Preporuke preporukama sa savjetovanja o reformi visokog obrazovanja Islamske zajednice

وفي أنفسكم أفلا تبصرون (51:21)

1. Unutrašnja citadela

Izuzetno je teško tranformirati ljude; promijeniti vrijednosti koje ih fasciniraju i mišljenja koja ih navode da djeluju. (…) Ukoliko se ne promijeni njihov način gledanja na stvari, čime se u cijelosti mijenja moralni život svakog pojedinca, bilo koja reforma nametnuta bez njihovog pristanka gurnula bi ih u ropstvo “ljudi koji jadikuju dok se pretvaraju da su poslušni”. To je vječita drama čovječanstva generalno, a politike posebno. Osim ako u potpunosti ne transformira ljude, politika nikad ne može biti ništa drugo do kompromis sa zlom. (Pierre Hadot, The Inner Citadel)

Šesta godišnja konferencija o islamskoj filozofiji za 2024. godinu održavala se i u hibridnom formatu u periodu 6–8. decembra, u organizaciji Harvard univerziteta. Neki od naslova izlaganja bili su: Islamski univerzalizam; Dereligioniziranje islamske teologije i reteologiziranje islamske književnosti; Kultiviranje navika uma: ugrađivanje epistemologije vrline u islamsko obrazovanje; Ponovno razmatranje pitanja konzistentnosti u Gazalijevim radovima o božanskoj pravdi; Ponovno čitanje klasične gramatičke tradicije (nahw) u savremenoj arapskoj lingvistici: filozofska perspektiva; Odgovarajuća funkcionalnost i plan dizajna u islamskoj teologiji; Rekonstrukcija predmodernih nastavnih planova i programa: Gazalijevo pedagoško naslijeđe u savremenoj islamskoj filozofiji; itd. Izlagači na ovoj konferenciji dolazili su sa univerziteta iz gotovo svih krajeva svijeta: SAD, Velika Britanija, Indija, Iran, Puerto Rico teritorija, Egipat, Malta, Indonezija, Turska.

Samo i nasumičan pogled na ovu agendu dovoljan je da konferenciju smjestimo u teorijski okvir vremena u kojem se ona i održava, vremena post-postmodernizma. Ko smo mi sad u ovom dobu? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, Wael Hallaq spominje kako je bitno govoriti o onome što je Hadot nazvao “unutrašnjom citadelom” – političkim kapitalom duše, onom koji vodi pravilnom poimanju etičke prakse u svijetu. On to ovako objašnjava: bilo šta, od posta i namaza do istraživanja i pisanja, režimi spavanja, pa čak i tišina, sve su to tehnike sebstva, tehnologije sebstva. Svi su oni produktivni mehanizmi koji pokreću određeni naš stav prema svijetu. Ove tehnike su uvijek strukturalno međusobno povezane i međuovisne, budući da jedna proizvodi drugu, podupire je i s njom je u dijalektičkom odnosu. Epistemička poniznost samo je jedan od rezultata tehnologija sebstva. Mnogo toga ćemo propustiti ukoliko ne shvatimo da je najbitnija karakteristika ovih tehnika intencija sebstva da operira samim sobom. To mora biti autonoman projekat. Svako to radi samom sebi. Tehnike na sebstvo nikad se ne primjenjuju izvana – kao, naprimjer, način na koji konzumerizam i kapitalizam danas definiraju naše identitete – i to je veoma važno. Ne smije se dopustiti nikome da se uplete u našu unutrašnju etičku konstituciju. Mi smo danas u velikoj mjeri kreature političkih i ekonomskih tehnologija, državni objekti i robovi kapitalističke mašine. U ovom nadmoćnom kontekstu, djelovanje sebe na sebstvo predstavlja svojevrstan subverzivni čin oslobođenja, gdje krećemo u tranziciju od tzv. negativnih formi slobode ka pozitivnim formama oslobođenja. Ova pozitivna sloboda bila je dominantni model egzistiranja u ljudskoj povijesti, model koji je, iz patoloških razloga, izblijedio u modernim uslovima, kako to Foucault lijepo naglašava.

Kako bi bio u stanju da uopće počne da razvija pogled na modernost koja nije samo intuitivno neugodna zbog svega onoga što se dešava već i da se upusti u ispitivanje razloga zašto takve stvari postaju problematične, odnosno koje su to karakteristike modernosti koje su postale problematične, Wael Hallaq spominje kako je prvo morao ispitati temeljne karakteristike onoga što je Šerijat nekad bio, ne samo kao teorija već i kao živi sistem. To je uspio na vrlo jednostavan i krajnje vjerodostojan način, uzimajući svoje studente kao parametar. Spominje kako, štagod da njegovi studenti (Hallaq predaje na Columbia univerzitetu od 2009) obično komentiraju ili na bilo šta da izrazito dinamično i živo reagiraju, on zna da je to relevantno za nove generacije – što znači da bi trebalo da bude relevantno i za njihove profesore. Dakle, ono što je Hallaq uradio jeste da je postavio sebi pitanje kako da vlastito proučavanje Šerijata učini relevantnim za novu vrstu kritike modernosti, i to je učinio postavljajući dva potpitanja: prvo je relevantnost Šerijata za muslimane kako bi ponovo promislili svoju budućnost, a drugo je apstrahiranje Šerijata na način da se razmišlja o tome koja bi to bilo koja druga tradicija bila – kako ona razvija aparaturu kritike i rehabilitacije u odnosu na probleme kojima smo izloženi u modernosti. On pod ovim misli na epistemološke i slične probleme, i pri tome ne govori samo o njihovim fizičkim aspektima. Primjera radi, za njega je fizički aspekt uništavanja okoliša jednostavan površinski nivo. Ne možemo se toliko intelektualno zadržavati nad tim. Ono što se treba uraditi, prema njegovom mišljenju, jeste postaviti pitanje šta se dešava ispod ove destrukcije, šta ona znači u smislu epistemologije, kako se naši oblici znanja upuštaju u objašnjavanje ove devastacije ekosistema i životne sredine. Fizikalnost stvari samo je Hallaqov prvi korak. Onaj koji neposredno slijedi nakon ovog je pitanje kakav je epistemološki značaj ove fizičke stvarnosti. Ovdje je najbolje navesti njegov primjer o vojnom izazovu Evrope, koji nije bio samo u tome kako pronaći bolje vojno oružje i otkriti naprednije načine pobjeđivanja neprijatelja (što je sofisticirana forma nasilja), već u tome kako da se kultivira novi subjekt za vojsku. Drugim riječima, pojedinac se mora reformirati za vojsku.

