Problem inflacije u Turskoj: uzroci, posljedice i rješenja

Prema posljednjim jučer (5.9.2022) objavljenim podacima o inflaciji, inflacija u Turskoj oborila je rekord u posljednje 24 godine, dostigavši ​​80,2% na osnovu CPI (Consumer Price Index – Indeks potrošačkih cijena) prema zvaničnim podacima i 181,37% prema nezvaničnoj istraživačkoj inicijativi ENAGgroup. U međunarodnim poređenjima, nažalost, Turska je zemlja s drugom najvećom inflacijom u svijetu, odmah nakon Zimbabvea (Tabela 1). U ovom članku razmatra se hronični problem visoke inflacije u Turskoj u kontekstu njegovih uzroka, posljedica i prijedloga rješenja.

Hoće li se inflacija u Turskoj smanjiti?

Ima jedan vic: Početkom 1990-ih, kada se SSSR tek raspadao, dok je Turska oscilirala između dvocifrene i trocifrene stope inflacije, pred đavola su izašli najviši predstavnici Amerike, Rusije i Turske. Svako je imao pravo da postavi pitanje. Prvo je američki predsjednik upitao: “SSSR se upravo raspao, želimo da uživamo u tome što smo jedini lider unipolarnog svijeta, ali to jednostavno ne funkcionira; Neredi i izazovi se pojavljuju sa svih strana, što mislite koliko će nam trebati vremena da postignemo cilj?” Nakon malo razmišljanja, đavo je odgovorio: “Može potrajati 20-30 godina.” Nakon toga, predsjednik SAD-a počeo je da plače, govoreći: “Neću dočekati, neću dočekati.” Smirili su ga, a onda je ruski predsjednik upitao: “SSSR se raspao, bili smo jako tužni, ali nismo odustajali. Želimo da se vratimo u slavne dane carske Rusije, ali ne izgleda lahko; Šta mislite koliko će ovo trajati?” Nakon malo razmišljanja, đavo je odgovorio: “Potrebno je 50-60 godina.” Na to je predsjednik Rusije počeo da plače: “Neću dočekati, neću dočekati!” Nekako su ga smirili, pa je došao red na turskog predsjednika, a on je pitao: “Turska se bori s visokom inflacijom otkad znam za sebe, pitam se kada će se inflacija smanjiti u Turskoj?” A onda je đavo počeo da plače: “Neću dočekati, neću dočekati!”

Nakon perioda hronično visoke inflacije koji je trajao oko 35 godina od početka 1970-ih do sredine 2000-ih, zahvaljujući ekonomskoj i političkoj stabilnosti postignutoj u prvim godinama vladavine AK Partije, povjerenju datom tržištima, čvrstoj finansijskoj disciplini, priznavanju nezavisnosti centralne banke, te ispravnoj politici kao što je neštampanje novca bez pokrića, Turska je uspjela svesti inflaciju na jednocifren broj. Međutim, kao da potvrđuje glavnu ideju naglašenu u gore navedenom vicu, inflacija je od 2017. godine ponovo počela da raste. Prvo je porasla na dvocifrenu, pa još više ubrzavala, a danas se približava čak i prema trocifrenoj (Grafikon 1).

Bilo zvanični ili nezvanični, CPI (Index potrošačkih cijena) ili PPI (index proizvođačkih cijena), koje god podatke pogledali i iz bilo kog ugla, jasno je da Turska ima hroničan problem inflacije. Pitamo se zašto? Kao što se često izražava u popularnim političkim diskursima, da li je strani utjecaj uzrok inflacije? Neki nam zavide i ne mogu podnijeti naš napredak? Divlji kapitalizam? Zanemareno tržište? Je li to pandemija Covid-19? Rat Rusije i Ukrajine? Jesmo li mi “nevinašce” u cijelom ovom procesu? Nema li naših grešaka? Da li je pošast inflacije nepremostivo čudovište ili je to ekonomski problem koji se može riješiti, kontrolirati i umanjiti pravilnom politikom? Ako je tako, koji je lijek, šta treba učiniti?

Šta je inflacija, koje su njene vrste i mogući uzroci?

