Prevara stoljeća: Kako se British Petroleum domogao iranske nafte

Do 1905. godine britanske su tajne službe i Vlada konačno shvatili stratešku važnost novog goriva. Britanski je problem bio u tome što nije imala vlastite nafte. Morala se za opskrbu naftom oslanjati na Ameriku, Rusiju i Meksiko, a to je stanje bilo nerihvatljivo za mirnodopska vremena i nemoguće u slučaju većeg rata.

Prethodne je godine, 1904., kapetan Fisher unaprijeđen u prvog gospodara mora, vrhovnog zapovjednika britanske mornarice. Odmah je ustanovio odbor sa zadaćom da „razmotri i preoporuči način na koji će britanska mornarica osigurati opskrbu naftom.

Britanska nazočnost u Perziji i Arapskom zaljevu, koji je tada još bio dijelom Osmanskog carstva, bila je u to vrijeme prilično ograničena. Perzija nije bila formalna dijelom Britanskog carstva. Nekoliko je godina Britanija držala konzulate u Bushireu i Bandar Abbasu, kao i brodove svoje mornarice u Perzijskom zaljevu, kako se druge zemlje ne bi počele baviti mišlju da zađu u strateške vode koje su bile tako blizu najdragocijenijem britanskom izvoru pljačke – Indiji.

Godine 1892. lord Curzon, kasnije kraljevski namjesnik za Indiju, pišući o Perziji, rekao je: „Davanje neke luke u Perzijskom zaljevu Rusiji, od bilo koje sile, smatrat će se namjernom uvredom Velikoj Britaniji i okrutnim naručavanjem statusa quo, kao i izazivanjem međunarodnog rata,“

Aki 1905. godine Vlada Njezinog veličanstva posredstvom zloglasnog britanskog „asa špijuna“ Sidneya Reillyja priskrbila je izvanredno značajno isključivo pravo na predijelima za koje se tada vjerovalo da sadrže ogromne netaknute zalihe nafte na Bliskom istoku. Početkom 1905. godine Obavještajna služba njezina veličanstva poslala je Reillyja (čije je pravo ime Sigmund Georgijevič Rosenblum, rođen u Odessi u Rusiji), na zadatak da od ekscentričnog australskog geologa amatera i inžinjera po imenu William Knox D'Arcy iznudi prava na eksploataciju mineralnih dobara Perzije.

D'Arcy, odani kršćanin koji je duboko proučavao povijest, bio je uvjeren u priče o „stupovima vatre“ na svetim mjestima staroga perzijskoga boga vatre Ormuzda dolaze od svećenika Zoroastera koji pale naphta – ulje – koji istječe iz stijena na tim posebnnim mjestima. Proveo je godine lutajući predjelima na kojima su nekada bili stari perzijski hramovi tražeći naftu. Puno je puta putovao u London kako bi osigurao financijsku potporu za svoja istraživanja, a potpora je britanskih bankara bila sve manja.

Negdje 1890-ih novi je perzijski kralj Reza Khan Pahlavi, čovjek koji je odlučio modernizirati područje danas poznato kao Iran, posjetio D'Arcya, kao inžinjera koji je temeljito poznavao Iran, i zamolio ga da pomogne Perziju u gradnji željeznica i uvođenju industrije.

Godine 1901., u znak zahvalnosti za usluge koje je pružio Perzij, šah mu je za nagradu dao „ferman“, tj. kraljevsku povlasticu, koja je D'Arcyu dala „potpunu vlast i neograničenu slobodu, na rok od šezdeset godina, da po vlastitoj volji kopa, buši i ruje po perzijskom podzemlju; kao rezultat njegova rada sva podzemna dobra koja nađe, bez iznimke, bit će njegovo neotuđivo vlasništvo.“

D'Arcy je platio iznos u vrijedosti od 20.000 dolara u gotovini i suglasio se da će plaćati šahu 16% „tantijema“ od prodaje ukupne nafte koju pronađe. Tako je taj ekscentrični Australac priskrbio jedan od najvrjednijih zakonskih dokumenata toga vremena, koji je jamčio njemu i „svim njegovim nasljednicima, opunomoćeniciam i prijateljima“ isključivo pravo na eksploataciju naftnih potencijala Perzije do 1961. godine. Njegovo se prvo uspješno otkriće nafte dogodilo u oblasti Shustar, sjeverno od Perzijskog zaljeva.

Sidney Reilly je uspio pronaći D'Arcy 1905. godine, u trenutku kada se D'Arcy spremao, prije povratka u rodnu Australiju, potpisati zajednički projekat za istraživanje nafte sa Francuzima, preko pariške bankarske grupe Rotschild.

Reilly je, prerušen u svećenika i lukavo glumeći D'Arcyju jako pobožna čovjeka, nagovorio D'Arcya da svoja isključiva prava na perzijske zalihe nafte prepusti, ugovorom jednoj britanskoj kompaniji za koju je tvrdio da je dobro „kršćansko“ poduzeće, tj. Anglo-Persian Oil Company. Britanska je vlada dovela škotskog financijera Lorda Strathcona, kao glavnog dioničara kompanije Anglo-Persian, a stvarna uloga Vlade u toj kompaniji zatajena. Tako je Reilly osigurao Britaniji prvi veliki izvor nafte.[i]

U naredne tri godine, APOC (Anglo-Persian Oil Company) je vršio istraživanja i bušenja nafte, međutim, bezuspješno. Kompanija se obzirom na bankarske pozajmice i nemogućnošću da pronađe naftu suočavala sa bankrotom, a onda, rano ujutro 26. maja 1908. godine na nalazištu Masjidul-Sulaiman na dubini od 1180 stopa konačno su pronašli naftu. Telegram koji je zaprimio D'Arcy o pronalasku nafte dočekao je sa nevjericom, nije nikome otkrivao telegram, sve dok nije bio potpuno siguran u to. Godine 1908., postao je bogatiji čovjek, negoli je to ranije i sanjao, a Anglo-Persian Oil Company ubrzo je postala British Petroleum.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[i] F.William Engdahl, Stoljeće rata, AGM, Zagreb, 2000. str. 45-47.