Kur’an govori o tome kako je za prevladavanje krize nužno početi od sebe. Ovaj je ajet ujedno i motto IIN Preporod. Pojedinac treba da djeluje u nepreglednom polju vlastitog subjektiviteta. Šta je Ikbalov blizanački koncept hudija/ خُوديِ (Aktivnog Ja, samoafirmacije ili ega) i behudija/ بيِخوُدي (snaga zajednice koja individualni ego dovodi u harmoniju s drušvenim) drugo do ovo.

2. Religija i književnost

Godine 2019. u izdanju Edinburgh University Press objavljena je knjiga Religija u egipatskom romanu: teme i pristupi autorice Christine Philipps. Moderna arapska književnost nova je i jedinstvena serija studija ove prestižne izdavačke kuće, čijim se uvođenjem ima za cilj protezanje interesovanja na najranije početke arapske modernosti u devetnaestom stoljeću, fokusirajući se na arapsku književnost i kritiku današnjice. Profesor emeritus Rešid el-Enani, jedan od urednika ove serije, spominje kako nema boljeg mjesta za upoznavanje sa intelektualnim angažmanom o ulozi religije u arapskom društvu nego je to u romanu. Možda to najbolje oslikavaju riječi Nedžiba Mahfuza kada kaže da “pisac transformira filozofiju u nešto što ljudska duša može iskusiti”, te na kraju  odabire književnost umjesto filozofije.

Prvo poglavlje ove Philippsine knjige koja prema ocjeni izdavača predstavlja “temeljiti, originalni pregled religije u modernom arapskom romanu” nosi naslov Uvod: religija i roman. Ova se ocjena temelji na činjenici da “Philipps nudi tematsko istraživanje zategnutog odnosa između religije i sekularizma, kako se to odigravalo na stranicama egipatskog romana”. Pomno čitanje reprezentativnih tekstova ove knjige od nesamjerljive je važnosti i u našem kontekstu, budući da “otkriva višestruke načine na koje su islam, kršćanstvo, sufizam, mit, običaj i intertekst” integrativni element savremenih muslimanskih društava i njihove kulture.

Naravno, ja sam za ovu knjigu saznala preko jednog članka autora Mirze Sarajkića, profesora na Katedri za arapski jezik i književnost na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. To svakako nije bio prvi članak ovog profesora koji je u potpunosti zaokupirao moju pažnju; dovoljno je pročitati samo onaj objavljen u časopisu DHS krajem 2023. a koji nosi naslov “Divergentnost i (a)tipičnost revolucije u romanu Republika himbe” pa da se sa iščekivanjem dočekuje svaki naredni rad ovog autora. To će potvrditi svi studenti sa Fakulteta islamskih nauka – a bilo ih je dosta – koji su paralelno studirali i arapski na Filozofskom. Inače, tekstovi iz pera profesora arapske književnosti, i klasične i moderne, prijeko su potreban alat za razumijevanje odnosa moći i znanja, a u kontekstu muslimanskih društava možda je bolje reći zloupotrebe moći i autoriteta. Razumijevanje i raskrinkavanje odnosa moći je u savremenom svijetu preduvjet za bilo kakvu društvenu transformaciju. Kada je riječ o Katoličkoj crkvi, Goran Stanić spominje kako “nema kritičnijeg zadatka u današnjem svijetu nego učiti o ambivalentnoj naravi, raspodjeli i zloupotrebi moći, o načinima na koje se ona manifestira na svim nivoima, od osobne, institucionalne do geopolitičke”. Za savremeno razumijevanje nas kao muslimana u Bosni i Hercegovini i našeg društveno-političkog i kulturalnog konteksta, navešću samo ovaj citat iz jednog drugog članka profesora Sarajkića:

Narativi i diskurzivne prakse koje romanopisci uspostavljaju svojim djelima (implicitno) te medijskim reprezentacijama (eksplicitno) upečatljiv su primjer postmoderne „moći i znanja“. Osnovna tačka diseminacije takvog koncepta „moći i znanja“ upravo su književna djela koja, stoga, možemo smatrati simboličkom jezgrom spomenutih narativa i praksi. Prema H. Porteru Abbottu „narativ je instrument moći“, jer u sebi nosi velik i kompleksan retoričko-semantički potencijal. Obrazlažući ovaj fenomen, Abbot posebno ističe koncept sukoba ili agona kao centralnu odrednicu koja se nalazi u temeljnoj strukturi skoro svakog narativa, pri čemu su sukobi narativnih likova refleksija mnogo većih vrijednosnih ili svjetonazorskih konflikata. Narativ je, dakle, mjesto ideološkog agona per se. Tako se u tom „konfliktnom prostoru” opisuju ideje, sučeljavaju ideologemi i predstavljaju vrijednosni koncepti, pri čemu lahko dolazi do učitavanja, glorifikacije, hiperbolizacije, iskrivljavanja odabrane slike i tome slično. Nadasve, „narativ može imati značajnu društvenu ulogu kao sredstvo kojim se priklanja jednoj ili drugoj strani u sukobu, ili kao instrument preko kojeg će se predočiti suprotstavljene ideje, ili pak kao određeni način prihvatanja nerazrješivih konflikata poput onog između želje za životom i spoznaje da moramo umrijeti.”

