Privatno vlasništvo – rješenje društvenih sukoba

Friedrich Hayek, Ludwig von Mises i Murray Rothbard, velikani liberalne misli, pisci su zahvaljujući kojima tema važnosti privatnoga vlasništva (ekskluzivna kontrolu određene jedinke nad konkretnim fizičkim objektom i prostorom) ostaje aktuelna, uprkos vještoj propagandnoj mašineriji koja na mala vrata, pojedinca navikava da bude zagovornik centralizacije novca, misli, ideja…

Tokom mjeseca jula 2013. godine (za vrijeme ramazana) u Bosni i Hercegovini smo svjedočili simptomatičnoj javnoj raspravi koja je prilično jasno pokazala da, kao društvo, još uvijek nismo zreli za građenje društva slobodnih pojedinaca. O čemu se radi? U spomenutom mjesecu Ramaranu aktualizirana je odluka o rasporedu poslovnih djelatnosti na području Općine Stari Grad. koju su gradske vlasti donijele još 2007. godine. Donesena je zakonska odluka kojom se regulira prodaja alkohola u neposrednoj blizini obrazovnih institucija ili vjerskih objekata. Na osnovu toga, aktuelna vlast (iz 2007.) poslala je dopis ugostiteljskim objektima, naglašavajući im da je ova odredba i dalje na snazi, a što se u javnosti protumačilo kao nastojanje države da na mala vrata uvodi šerijatska pravila u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

U isto vrijeme, web-portal Slobodna Bosna objavljuje tekst u kojem se govori o jednom ugostiteljskom objektu u kojem je zabranjeno razmjenjivanje tjelesnih dodira između muškarca i žene, a što je izazvalo neformalne pozive državi da spriječi također uvođenje šerijatske države. Paradoksalno.

Vidimo, dakle. da javnost pozive državi da odstupi (u slučaju točenja alkohola) nije slala u duhu zaštite prava individue na ličnu svojinu i donošenje individualnih odluka o ponašanju u objektima čiji su vlasnici, nego iz čisto ideoloških razloga kojima se, slobodno možemo reći, zagovaraju prava, možda bolje reći želje, odredene grupacije, a ne individue.

Ovakvi i slični problemi se rješavaju jednostavno – država ne bi trebala imati pravo da nameće pravila ponašanja u ugostiteljskim objektima u privatnim vlasništvima. lz ovoga jednostavnoga primjera možemo vidjeti da je svetost privatnog vlasništva conditio sine qua non izgradnje stabilne, miroljubive, zdrava drušvene zajednice. Medutim, naše društvo je zaboravilo da je sistem privatnog vlasništva najveći jamac slobode, ne samo onima koji posjeduju privatnu svojinu, već i onima koji je ne posjeduju.

Institucija privatne svojine podrazumijeva da jedinka koja je vlasnik, recimo, ugostiteljskog objekta ima puno pravo da samostalno odlučuje kako i na koji način će da uređuje svoj privatni lokal. Da li će vlasnik nekog lokala točiti alkohol ili ne to je odluka koju neće donositi Općina, štaviše, to je pravo vlasnika i domen odluka – vlasnika objekta. Vlasnik privatnog posjeda je taj koji u skladu sa svojim uvjerenjima i željom da ugodi potrošačima odlučuje šta će nuditi, a šta ne u svom lokalu. Ukoliko bi neko pri tome zabranio točenje alkohola ili razmjenjivanje nježnosti u svom lokalu na svom privatnom posjedu, ne postoji ta osoba koja to može opstruirati, i zbog toga je ideja o privatnom vlasništvu pravedno rješenje kojim se rješavaju društveni konflikti. Kako?

Vrlo jednostavno. Vlast se neće i ne smije miješati u privatno vlasništvo i odlučivati šta ko smije, a šta ne smije prodavati, isto tako jedinke koje djeluju mimo vlasti trebaju imati na umu da njihovi zahtjevi za reakcijom države da se, recimo, nekoj osobi, koja je vlasnik ugostiteljskoga objekta, naredi da mora točiti alkohol, jesu zahtjevi kojima se napada svetost privatnog vlasništva.

Stvari su jednostavne ukoliko se poštuje načelo privatne svojine. U ugostiteljske objekte u kojima se ne toči alkohol i u kojima je zabranjeno razmjenjivanje nježnosti, ići će oni potrošači koji traže takve lokale. S druge strane, oni kojima se to ne dopada imaju izbor drugih lokala u kojima se toči alkohol i u kojima je dozvoljeno razmjenjivanje nježnosti. Time se načelom privatne svojine rješava društveni konflikt, a ne nekim tobože prozivkama puzajućeg šerijata ili vladinim regulativama. Kako smo mogli čitati u pojedinim tekstovima. Poštivanjem privatne svojine, a ne prizivanjem državnih regulacija dobija se – sloboda pojedinca.

Piše: Dženan Smajić (Islam i slobodno tržište, str. 122-123)

Povezani članci

Back to top button