Riječ “inflacija”, koja u širem smislu znači oticanje, nabubrivanje, povećanje, prekomjerno širenje, u užem i konceptualnom smislu znači “efektivno i kontinuirano povećanja općeg nivoa cijena.” Drugim riječima, inflacija nije jednokratno povećanje cijene jedne ili više roba; to je stopa rasta cijena, znači kontinuirano povećanje cijena većine roba; to znači da prosječne cijene svih roba zajedno i primjetno rastu. Dakle, smanjenje inflacije nije smanjenje cijena; Pad inflacije je “usporavanje stope rasta cijena.” Na primjer, to znači da cijene koje su ranije rasle za 50% sad rastu za 30%.

Inflaciju je moguće kategorizirati prema njenim uzrocima i težini. Inflacija se prema svojim uzrocima dijeli na tri grupe: inflacija potražnje (inflacija zbog prevelike potražnje, nedovoljna proizvodnja, nedovoljna ponuda za zadovoljenje potražnje), inflacija ponude ili inflacija troškova (inflacija zbog povećanja cijena sirovina i poluproizvoda, a time i troškova proizvodnje) i inflacija cijena ili tržišne snage (povećanje cijena zbog nedostatka konkurencije, monopolske ili oligopolske moći firmi, visoke profitne marže). Stoga inflacija može imati tri potencijalna uzroka: prekomjerna potražnja, povećanje troškova i nedostatak konkurencije.

Prema težini, inflacija ima četiri kategorije: puzajuća inflacija (0-2%), umjerena inflacija (2-9%, jednocifrena), hronično visoka inflacija (10-99%, dvocifrena), hiperinflacija (100%, trocifrena ili višecifrena inflacija). Pored toga, inflacija može biti “očekivana” i “iznenadna/neočekivana”, u zavisnosti od toga da li je inflacija predviđena ili ne.

Inflacija u prve dvije kategorije je podnošljiva, a puzajuća inflacija je, prema mnogima, poticaj za proizvođače. Međutim, hronična inflacija i hiperinflacija znače da je stopa rasta cijena nekontrolisana i da postaje nepodnošljiva; Šteta, kako ekonomska tako i socijalna, koju pravi takva inflacija je ogromna. Najgora je, naravno, hiperinflacija, koja se odnosi na situaciju u kojoj domaća valuta više nije sredstvo razmjene i skladištenja vrijednosti, već postaje “bezvrijedan novac”, gdje se cijene mijenjaju svakog sata.

Monetarni zakon inflacije: Štampanje novca stvara inflaciju!

Možda i najvažnija činjenica koju treba naglasiti u kontekstu rasprave o uzrocima inflacije i borbi protiv inflacije, bez obzira na njenu vrstu i težinu, jeste povezanost inflacije sa količinom tj. ponudom novca na tržištu, kao što je definirao ekonomski nobelovac, Milton Friedman, riječima: “Inflacija je uvijek i svugdje monetarni fenomen.”

Ako ovu osnovnu činjenicu izrazimo u svakodnevnom govoru, možemo reći da je inflacija neizbježan rezultat štampanja novca bez pokrića, odnosno povećanja novčane mase na tržištu više nego što je potrebno. Kako je ranije (21.11.2021) u ovoj kolumni povodom inflacije, njenih uzroka i posljedica naglašeno, ekonomija je kao fizika, hemija ili biologija, ima univerzalne zakonitosti.

Bez obzira da li se to političarima, birokratama ili javnim radnicima sviđa ili ne, ekonomski problemi imaju objašnjive uzroke; određeni uzroci proizvode određene posljedice, nezavisno od naše volje; stoga se ovi uzroci moraju eliminisati kako bi se problemi riješili. Razmišljane tipa “Radit ćemo šta hoćemo, ne osvrćimo se na uzroke, posljedica neće biti” je uzaludno, apsurdno i jednako zabijanju glave u pijesak. Jedan od ovih univerzalnih zakona je “zakon monetarne vrednosti inflacije.” Iskustvo gotovo svake zemlje u svijetu, bilo da je u kategoriji razvijenih, nerazvijenih ili u razvoju, jeste da će štampanje novca bez pokrića i napuvavanje novčane mase, prije ili kasnije, na kraju stvoriti inflaciju.