Kakvu ulogu Fakultet islamskih nauka ima kada je riječ o aktuelnom predstavljanju muslimanskih likova u bosanskohercegovačkom kontekstu, kako u domovini tako i na međunarodnoj sceni? Koji su to ustaljeni toposi islamskog u utjecajnim kulturalnim narativima u savremenom bosanskohercegovačkom društvu? Da li će i dalje prevladavati “geneza stereotipije u slikama religijskih likova” i njihova “fosilizirana pozicija u kulturi”, ili će se, pak, omogućiti prilika Fakultetu islamskih nauka kao “najprestižnijoj instituciji visokoškolskog islamskog obrazovanja u Evropi” da se ta i sekularna i unutarmuslimanska stereotipija konačno dekonstruira? Adorno govori o književnim djelima kao alternativnim verzijama zbilje. Po mom mišljenju, “bdjeti nad odsutnim značenjem” u procesu prezentiranja islamskog imaginarija u bosanskohercegovačkom društvu je nemoguće bez tehnika deskripcije prisutnih u knjigama i člancima profesora sa Katedre za arapski jezik i književnost na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Ne vidim drugog načina da se sačuvamo zamke u koju je i Said upao analizirajući samo simptome orijentalizma, što je u našem savremenom kontekstu samo blago zahvaćanje ispod površine. (Sjetimo se Saidovog patroniziranja studenata Američkog univerziteta u Kairu prilikom jednog gostujućeg predavanja.) Dokaz ovome je činjenica kako je danas orijentalizam pojava koja je prisutnija na arapskim nego na zapadnim univerzitetima, što ustvari samo govori o kolektivnoj društvenoj traumi svih muslimanskih naroda.

3. Proklamirani vs. stvarni ciljevi reforme

Problem polaznih tačaka aktuelna je tema savremenih filozofskih i teoloških perspektiva bilo kojeg istraživanja. Općenito govoreći, pretpostavljene polazne tačke unaprijed kreiraju pojmove diskursa, određuju koji koncepti imaju težinu i koji se smatraju ključnim, a koji perifernim. Polazne tačke uslovljavaju ono što je iznutra i ono što je izvana, koji su životi inteligibilni i neinteligibilni, kao i produciranje Sebe i Drugog. Istražiti kako bi mogao izgledati proces destabilizacije ili obnove naših polaznih tačaka podrazumijeva njihovo ponovno procjenjivanje i implikacije, kroz kombinaciju teoloških i filozofijskih perspektiva. Usljed radikalnih društvenih i ideoloških promjena, moderne globalne kulturalne transformacije dovele su do dosad neviđenog pluraliteta polaznih tačaka, što zahtijeva kritičku reevaluaciju.  Postavlja se pitanje: Kako možemo orijentirati društvene prakse na način koji poziva na ponovno promišljanje granica koje naše polazne tačke impliciraju?

Dvanaestog decembra završena je prva od predviđene tri faze reforme sistema visokog obrazovanja Islamske zajednice. Na prvom radnom sastanku povodom planiranih reformskih procesa rečeno je kako “Rijaset i Vijeće muftija imaju obavezu da utvrde orijentacijske ciljeve visokog obrazovanja, dok će se o načinima postizanja tih ciljeva razgovarati i dogovarati sa predstavnicima i profesorima fakulteta”. Na drugom sastanku govorilo se o “teološko-filozofskom težištu u novom nastavnom planu i programu na Fakultetu islamskih nauka”. U tekstu objavljenom u prošlom broju Preporoda navedene su preporuke radne grupe za izmjene NPP teološkog smjera na Fakultetu islamskih nauka:

1. Islamska kultura Bošnjaka uvodi se kao novi predmet, a Teološka epistemologija, Rječnik Kur’ana i Dimenzije sunneta prebacuju  u izborni. Pitanja se sama postavljaju: Ko je preskočio drugi radni sastanak? Ili možda bolje, ko je tada zaobišao malo istinu? Da li je to na Fakultetu islamskih nauka islamska kultura Bošnjaka zaseban entitet kojem kao takvom treba i zaseban predmet? Ako upotrijebimo najprostiju formu silogizma, da li to onda znači da se ostalim predmetima promovira neka tuđa islamska kultura? Ili se, valjda, islamska kultura Bošnjaka sa maturidijskim akaidom i hanefijskim mezhebom kao svojim konstitutivnim elementima promiče kroz svaki predmet na Fakultetu islamskih nauka kao njegovo inherentno svojstvo? Redundantno za studij teologije; u najboljem slučaju može biti suplement za već postojeći predmet Povijest muslimansko-teološkog mišljenja u Bosni i Hercegovini, ili kao dio predmeta Bosanski jezik i književnost na način disciplinske srodnosti sa kulturalnim studijama. Za one koji će raditi MA teze iz srodnih oblasti, možda, veliko možda, da se da prilika da bude izborni predmet ako ima dovoljno zainteresiranih studenata kako to ne bi bila samo konsultativna nastava. Druga je stvar ako je stvarni cilj reforme zbrinjavanje kadra – mora se platiti neka cijena za pridruživanje Instituta za Islamsku tradiciju Bošnjaka planiranom Muzeju Islamske zajednice. Ne treba se onda iznenaditi ako se i Fakultet bude smatrao svojevrsnim njegovim artefaktom.
2. Bosanski jezik i književnost 1 & 2: Obradovala sam se kad sam ovo vidjela, ali tek toliko dok mi nisu oživjela sjećanja na vlastito iskustvo bosanskog na FIN-u. U mom slučaju to je bila jedna tragikomedija. Ovakav je dojam, ustvari, predstavljao samo “manifestni mehanizam” još nikad postignutog subjektiviteta Fakulteta islamskih nauka koji se, u slučaju bosanskog jezika, tiče usklađivanja potreba FIN-a sa matičnošću bosanskog jezika na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom. Stava sam da je uvođenje predmeta Bosanski jezik i književnost naročito važno, ali samo i samo ako se studenti tretiraju kao odrasli i ako se podrazumijeva njihova elementarna pismenost (pod ovom sintagmom ne mislim na pisanje velikog i malog slova i razlikovanje afrikata “č” i “ć”). 
3. Komunikativna teologija. Ovo je koncepcija koja svoju genezu ima u kršćanskoj tradiciji. Sam naziv ovakvog predmeta u kontekstu islamske teologije ide u prilog ranije iznesenoj tezi o još nikad postignutom subjektivitetu Fakulteta islamskih nauka. “I kada kažem da islam ne može da se uklopi u liberalni model, time ne mislim da islam nije dovoljno dobar da se uklopi u liberalni model. Pod tim mislim da islam ima svoj identitet, moć, energiju, alate i živost, tako da može stajati sam za sebe” (Wael Hallaq). Ne samo da bi se tim predmetom reducirala i unizila islamska teologija kao disciplina generalno, već bi jos se i poreklo ono što u vlastitoj tradiciji ima (i to ne bi bio prvi put). Kako bi islamska teologija bila stilski prijemčiva u kontekstu prenošenja vjerskih ideja i uvjerenja ne treba izmišljati toplu vodu – dovoljno se prisjetiti Sekkakija (preteče Hasana Kafije Pruščaka) i njegovog enciklopedijskog djela Miftah el-‘ulum u kojem iznosi pregled arapske stilistike kao sistematizirane naučne oblasti (ovdje podsjećamo na odličnu knjigu profesora Fatića Stilistika Kur’ana u djelu Hasana Kafije Pruščaka). Dakle, arapska stilistika. Ovo Sekkakijevo djelo nas podsjeća da arapska stilistika nipošto nije disciplina čiji su predmet istraživanja različiti modaliteti stilskog načina izražavanja. Ona je mnogo ozbiljnija disciplina, kao što su to uostalom i sve klasične islamske discipline čija je glavna odlika humanistička otvorenost. U arapskoj stilistici se, između ostalih, prepliću utjecaji nahva (gramatike), mantiqa (logike) i ‘ilmul-kelama (islamske teologije), kao i istidlala (disputacije) i usuli-fikha (metodologije islamskog prava). Ova disciplina nam omogućava ovladavanje teorijom suda koja je preuzeta iz logike (odnos iskaza/habera i stvarnosti/inša’a), teorijom signifikacije ili  savremenih lingvističkih rasprava o odnosu označitelja i označenog kao i arbitrarnoj vezi između njih. Tu se upoznajemo i sa tumačenjem alegorijskog izraza kao logičkog konsekvensa (talija), kao i sa time kako naći modalitete da se jedno značenje izrazi na različite načine. Za upoznavanje sa sve tri oblasti arapske stilistike – ‘ilmul-me’ani, ‘ilmul-bejan i ‘ilmul-bedi’ – kod nas je najmeritornija adresa prof. dr. Munir Mujić.
4. Historija Bosne i Hercegovine. Besmisleno, iz više razloga. Prvo, časova historije u medresi i mimo izborne nastave ima dovoljno za stjecanje općeg znanja i opće kulture. Fakultet islamskih nauka sigurno nije adresa nekog budućeg historičara (ili bosniste). Za potrebe teologa historija se također može najbolje pratiti kroz književnost. Promišljeniji bi potez bio da se čak i Kiraetu dodijelila veća norma. Koliko je meni poznato, još se nikad nije desilo da neko sa Fakulteta islamskih nauka zarad holističkog pristupa studiju paralelno studira i na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu, dok je to, naprimjer, redovan slučaj sa studijem na Katedri za arapski jezik i književnost. Jedino (be)smisleno objašnjenje i ni u kom slučaju opravdanje bi moglo biti profesionalno zbrinjavanje budućeg predavača na ovom predmetu, što će se pokazati per se; treba samo pratiti genezu iniciranja ovog kao i ostalih nonsensnih predmeta. 
5. Što se tiče predmeta Islamska zajednica: povijest, institucije i organizacija – ima li ijedan opravdan razlog da jedna takva praktikalija zauzme mjesto, naprimjer, klasičnoj ili modernoj arapskoj književnosti, predmetima kojima je učionica ne luksuz nego nužda? Znanje o ulozi i neospornom značaju Islamske zajednice za cjelokupno bosanskohercegovačko društvo studentima se implicitno pruža kroz ostale predmete, posebno Povijest muslimansko-teološkog mišljenja u Bosni i Hercegovini kojem je takav nastavni ishod imanentan. Za upoznavanje sa ustrojstvom Islamske zajednice može, naprimjer, biti rezerviran pripravnički staž. On bi bio obligatorne naravi za sve buduće službenike Rijaseta, pri čemu im je za dubinsko ovladavanje kompletnim sadržajem ovakvog “predmeta” dovoljno tri mjeseca stažiranja, pa čak i onima kojima je preporuka jedina referenca.

