej u kojem je izloženo više od hiljadu tepiha, od kojih su pojedini stari više od 200 godina

8. Na nacionalnom novcu samo je njegov lik. Glavna televizijska mreža zove se Turkmenbashi, a emitira najčešće emisije o njemu.

9. U zemlji Internet koristi samo 1,59 posto ljudi

10. Preporučio je svim Turkmenima da čuvaju zube što više glođući kosti: “Kad sam bio dječak, često sam promatrao pse kako glođu kosti. Stoga psi imaju zdrave zube.”