Inflacija je problem koji ima i ekonomske, socijalne i političke posljedice. Gotovo svi koji žive u Turskoj i koji imaju brigu za prehranjivanje naučili su to iz spovstvenog iskustva. Osiromašenje onih koji imaju male i fiksne prihode, smanjenje kupovne moći našeg novca, obmanjivanje investitora i preduzetnika iskrivljavanjem signala rasta cijena, destabilizacija, smanjenje predvidljivosti, narušavanje efikasnosti u raspodjeli resursa, izazivanje nepravednog transfera prihoda i bogatstva između dužnika i kreditora, poslodavca i radnika, što donosi nesagledive gubitke i posljedice, kao što je izazivanje nestabilnosti na deviznim tržištima izazivanjem bijega od domaće valute (dolarizacija). Rezultat svega toga je negativan utjecaj na dugoročni rast zemlje tj. smanjenje prosječne stope rasta (grafikon 4), odnosno blokiranje puteva razvoja. Iz tog razloga, u većini stabilnih, demokratskih, razvijenih zemalja svijeta, nezavisnost centralne banke i borba protiv inflacije su veoma osjetljivo pitanje, te se ističe da je glavni prioritet, a često i jedini zadatak centralne banke “stabilnost cijena”, odnosno borba protiv inflacije.

U posljednje vrijeme cijeli svijet, uključujući razvijene zemlje poput SAD-a i EU, pati od problema visoke inflacije. Međutim, kao što se vidi iz tabele 1, Turska je jedna od zemalja u kojoj je inflacija rekordno visoka. Iako se posljednjih mjeseci u razvijenim zemljama bilježi visoka inflacija, ne treba zaboraviti da inflacija u njima još uvijek ne prelazi jednocifreni broj.

Uzroci inflacije u svijetu i Turskoj

Moguće je govoriti o unutrašnjim i vanjskim uzrocima hronične inflacije u Turskoj. Vodeći vanjski uzroci su pandemija Covid-19 i rat Rusije i Ukrajine. I pandemija i rat između Rusije i Ukrajine poremetili su lanac snabdijevanja, stvorili probleme ponude i povećali troškove energije i sirovina, posebno se to odnosi na cijene nafte i prirodnog plina. Kako bi se izborili s blokadom, gubitkom proizvodnje i radnih mjesta, te zdravstvenim problemima uzrokovanim pandemijom, ekspanzivne monetarne (niske kamate, štampanje novca) i fiskalne (visoki javni rashodi, niski porezi) politike vlada i centralnih banaka, na strani potražnje, te poremećaji u lancu snabdijevanja i energije i drugih sirovina, kao i porast troškova, na strani ponude, dodatno je povećalo inflaciju širom svijeta.

Međutim, pandemija i ukrajinska kriza vrijede ne samo za Tursku već i za sve zemlje svijeta. U tom slučaju moraju postojati i drugi razlozi za pretjerano visoku stopu inflacije Turske u odnosu na ostatak svijeta.

Jedan od ovih razloga je taj što je Turska u ovom procesu povećala svoju ponudu novca na rekordnom nivou. Kao što se može vidjeti na grafikonima 1 i 2, dok je prosječna monetarna ekspanzija u svijetu bila oko 13% u 2020. i 2021. godini, Turska je prošla kroz abnormalnu monetarnu ekspanziju od 50% i 95%, respektivno. U ovom trenutku jasno je da je, u pokušaju suzbijanja negativnih efekata pandemije, mjera prekoračena. To uključuje visok nivo unutrašnjih političkih tenzija, generalno zategnute odnose sa svijetom (iako je u posljednje vrijeme bilo dosta napora da se to popravi), nedolazak stranog kapitala u tolikoj mjeri kao ranije, rekordno visok rizik zemlje, preveliki troškovi javnih investicija (mostovi, aerodromi, itd.), povećanje finansijskog tereta i investicija zagarantovanih državnim trezorom, česte promjene administracije centralne banke, de facto nestajanja nezavisnosti centralne banke gdje se, uprkos visokoj inflaciji (suprotno i općem i ekonomskom mišljenju i univerzalnim ekonomskim zakonima), političkom direktivom snižavaju kamatne stope.