1. 1. Subjektivitet (الذاتية) & sebstvo (خُوديِ) Fakulteta islamskih nauka

Kako je teorijskom predstavljanju pojmova iz gornjeg podnaslova posvećena prva sekcija ovog teksta, u nastavku ću se fokusirati na primjere iz prakse. U tu svrhu je najbolje da objasnim zašto je moja prva reakcija na uvođenje predmeta Bosanski jezik i književnost bila neprijatna, pa se zbog toga moram vratiti na iskustvo bosanskog u GH medresi. Iako mi nikada nije predavao čuveni profesor Hamzić, stoput sam se više usavršila u medresi. Na fakultetu su časovi bosanskog izgledali kao prilika da se dopuni (ili prepuni) norma profesora sa Filozofskog koji su na FIN dolazili kao usput i to nisu čak ni krili, tretirajući studente u najmanju ruku kao infantilne onda kada ih nisu patronizirali. Vjerujem da je to iz razloga što Fakultet islamskih nauka još nikad nije ostvario svoju subjektifikaciju (paradigma napretka kod Butrusa el-Bustanija strukturirana je onim što on i brojni nehdavi intelektualci dijagnosticiraju kao apriorni nedostatak volje i kompetencije nativnog subjekta, onoga što Ikbal naziva hudijem). Nije bio rijedak slučaj da naši profesori promocije u viša zvanja stječu na drugim fakultetima i onda kada imaju izbora; ili naprimjer da neki student, kada se javi za repliku nekom gostujućem predavaču u amfiteatru, istakne kako je on “student Fakulteta političkih nauka” (premda tu ima vanredan status, za razliku od onog redovnog na FIN-u); ili npr. kada svršenici medresa koji upišu Filozofski ili ini fakultet pasionirano naglašavaju kako oni “nisu hodže” niti one “mualime”, kako su, avaj, baš oni reprezenti pravog lica “otvorenog islama”, i kako je prva stvar koju njihove pokrivene svršenice kasnije po zbornicama osnovnih i srednjih škola novim kolegama kažu ta da nisu vjeroučiteljice pa tek onda ime; ili, naprimjer, kada naša poznata i priznata književnica, odlična, dobitnica nedavno dodijeljene Književne nagrade Andrićevih dana, na pitanje o reakcijama čitatelja na njene romane odgovara (sasvim utemeljeno) kako će “iskreno kazati da je bilo ljudi koji su bili zbunjeni” jer, kada vide – tako mora kazati – njenu “neku fizičku pojavu [ova književnica nosi maramu], onda su očekivali romane (…) o nekim heklanjima i vezovima”; ili to da se filijala BBI banke Ferhadija zaobilazi u širokom luku jer je “leglo ovih iz familijarne utvrde Rijaseta i Islamske zajednice” (druga je sad stvar što ni njihovo maslo nije za ramazana); ili npr. što na zagrebačkoj izložbi “generacijskog projekta” Pod nebom vedre vjere – Islam i Evropa u iskustvu Bosne nema nijedne pokrivene saradnice. Nema čak ni neke sa turbanom: to bi u slučaju i obratne situacije – da prednjače pokrivene – jedino zajedničko sa uvažavanjem principa vjerodostojnosti “multimedijalne izložbe” imalo oponiranje tom principu. Prije nego se uzvrati kako živi ljudi nisu eksponati i kako nema takvih saradnica – činjenično stanje u gotovo svim partnerskim institucijama govori suprotno – minimum pristojnosti bio bi da je neka od prisutnih iz vlastitog osjećaja za ovu nepravilnost barem ovlaš prebacila maramu (ili da, u slučaju obratne situacije, pokrivene saradnice odbiju da učestvuju u kreiranju redukcionističkog narativa prikazivanjem homogenizirane slike bosanskohercegovačkih muslimanki). Treba se gledati mak na konac jer, ipak je to “generacijski projekat” (osim ako se pod ovom sintagmom ne misli na generaciju porodičnih prezimena i njihovih izdanaka sa bočne i pobočne strane). Zagrebačka izložba svakako nije incident; zlonamjernici bi ovakve prakse unutar Islamske zajednice mirne duše markirali kao fabriciranje.

Ova sofisticirana simbolizacija ustvari samo potvrđuje tezu o i kod nas itekako prisutnoj gnusnoj pojavi autoorijentalizma čije su reperkusije, u poređenju s onima koje izaziva orijentalizam, daleko pogubnije i dugotrajnije. Naravno, konture ove trijade imaginarno – simboličko – realno najpreciznije se uočavaju kroz književnost (u slučaju Fakulteta islamskih nauka, arapska književnost iz koje iščitavamo “genezu fiksiranosti, drugosti i stereotipije” je ovdje condicio sine qua non. Sigurno da ni Ahmed Smajlović, “jedan od najistaknutijih mislilaca i djelatnika Islamske zajednice u drugoj polovini prošloga stoljeća”, nije tek tako na Azharu magistrirao baš na temi “Muhammed Abduhu i njegov utjecaj na modernu književnost i renesansu”, te svom doktoratu odbranjenom također u Kairu dao naslov “Filozofija orijentalizma i njen utjecaj na savremenu arapsku književnost”).

5. 2. Akademski engleski, akademski bosanski, akademski arapski

Kada je riječ o lingvističkim predmetima i njihovom izučavanju na Fakultetu islamskih nauka (arapski, engleski, bosanski), ja pod tim mislim najprije na Akademski arapski (koji je na Fakultetu po mom mišljenju odličan, o čemu svjedoče rezultati na globalnom nivou), Akademski engleski, Akademski bosanski. Kod engleskog jezika to zasigurno nisu udžbenici svježi koliko i mladalačka slika Brigitte Bardot na njihovim stranicama. Meni se naročito svidjela praksa na predmetu Akademski arapski na KU Leuven: jedne sedmice studenti se upoznaju s biografijom nekog intelektualca ili intelektualke Nahde (kao što su Rifa’at et-Tahtavi, Butrus el-Bustani, Kasim Emin, Zejneb Fevvaz, Taha Husein i dr.) i najvažnijim karakteristikama njihovog intelektualnog djelovanja, a naredne sedmice čita se, prevodi i komentariše odlomak iz njihovog nekog djela, pri čemu nijedan od ovih tekstova, ni biografija ni dio knjige, nije duži od dvije stranice, zapravo je većinom to samo stranica i po. Studentima se prije toga pošalje digitalna verzija nekog svježeg članka na datu temu kako bi se mogli pripremiti za diskusiju na času. Možda ne bi bilo loše da i kod nas časovi engleskog – ako to već sa novom profesoricom nije praksa – katkad ovako izgledaju: da se studentima predstavljaju tekstovi o najprominentnijim savremenim islamskim misliocima i njihovim najvažnijim djelima (jedan čas biografija, a drugi neka njihova knjiga ili članak). Na ovaj način bi se i studenti i profesori sačuvali pogubnih posljedica prakse ažuriranja zastarjelih planova i programa noć prije (ako i tada), ali bi studenti na taj način i vježbali prijeko potreban konverzacijski engleski iz matične oblasti. Što se pak bosanskog jezika tiče, medresa je i više nego dovoljna za savladavanje opće pismenosti kada je, primjera radi, riječ o osnovama gramatike i čitanju klasika za lektiru. Teološki studij uglavnom upisuju najbolji svršenici medresa. Za očekivati je da im fakultet pruži alate potrebne za teološku akademsku zrelost, a ne da se zbog zarobljenosti u nijansama pomoćnih predmeta raspline njihov fokus. Ako student prve godine ne zna osnove gramatike (ili fundamentalne stvari iz historije Bosne i Hercegovine), zar nije smislenije da se ili pooštre kriteriji pri upisu, ili zađe malo po medresama i vidi šta rade profesori tih predmeta u najbolje rangiranim školama među gimnazijama četiri godine s ovom djecom. Ovo bi bila idealna prilika da i medijska prezentacija aktivnosti Centra za kadrove pri Rijasetu IZ ne djeluje kao da rukovodilac Centra izmišlja kojekakve edukacije o “menadžerskim ulogama” kako bi opravdao njegovo postojanje. Također, ima i nešto što se zove pripremna nastava preko ljeta. Nije to haram.

