Promjena naroda mora doći iz naroda

Promjena naroda mora doći iz naroda, a ne nasilnim provođenjem promjena. Sve promjene silom na kraju završe neuspjehom – komunizam nigdje u svijetu nije izabran voljom naroda već je nametnut revolucijom i silom, a kao neprirodan i nepravedan sistem, svugdje je završio propašću ili će tako tek da završi. Isto je i s ostalim ideologijama koje nisu proizašle iz naroda. Zalud je (mnogim) muslimanskim narodima nametati demokratiju kad oni to ne žele, oni žele diktaturu i ugnjetavanje političkih ili vjerskih neistomišljenika, zbog toga demokratija ni ne urađa plodom, ni nasilna ni nenasilna. Tamo gdje je pokušano vojno, sve je izgorjelo do temelja, tamo gdje nije bilo vojno, izrodili su se razni diktatori i despoti (iz tog istog naroda), a narod ih podržava u većoj ili manjoj mjeri. Uglavnom, narod istinski ne želi da bude slobodan, a ne mislim da je demokratija istinska sloboda.

Jedan primjer iz života Poslanika, s.a.v.s., najbolje oslikava promjene koje su proizašle iz naroda, a ne silom i nametanjem. Kada su muslimani nenasilno i bez prolijevanja krvi osvojili Mekku i kada je Poslanik, s.a.v.s., velikodušno oprostio stanovnicima Mekke svo zlo koje su mu počinili, a bilo ga je mnogo, Halid b. Velid je otišao da uništi ‘Uzzaa, kipa kojega su obožavali on, njegov otac i njegov djed. Sufjan b. Harb je otišao da uništi Menata, kipa kojega su obožavali on, njegov otac i njegov djed. Džerir b. Abdullah je otišao da uništi kipa kojega su obožavali on, njegov otac i njegov djed.

Ništavni kipovi su uništeni rukama onih koji su ih sami obožavali. Nije bilo potrebe da ih Poslanik islama svojom rukom ruši, sam narod je shvatio njihovo ništavilo.

Niko, nikada, nakon njih, nije obožavao kipove u Mekki. Tako biva kada promjena dođe iz naroda.

Tek kada narod sam odluči da uništi zulum (nepravdu), kriminal, nepotizam, nepoštenje i sl – to su istinske promjene. Bez takve svijesti i takvog odgoja, zalud sila i silni zakoni. Zato, odgajajmo djecu, porodice i bližnje, a time u konačnici i narod; da vole slobodu, a preziru jednoumlje, da vole čast, a preziru poltronstvo, da vole pravdu, a preziru zulum, da vole vjeru, a preziru vjerski formalizam, da vole Čovjeka, a preziru nečovječnost – samo takve jedinke mogu donijeti uspjeh i čast (ovom) narodu.

Piše: Resul Mehmedović (originalna objava)

Povezani članci

Back to top button