Treba dodati da mehanizam zaštićenog deviznog depozita (KKM), koji je uveden s ciljem obuzdavanja povećanja kursa, nastavlja da nameće nova opterećenja. Iz ove široke perspektive, inflacija je u suštini rezultat, a ne uzrok. Pravi problem Turske nije samo visoka inflacija, već, što je još važnije, visok nivo unutrašnjih političkih tenzija, problematični spoljni odnosi, problemi s vladavinom prava, samovolja, nedostatak predvidljivosti, odstupanje od imenovanja sposobnih i pribjegavanje imenovanju podobnih, neizvjesnost i visok rizik zemlje.

Prednosti stvaranja inflacije štampanjem novca

Kolika je korist od štampanja novca i stvaranja inflacije je važno pitanje. Inflacija zapravo nikome ne koristi, osim jednom autoritetu: državi! Štampanje novca bez pokrića i stvaranje inflacije ima tri osnovne koristi za državu i vladu kao organ koji upravlja državom: 1) Prihod vlastodršca (pravo lorda da kuje novac), 2) Porez na inflaciju, 3) Smanjivanje dugova u realnom iznosu (bez plaćanja). Prihod vlastodršca je mogućnost da ostvarite prihod potrošivši samo za troškove papira i tinte i toga da imate monopol na štampanje novca, da preko noći možete da stvorite novac ispred sebe tako što ćete samo pokrenuti mašine za štampanje novca. Kao što je poznato, u slučaju da obični građanin učini ovako nešto, štampa “falsifikat”, to bi bilo krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora. Međutim, države to rade stalno. Štampanje novca bez pokrića je u određenom smislu falsifikovanje.

Porez na inflaciju je indirektan način prikupljanja poreza koje država poreskim zakonima ne može direktno da naplati, štampanjem novca i napumpavanjem cijena a za posljedicu ima smanjenje potrošačke moći običnog građanina. Realno smanjenje državnih dugova povezano je sa smanjenjem kupovne moći dugova datih Trezoru zbog visoke inflacije. Objašnjenje ovog jednostavnog primjera može olakšati razumijevanje. Recimo da ste umjesto da kupite 10 stolova za 1000 TL svaki, kupili jednogodišnju trezorsku državnu obveznicu uz 20% kamate i pozajmili 10.000 TL vladi, za godinu dana kasnije, vlada bi vam platila 12.000 TL s državnim kamatama; ali postoji jedna stvar koju ste zaboravili: inflacija je 80%! Nestrpljivo pohrlite u prodavnicu namještaja da kupite 10 stolova koje ste odgodili prije godinu dana i  proizvođaču namještaja kažete: “Uzmite ovih 12.000 lira, dajte mi 10 stolova.” Možete pogoditi šta će vam proizvođač namještaja reći: “Izvinite, to je bilo prošle godine; sad svaki sto košta 1.800 TL, a ne 1.000, tako da vam mogu dati samo 6.6 stolova (12.000/1.800), a ne 10!” Ukratko, pozajmili ste 10 stolova državi, ali ste dobili nazad samo 6,6 stolova; Tako je država smanjila dug za 3,4 stola stvaranjem inflacije.

Lijek za smanjenje inflacije

Postoji lijek za smanjenje inflacije, a on se sastoji od nekoliko preciznih mjera: uravnoteženoj budžetskoj politici, prestanku štampanja novca, pristanku na gorku recepturu i nemiješanja u poslovanje centralne banke.