5. 3. Pogubne posljedice diskrepance između stvarnih i proklamiranih ciljeva reforme

Naravno, sasvim je druga stvar ako stvarni i proklamirani ciljevi reforme međusobno divergiraju. Tada bi se i moglo objasniti ovo zbrinjavanje nezbrinutih ili bitnije pozicioniranje zbrinutih, ali opravdati – teško. Nije zar da i danas važe riječi Alije Izetbegovića  da “oni koji su sebe nazivali tumačima i čuvarima vjere napravili su od nje zanimanje, uostalom vrlo ugodno i unosno, i bez mnogo grižnje savjesti prihvatili stanje u kojem se njene poruke nisu uopće provodile. Teolozi su tako postali pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu, (…) potpuno nesposobni da preuzmu bilo kakav konstruktivan korak da se islamski svijet suoči s nevoljama koje ga pritiskaju”. Ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, onda se nije čuditi što će se, jednako kao i dosad, i u bliskoj budućnosti vlastita djeca na račun ratnih d(r)ugovanja lišavati subjektiviteta osiguravanjem pozicije za njihovu elitističku biološku egzistenciju, pri čemu čak i u poznoj etapi života onih koji im to osiguravaju koncepcija quid pro quo egzistencije ima najveći primat. Nepotizam je izgovor za slabe, ali kada je on vulgarno prisutan do te mjere da postane uvreda općem razumu (ne samo za njegove žrtve već i za uživaoce – mada je, kada se uzme u obzir to da je pobjeda prečesto i zamka, pitanje ko je tu u suštini žrtva), tada njegovo raskrinkavanje postaje najkritičkiji zadatak. (Ovdje je neizostavno spomenuti žalosnu situaciju poštenih, izuzetnih svršenika kako FIN-a tako i drugih fakulteta čija je stručnost neporeciva i veoma često nezamjenjiva a koji zbog ovakvih politika nose terete utjecajnog porodičnog porijekla i tazbinstva.) Šta znači sav taj profit (semantičko polje ovog pojma se proteže od novca do društvenog utjecaja) ako su ljudi sami, pa čak i vlastita djeca, postali roba kojom se može trgovati po potrebi; sa krajnjom redukcijom njihove ljudskosti, njihovim zakopavanjem dok su još živi a Sunce i dalje sjaji, zvijezde još nisu popadale niti se pokrenule planine a ni mora vatrom napunila? Kada će ako ne sad aktuelni profesori Fakulteta islamskih nauka koji su zaposleni nekom od ovih linija zbaciti sa sebe te imaginarne lance i otarasiti se osjećaja da nekome nešto duguju, osjećaja koji se ne završava na unutrašnjem teretu, već im je i akademski hendikep na način urasle intelektualne rane? Jedno je slučaj Poslanika, a.s., i Mut’ima ibn ‘Adijja, a sasvim drugo ono što najbolje oslikavaju riječi palestinskog autora Gassana Kenefanija: “Prvo ti uzmu hljeb, a onda ti dadnu mrvice. Poslije traže da im se zahvališ za njihovu velikodušnost. Ah, kakve li drskosti!”

Ukoliko se to ne desi, svakako da je utopijski očekivati da Fakultet islamskih nauka bude renomirani subjekt u domaćoj akademiji a kamoli na međunarodnoj akademskoj sceni, premda je, kako kaže dr. Tucaković, “učilište takvog ranga naša nasušna potreba”. Da ovo ne bude samo iluzija od presudne je važnosti i to da se njegovi studenti tretiraju kao odrasli, za šta je nužno da predavač, pored suverenog vladanja svojim predmetom, budnim okom odgovara i obavezi “angažmana za javne interese, za povrijeđena prava i potisnute istine”. U suprotnom se ne samo prema tom predavaču nego i njegovom predmetu nikad neće imati ona vrsta poštovanja koja zauzvrat kod studenata polučuje akademski dignitet i prijeko potrebnu el-istiklal el-fikri (intelektualnu nezavisnost). Kako drugačije izbjeći da se na prostoru slobodne Bosne i Hercegovine na evropskom tlu ne produžava agonija dubljeg ponora i ne ide ka sudbini Egipćana u vremenu pojave i zgasnutosti Arapskog proljeća: Taj narod za čiju su slobodu i dostojanstvo dali život najbolji među nama ne zna šta bi s tom slobodom i tim dostojanstvom (…) Većini Egipćana odgovara da budu tlačeni. Većina njih pristaje na korupciju i sudjeluje u njoj. Revoluciju su mrzili od samoga početka zato što ih je suočila s tim kakvi su (…) Egipćani žive u Republici himbe. Žive u laži koju smatraju istinom (…) Egipat je Republika himbe.

4. Reforma – ko je provodi, kome se provodi i za koga

U gore spomenutom tekstu dr. Ekrema Tucakovića stoji kako “u sljedećoj fazi Rijaset i Vijeće muftija tokom 2025. godine razmatrat će preporuke i prezentirana mišljenja te donijeti konkretne zaključke, odluke i vremensku dinamiku implementacije. U trećoj fazi, vjerovatno do akademske 2026/27, predviđeno je da se pristupi izradi NPP i njihovom usvajanju na nadležnim akademskim tijelima” (podvukla I. D.).

Trenutna ustavnost akata i rada ustanova i organa Islamske zajednice uspostavljena je na temeljima i pravnim okvirima definiranim Ustavom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini iz aprila 2014. godine. Član 57 ovog Ustava (jedine izmjene u međuvremenu ticale su se mandata muftija) tiče se, između ostalog, i odredbi o autoritetu Rijaseta kao osnivača u kontekstu Fakulteta islamskih nauka (ove odredbe su u suštini jednake onima u tekstu Ustava iz 1997. godine). Tu stoji da Rijaset IZ “potvrđuje izbor nastavnog osoblja Fakulteta islamskih nauka i drugih visokoškolskih ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini”, te da Rijaset IZ “odobrava planove i programe vjerskih predmeta i udžbenika obrazovnih i odgojnih ustanova Islamske zajednice te programe i udžbenike za vjeronauku uz prethodno pribavljenu saglasnost Vijeća muftija”.

Iz medijskih lege artis saopćenja funkcionera, izuzmemo li fraze i verbalizme, jasno se da zaključiti da oni ni sami sa sobom nisu načisto s time šta tačno – mimo suočavanja s problemom nedostatka imama – žele ovom reformom. Nije se tome ni čuditi. Prirodno je da o sudbini “najvažnijeg faktora za rješavanje krize muslimanskih društava” odlučuje akademska zajednica kao njihov intelektualno najizrasliji sloj. Ako Islamska zajednica u ovom slučaju ne radi ništa neprirodno, da li to onda znači da na njenim fakultetima rade sami mediokriteti koji od svetog slova birokratije ne vide ništa drugo? Ako je zaista tako, ima li uopće mjesta u takvim obrazovnim ustanovama očekivati ispunjenu osnovnu zadaću koja je raison d’être univerzitetskih profesora – razbuđivanje intelektualne radoznalosti kod svojih studenata? Ili je, pak, maksimum očekivanja dobro uvježbana ilahija kao vitalni element svakog događaja kojim se “otvaramo i predstavljamo vanjskom svijetu”? Ovo se u civiliziranim društvima naziva diktaturom. Sjećam se kad nam je jednom jedan, sada već penzionisani profesor, kasnog zimskog popodneva u učionici  gdje je dekanat,  spomenuo kako je neki arapski uglednik rekao za Ustav IZ da je ed-dustur el-istibdadi (autoritarni ustav).

Pitanje autoriteta i krize institucionalnog autoriteta tema je mnogih tekstova objavljivanih u časopisima i glasilima Islamske zajednice. Svi su se ti tekstovi uglavnom svodili ili na nepostojanje autoriteta u konvencionalnom značenju tog pojma (većina), ili na nepoštivanje tradicionalnih autoriteta (rjeđi i manje intelektualno zahtjevniji članci). Jedan tekst o ovom pitanju objavljen prije nekih dvije godine bio je upravo iz pera voditelja Odjela za visoko obrazovanje, dr. Ekrema Tucakovića, sa naslovom “Umjesto želje za autoritetom, biti uzor”. Možda se u odgovoru na pitanje autoriteta ovdje najbolje vratiti na kur’anski tekst. Kur’an lijepo govori o tome šta treba da bude temelj zgrade kako se ona ne bi srušila; to sigurno nije “rub podrivene obale koja se nagnula” (9:109).

Za utemeljenost bilo kakvog autoriteta u akademskom svijetu, kao i relevantnost bilo kojeg istraživanja, nužno je pratiti nešto što se zove state of the art, odnosno najnovija istraživanja koja postoje u određenoj oblasti. Preporučeni okvir za referenciranje obuhvata radove objavljene do unazad deset godina kako bi se prikazalo na koji način se nova saznanja uklapaju u postojeće teorije. U ozbiljnom akademskom svijetu se reference koje nisu kanonske naravi a datiraju više od toga – po nekima je gornja granica čak sedam godina – smatraju zastarjelim i ne uzimaju kao suštinski relevantni izvori za predmet sadašnjeg istraživanja. Na Fakultetu islamskih nauka ne bi se smjelo desiti da ovaj standard bude misaona imenica. To što se u nekim pojedinačnim slučajevima anomalija njegove odsutnosti ne samo da ne propituje već i ne vidi kao problem – naprotiv, smatra se gotovo normalnim, katkad uzima i kao ideal kojem bi trebalo stremiti – reflektira naviknutost na zatečeno stanje kao neminovnost. Ova pojava je ustvari ništa drugo do ono što je primarni problem našeg društvenog konteksta, kao i konteksta generalno muslimanskog svijeta, a to je nedostatak imaginacije budućnosti. Slika naše budućnosti uvijek postoji; ako je mi sami nemamo – kako to kaže jedan profesor – imat će je neko drugi. U smislu trenutnog odlučivanja o sudbini Fakulteta islamskih nauka i njegove uloge u Islamskoj zajednici (ili uloge Islamske zajednice na Fakultetu) i u bosanskohercegovačkom društvu ovo je sasvim razumljivo. Ko još pored upravno-administrativnih ili političkih podviga ima vremena da se dubinski bavi najrecentnijom literaturom u matičnoj oblasti kako bi se na svojevrstan način i iz različitih konteksta doprinijelo ovoj reformi, kada se uvijek može posegnuti za nekim konceptima aktuelnim u formativnom periodu datog autora, konceptima starim barem četvrt stoljeća. Nažalost, ovo nije strano ni nastavnicima čiji je jedini posao profesura. To za sobom ostavlja posljedicu neefektivnog korištenja umnih potencijala čiji je epilog formaliziranje vjere i čitave jedne kulture; valjda se zato nemamo pravo čuditi što smo tu gdje jesmo. Ovi se koncepti naravno najbolje uočavaju kroz arapsku književnost kao nepregledno polje alternativa budućnosti. Nebrojene slike budućnosti u ovim djelima, kada je riječ o arapskom svijetu, mi danas gledamo u stvarnosti.