Kao i kod gotovo svih društvenih, političkih, pravnih i kulturnih problema, neophodan uslov prevencije ekonomskih problema je otklanjanje uzroka. Isto pravilo važi i za inflaciju. U tom kontekstu, načini za rješavanje hroničnog problema inflacije u Turskoj su eliminisanje uzroka što je više moguće. Ako počnemo postavljati redom uzročno-posljedična pitanja, moguće je uočiti sljedeće:

Zašto moramo štampati toliko novca? Zato što imamo ogromne budžetske deficite. Zašto imamo ogromne budžetske deficite? Jer ne možemo povećati javne prihode, a povećavamo javne rashode (potrošnju) koliko god je to moguće. Zašto se javna potrošnja povećava? Zato što su naši izdaci za odbranu previsoki; preduzimamo velike javne investicije koje se ne mogu amortizovati u kratkom vremenu; Dozvoljavamo investicije zagarantovane Trezorom sa slabom izvodljivošću; nedostaje nam skala javnih rashoda za socijalnu pomoć. Opet, u ovom kontekstu, naši napeti odnosi s inostranstvom, naš apetit za preuzimanjem rizika koji nisu proporcionalni našoj moći, visoke unutrašnje političke tenzije, intervencije koje zapravo uništavaju nezavisnost centralne banke, arbitrarne prakse koje odstupaju od vođenja prema zaslugama i slabe institucije, akcije i stavovi koji povećavaju neizvjesnost i povećavaju rizik zemlje, već su povezani s negativnom međunarodnom konjunkturom i vraća nam se kao visoka premija CDS-a (credit default swap), visok javni deficit, visoke potrebe za zaduživanjem i štampanjem novca.

Dakle, jasno je šta treba da se uradi:

Ukinuti svaku vrstu samovolje, uspostaviti vladavinu prava sa svim njenim institucijama, poboljšati naše međunarodne odnose na mirnoj osnovi, priznati nezavisnost centralne banke, predati institucije nadležnim, iskusnim, u razumne ruke, primjenjivati ​​uravnotežene budžetske politike, smanjiti javnu potrošnju, stati na kraj rasipanju i rasipnosti u javnom sektoru, učiniti javne tendere otvorenim za sve i, na transparentan i konkurentan način, dati povjerenje domaćim i stranim investitorima , poboljšati investicijsko okruženje, smanjiti sve vrste neizvijesnosti i smanjiti rizik zemlje, povećati predvidljivost i odmah prestati štampati novac bez pokrića.

Svaki hronični bolesnik mora izdržati bolni recept. Svaki alkoholičar mora se neko vrijeme kloniti alkohola na račun glavobolje kako bi se riješio ove bolesti. Gorki lijek će se piti, glavobolje i razne tegobe će se osjećati neko vrijeme, oporavak će početi tek nakon određenog vremena, zahvaljujući upornom liječenju.

U tom smislu, inflacija se ne može prevazići bez prestanka štampanja novca, zaustavljanja nekontrolisane javne potrošnje, kratkoročne stagnacije privrede, usporavanja rasta, djelimičnog povećanja nezaposlenosti, itd. Ne može se prevazići bez doživljavanja perioda nevolje u kojem će se pritužbe povećavati. Nažalost, inflacija se ne može smanjiti povećanjem minimalne plate, povećanjem penzija, štampanjem novca i finansiranjem vlasnika KKM-a (depoziti zagarantovani trezorom), te nastavkom politika koje, u krajnjoj liniji, izazivaju deficit u budžetu.

Nova stranica se može okrenuti samo odlučnim sastankom s tržišnim akterima, pozivanjem svih na odgovornost, izjavom da je štampanje novca definitivno zaustavljeno, uz preuzimanje odgovornosti vlade i obećanjem da se neće miješati u posao centralne banke. Što budemo vjerodostojniji u poštenom prihvatanju prošlih grešaka, samokritici, davanju značaja institucionalizaciji i zaslužnima (ne podobnima), smanjenju neizvjesnosti i rizika i povećanju predvidljivosti, to je vjerovatnije da će se inflacija smanjiti.

Piše: Mustafa Acar* (Fikri Cografyasi)

S turskog preveo: Damir Husamović (Dialogos)

*Prof. dr. Mustafa Acar, profesor je ekonomija na Necmettin Erbakan univerzitetu u Konji, čiji je ranije bio i rektor. Autor je desetaka knjiga i naučnih radova na turskom i engleskom jeziku i  veoma citiran autor u akademskoj zajednici. Magistrirao je i doktorirao u SAD-u. Živi i radi u Konji.