Kada je riječ o alternativama budućnosti, ima mjesta i postaviti pitanje koja je uloga Fakulteta islamskih nauka u kontekstu sarajevskog univerziteta. To da Fakultet islamskih nauka pripada Univerzitetu u Sarajevu naglašava se u gotovo jednakoj mjeri u kojoj i to da je Rijaset Islamske zajednice njegov osnivač. No, za razliku od uživanja prava zagarantovanih Ustavom IZ i pridržavanja obaveza nametnutih od strane formalne aparature Rijaseta, nastavno osoblje Fakulteta islamskih nauka rjeđe se ponaša u skladu s onim što nominalno i nouminalno jeste: punopravna članica UNSA. Kod nekih pripadnika starijih generacija i današnjih uposlenika Rijaseta moguće da je ovo sklanjanje ustranu iz razloga –  u prošlosti možda opravdane ali danas anahrone – internalizirane inferiornosti usljed autoorijentalizma i nerazriješenih trauma iz bivšeg sistema, ali je žalosno što i nove generacije nisu lišene ovog osjećaja. Ako određeni članovi Rijaseta još uvijek gledaju svijet očima resantimana (Goodyjeva knjiga Islam u Evropi objavljena je prije dvadeset godina), nisu tako obavezni gledati i profesori Fakulteta islamskih nauka. Mada, njihova pasiviziranost u kontekstu punopravnog članstva Univerziteta u Sarajevu možda se i može razumjeti ako se posmatra iz drugog ugla: ko još ima i vremena i živaca da se bavi Univerzitetom koji oblikuje javno mnijenje sagama o izborima najviše rangiranih administrativnih i obrazovnih lidera akademskih institucija, ako je suditi po najnovijim medijskim naslovima vezanim za obrazovni sistem Kantona Sarajevo.

Da je, pak, situacija drugačija, mogao se, naprimjer, uputiti projektni prijedlog Univerzitetu – čije punopravno članstvo teoloških fakulteta doprinosi boljem međunarodnom rejtingu – da se religijska pedagogija (i psihologija) izučavaju kao grana pedagogije (ili psihologije) na Filozofskom fakultetu. Na taj način se profesori koji su utemeljili savremenu formu pedagoškog smjera na Fakultetu islamskih nauka ne bi morali prebacivati u administrativni okvir koji nije rezultat akademskog napredovanja. To je u najmanju ruku neempatično prema nastavnicima koji su kao najbolji studenti svoje generacije zaposleni u svojstvu asistenata na pedagoško-psihološkim predmetima na Fakultetu islamskih nauka. Prije nego isprepadani sekularizirani akademski građani okarakteriziraju ovakav prijedlog kao pokušaj islamizacije Univerziteta, navešću samo neke primjere iz prakse prestižnih svjetskih univerziteta gdje se religijska pedagogija izučava kao grana pedagogije na fakultetima društvenih nauka: Harvard univerzitet, Stanford Univerzitet, Columbia univerzitet, Univerzitet u Čikagu, Univerzitet u Münsteru, Univerzitet u Beču, Štokholm univerzitet, Univerzitet u Oslu, itd. Zar Filozofski fakultet u bosanskohercegovačkom kontekstu nije bolja adresa jedinstvenog studija “Međureligijski studij i izgradnja mira” zajednički kreiranog od strane Fakulteta islamskih nauka, Katoličkog bogoslovnog i Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta? Ja mislim da bi to mogla biti svojevrsna religijska pedagogija (ili neka njena oblast) na djelu. U vremenu vladanja ideologije koja promovira postojanje tehnološkog rješenja za sve konkretne probleme društva, te da je rješenje svih društvenih problema u prirodnim naukama, možda bi se baš na ovoj adresi bilo najbolje podsjetiti da prirodne nauke i otkrića koja iz njih proizlaze ne postoje u vakuumu, već su uvijek kontekstualizirana i vode do određenih odnosa moći u društvu. To bi također, po mom mišljenju, moglo biti optimalno mjesto susreta za otvaranje novih horizonata ne u kategorijama gnoseološkog “kompetitivnog prestiža”, već civilizacijskog potencijala koji monoteističke religije kao jedna od najrelevantnijih činjenica svijeta imaju u etičkom djelovanju, u onome o čemu govori projekat svjetskog etosa Hansa Künga.

5. Umjesto zaključka

U islamu, kelam (spekulativna teologija) se ne smatra jedinim i ultimativnim načinom za istraživanje govora o Bogu (teologija), a mutekellimuni (spekulativni teolozi) nikada nisu tvrdili da imaju monopol nad teologijom. Osim toga, iako kelam zauzima distinktivnu poziciju u klasifikaciji nauka i djeluje prema zasebnom šablonu, njegov odnos prema tesavvufu (sufizmu), lingvistici i edebu (književnosti) nije definiran ekskluzivističkim ili antagonističkim terminima. Nadasve, kelam je također prostor u kojem se detaljno obrazlažu teorije jezika i provode ontološka istraživanja u području mogućeg i nemogućeg i realnog i imaginarnog (…) S druge strane, lingvistika i književnost u islamu također se mogu smatrati produktivnim teološkim diskursima. (Claire Gallien)

Piše: Ilma Delić